Veliki čovjek i nogometaš

Efrem Močinić o krimejskim uspomenama: ‘Vodila me ljubav prema Orijentu’

Igor Duvnjak

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

Odlazio sam u Primorje, Dinamo, Velenje, ali uvijek sam se vraćao na Krimeju. Ljubav prema Orijentu je jednostavno bila prejaka, to je ipak nešto posebno - ističe Efrem Močinić



RIJEKA – Svaka bi ga djevojka poželjela za životnog druga, svaka punica za zeta, a svaki trener za igrača. Takav je Efrem Močinić, veliki čovjek i nogometaš, član onih nezaboravnih Orijentovih momčadi koje su »osamdesetih« bile itekakva tema ćakula u gradu kada su u Kupu Jugoslavije eliminirali razne poznate prvoligaške i drugoligaške momčadi i plasirali se u četvrtfinale kao klub republičke, odnosno međurepubličke lige.


Bio je jedan od najistaknutijih igrača te momčadi, brz i prodoran, lagan na nogama, profinjeni tehničar i znalac, cijenjen među suigračima i itekakva briga suparničkim obranama koje su tražile načina kako ga zaustaviti. Od tada je prošlo dosta godina, njemu, kao i brojnim sudionicima nedavne veličanstvebne stote obljetnice voljenog im Orijenta, ostala su lijepa sjećanja nakon što su »objesili kopačke o klin«.


– Naviru mi uspomene, malo i suze. Kada čovjek shvati da je prošlo stotinu godina, a da je najmanje dvadeset godina kao igrač, klupski djelatnik i navijač bio dio svega toga, onda je jasno da te prožmu emocije – kaže dobroćudni Efrem Močinić, veliki emotivac, čovjek sa dušom i poslovičnim dječačkim osmijehom.




U tih dvadesetak godina ima raznoraznih »petlji« na kojima se morao naći pravi izlaz da bi karijera išla putem kojim je na koncu krenula. Efrem je, naime, kao junior bio prebačen u Primorje koje nije bilo niti u Riječko-pulskoj zoni, već u nižem rangu, u Prvom razredu, ali je imalo odlične odnose sa Orijentom.


Srećom, brzo je vraćen na Krimeju, za dobrobit nogometa, jer… Tko zna u kojem bi se pravcu igrački razvijao da je ostao na šljaci Omladinskog igrališta. U mladenačkim danima je tada imao raznoraznih razmišljanja, bilo je tu nekoliko kombinacija, čak i ona maksimirska sa Dinamom, odnosno jedna slovenska.


Đalma i Šangulin


– Imao sam 17 godina, bio sam u Primorju i vraćen sam na Krimeju, a poslije šest mjeseci sam otišao u Dinamo pa se opet vratio na Krimeju. Zov Orijenta je ipak bio prejak. Te su se stvari događale ljeta 1978. godine. Nije to, međutim, bilo sve, Marinko Koljanin i ja smo svojedobno otišli u Velenje iz kojega smo pobjegli. Ljubav prema Orijentu je jednostavno bila prejaka, to je ipak nešto posebno.


Efrem je imao tu čast i zadovoljstvo igrati u izuzetnim generacijama »crvenih s Krimeje«, a vodili su ga treneri o kojima se i danas priča sa štovanjem i ljubavlju.


– Neka se nitko ne naljuti, ali imao sam tu privilegiju da me trenirao Ivan Đalma Marković, najbolji trener koji je ikad bio na Krimeji. Jednako tako, imao sam zadovoljsvo biti u momčadi s Marinom Tabarom, najboljim igračem s kojim sam ikad igrao.


Đalma Marković nas je odgajao i kao sportaše, i kao ljude, nije odvajao nogomet od običnog, svakodevnog života. Znao je reći »Kakav si u igri, takav si i u životu«. Od Đalme smo puno naučili, pripremao nas je za život. U karijeri se susretao s brojnim trenerskim imenima…


– Svi moji treneri zaslužuju da im se zahvalim, od onih koje sam imao u pionirima, do onih na kraju moje seniorske karijere. Od svakoga sam nešto naučio.



Među njima je i Ive Šangulin, nekedašnji igrački as Rijeke, koji je »bijele« kao trener 1974. godine uveo u Prvu lgu. Šangulin je vodio Orijent i na Omladinskom igralištu zapazio Močinića pa zatražio od klupskih čelnika da ga vrate na Krimeju.


– Ive Šangulin je također posebna priča, trener velikog srca, koji je stvari više rješavao ljubavlju, nego na drugi način. Bio je vrlo komunikativan, igračima je bilo lako shvatiti što želi. Da ne govorim da nas je znao voziti kućama svojim automobilom, čim bi rekao »Vozim te doma«, odmah si znao da si napravio nešto loše, ha, ha, ha… Iz automobila nisi imao gdje pobjeći, a on bi te do kuće »pilio« s primjedbama. »Što si ono učinija… triba si ovo, triba si ono…«.


Rado se prisjetim svih mojih trenera, čak i u molitvama, oni su dio mog života. U pionirima me trenirao Boris Kostelac, njemu najviše moram zahvaliti što sam završio i ostao u Orijentu, znao je svakog igrača ponaosob animirati.


Trenirao me i Vedran Malvić, igračka legenda Orijenta, koji je u jednom razdoblju bio kao moj drugi otac. Kad sam se vraćao iz Dinama on je sve napravio da ne bude nikakvih turbulencija. Trenirali su me i Joško Skoblar, Zvonko Lukanović, »Dugi« Lukanović, Luciano Celić… Uglavnom imao sam jako puno sreće s trenerima i svima zahvaljujem od srca, one koje sam spomenuo i one koje sam slučajno zaboravio. Nadam se da se neće naljutiti.


Jedanaesterci


Prebirući po albumu uspomena Efrem se sjetio još jednog suigrača.


– Rudi Nikolić bio je naša savjest, rekao bi ti u lice što vrijedi, a što ne vrijedi, točno si znao na čemu si. Rudi je za nas mlade igrače bio jako bitna osoba, baš kao i Darko Majnarić.


Efrem je bio sastavni dio momčadi koje su s Joškom Skoblarom i Ivanom Đalmom Markovićem u dva navrata igrale četvrtfinale Kupa Jugoslavije, eliminiravši OFK Beograd, Zagreb, Osijeka, Olimpiju. U oba navrata su ispali na jedanaesterce, najprije od Budućnosti, a onda od Sarajeva.


– Protiv Sarajeva nisam iskoristio jedanaesterac, a inače sam igrao većinu tih utakmica, jedino ne onu protiv Budućnosti. Ti susreti su bili posebni doživljaj, kada dođeš na stadion, a tribine su krcate. Samo se zboga toga isplatilo igrati nogomet ako ni zbog čega drugoga.


Prije njega su Nenad Gračan i Danko Matrljan iz Orijenta prešli u Rijeku i bili dio momčadi koja je s Joškom Skoblarom pobijedila Real Madrid. Za njima je na Kantridu trebao otići i Močinić, ali to se na kraju ipak nije dogodilo. Efrem je čekao poziv, ali nije ga dočekao… Nije imao strpljenja i otišao je u Poreč, iako je Skoblar govorio ga želi u Rijeci. Nema dvojbe da je bio potencijal za prvoligaškog igrača ondašnje Jugoslavije.


– Mislim da me Skoblar možda ipak nije želio tako jako kao što se govorilo, i danas postavaljam sam sebi pitanje je li uistinu bilo tako. A to da sam mogao igrati u prvoj ligi… Uvijek uzimam stvari onakvima kakve jesu, nikad nećemo znati zbog čega se nešto dogodilo, ali smatram da se stvari u životu uvijek događaju s razlogom. Ne žalim ni za čim, da sam bio negdje drugdje, možda danas ne bih bio ovdje. Uistinu tako gledam na život i ne opterećujem se razmišljanjima što bi bilo da je bilo, i ovako mi je jako dobro.


Budući da »život piše romane«, umjesto Efrema je poslije toliko godina u Prvoj ligi zaigrao njegov sin Ivan.


– Tko zna, da sam igrao ja, možda moj sin ne bi igrao u Prvoj ligi. Puno sam zadovoljniji ovakvim raspletom.


Ljubav se vraća ljubavlju


Sadašnja generacija Orijenta izazvala je »bum« odličnim drugoligaškim rezultatima, »crveni« opet pune tribine na Krimeji.


– Kada čovjek radi nešto sa srcem, ne može se dogoditi nešto loše. Nula puta nula je uvijek nula, ali ako vikneš »ljubav«, vratit će se ljubav. To se u protekle dvije godine događa Orijentu, ljudi su dali ljubav i ljubav im se vratila – kaže Efrem.