Studija CIES-a

CRNO NAM SE PIŠE! HNL se pretvorio u nogometni buvljak sa sve manje perspektive

Ivan Volarić

Prva HNL je liga s najvećim padom lokalno treniranih igrača u svojim klubovima i najvećim rastom uvoza igrača u Europi. 



RIJEKA CIES Football Observatory, odnosno internet stranice na kojima svoje uratke objavljuje Međunarodni institut za sportske studije iz Neuchatela, objavio je jednu zanimljivu studiju nakon koje bi predsjednik HNS-a Davor Šuker morao sazvati hitnu sjednicu Hrvatskog nogometno saveza sa samo jednom temom: kako spasiti hrvatske klubove, a samim time i hrvatski nogomet od polaganog i sigurno odumiranja. Možda zvuči (pre)dramatično, ali kada se pogledaju brojke švicarske studije onda je doista perspektiva našega nogometa vrlo crna. Možda to sada ne izgleda tako, ali kada se pogledaju negativni trendovi potpuno jasan je scenarij koji će se dogoditi hrvatskim klubovima, a posljedično i trenutno drugoj reprezentaciji na Svijetu.


Studija CIES-a obuhvaća tri područja: tkz. lokalno trenirane igrač iz vlastitog omladinskog pogona, prati migracije igrača unutar klubova pod ingerencijom UEFA-e i kretanje igrača između klubova kroz godine. Studija obuhvaća razdoblje od 2009. do 2018. godine i prati sve klubove kroz 31 prvoligaško natjecanje u Europi. U istraživanje su uključeni svi igrači koji su bili prisutni u prvim momčadima s 1. listopadom tekuće godine.


LOKALNO TRENIRANI IGRAČI


Pod pojmom “lokalno trenirani igrači” smatraju se svi igrači koji su proveli najmanje tri godine u klubu od 15. do 21. godine. Taj udio u klubovima nije bio nikada manji nego zaključno s 1. listopadom 2018. godine – tek 16.9 posto igrača u europskih klubovima (prosjek) su domaći dečki! Taj postotak je osjetno niži u klubovima južne Europe (12.8 posto), a viši u klubovima srednje i sjeverne Europe. Razloge takvim trendovima nije teško objasniti, svoje talente prodaju oni koji moraju prodavati “obiteljsko srebro” kako bi zatvorili budžete. Najveći broj lokalno treniranih igrača imaju izraelski klubovi (28 posto), najmanji talijanski (7,4 posto), a najveći pad udjela lokalno treniranih igrača u svojim momčadima zabilježili su hrvatski (-15,7 posto), odnosno švedski (-11,2 posto) i slovački (-8,6 posto) klubovi.


MIGRACIJE IGRAČA




Drugo poglavlje studije CIES-a bavi se uvoznom komponentnom igrača s time da u to nisu uključeni igrači koji su stigli u omladinske pogone i zadovoljili kriterij lokalno treniranog igrača. Udio takvih igrača u klubovima narastao je u prosjeku na čak 41,5 posto. Logično, taj postotak osjetno raste u južnoj Europi (51,8 posto), te u zapadnoj Europi (48.9 posto). U Europi je pao broj igrača koji se “uvozi” iz klubova izvan domašaja UEFA-e, pa logično raste udio Europljana (s 58.5% na 65.5%). Naravno da je taj val najviše zahvatio one lige u kojima se smanjio udio lokalno treniranih igrača poput Hrvatske (+19,2 posto). Klubovi su jednostavno morali negdje nadomjestiti veliki gubitak nogometne radne snage.


KRETANJE IGRAČA KROZ GODINE


Treće poglavlje studije bavi se kretanjem igrača na tržištu rada s time da se igrači iz vlastite škole neračunaju kao novi igrači. Europski klubovi u svaku sezonu ulaze u prosjeku sa čak 44,4 posto novih igrača! U klubovima istočne i južne Europe čak pola igrača neće početi pripreme u istoj svlačionici iduće sezone! U 27 od 31 lige obuhvaćene ovim istraživanjem je narastao postotak novih igrača u 2018. godini u odnosu na opći postotak u posljednjih deset godina. Pogađate koja liga tu prednjači: Prva HNL (+16.4 posto). Naravno da su najstabilnije momčadi one iz Lige petice s time da je tu izuzetak Serie A. Primjerice u Bundesligi i engleskoj Premier ligi se “samo” 32 posto igrača po momčadima promjeni u jednoj sezoni. Naravno da onda najstabilniji klubovi Bayern, Real i Barcelona, a najviše igrača je prodefiliralo kroz – Istru 1961!


ZAKLJUČAK


Zaključci se nameće sami od sebe. Autori studije upozoravaju na iznimno  kretanje nogometaša kroz njihovo tržište rada, naravno sve povezuju iz sve veću ovisnost klubova o prihodima i činjenici da su prisiljeni pretpostavljati sportske motive onim ekonomskima. Isto tako upozoravaju da se klubovi s porastom broja stranaca sve više odvajaju od sredine u kojoj djeluju i na neki način je reprezentiraju. Od svega toga velike korist ima dio igrača, a najviše njihovi agenti čiji uticaj sve više raste. Ono što studija ne navodi, a nameće se samo od sebe jest činjenica da je ulazak u Europsku uniju osiromašio ionako siromašne hrvatske klubove. Većina klubova Prve HNL nije u stanju zadržati svoje talentirane igrače, pa čak ni onu drugu ili treću klasu igrača koja više može zaraditi u Mađarskoj ili Slovačkoj nego u većini hrvatskih klubova. Jasno je da je vrlo teško, gotovo nemoguće imati tako veliku produkciju igrača da bi se nadomjestiti tako brojni odlasci pa se uvoz “europske robe” sumnjive kvalitete nameće kao jedino riješenje. HNL se tako postepeno pretvara u “nogometni buvljak”, klubovi u preporadavačnicu polovnih nogometaša iz uvoza kao jedini način da se namakne dio sredstava za život nakon što su vlastita djeca pobjegla na prvi poziv tamo gdje se nude bolji sportski i ekonomski uvjeti života. Svaka sličnost s nekim drugim segmentima hrvatskog društva nisu slučajna…