Ivan Močinić

Bilo je trenutaka kada sam pomislio od svega odustati jer došao sam pred zid

Ivan Volarić

Ivan Močinić/Foto I. TOMIĆ

Ivan Močinić/Foto I. TOMIĆ

Još uvijek sam u nekoj težoj fazi. Bilo je stvarno jako teških trenutaka, ali i onih kada sam se hrabrio i govorio si: ajmo dalje, ne smiješ odustati... Bilo je trenutaka kada sam stvarno mislio da sve to nema smisla, ali i onih kada sam si govorio da moram nastaviti jer će sve biti kako treba – kaže Ivan Močinić



RIJEKA Nedjeljno bečko jutro Ivana Močinića donijelo je uobičajenu rutinu dan nakon utakmice. Bivši prvotimac Rijeke u subotu je zaigrao za Rapid, ali ne prvu, već za drugu momčad koja nastupa u Regionalnoj ligi, odnosno trećem razredu austrijskog nogometa. Rapid II je slavio na gostovanju kod Wiener Liniena. Močo se polako vraća na teren kroz nastupe za drugu momčad nakon dvogodišnje pauze. Konkretnije, Močinić je posljednji nastup za prvu ekipu Rapida u pisao 12. studenog 2016. godine protiv Rieda. Stradalo je koljeno, preciznije hrskavica zbog čega svaki razgovor s njime u posljednje gotovo dvije i pol godine počinje na isti način. Kako zdravlje?


– Da, ispada da u posljednje vrijeme pričam samo o ozljedama… – započeo je Močinić. – Sada je sve OK. U posljednja tri tjedna normalno treniram s drugom ekipom. Treniram bez problema i to je već dobra stvar. Prošloga ljeta sam otišao na terapije u Pulu kod Stanislava Peharca i on me vratio u život. Iskreno, da to nije uspjelo nisam siguran da bih se više bavio nogometom. Sve što smo radili u Austriji nije donosilo rezultata i otišao sam na svoju odgovornost kod Peharca. Tri mjeseca sam bio kod njega i vratio se spreman. Nakon toga su mi se dogodile dvije, tri sitnije ozljede kao posljedica duge stanke. Tu sam opet izgubio dva, tri mjeseca. Nije to bilo ništa strašno, ali opet me vratilo unatrag.


Operacija hrskavice


Sve je krenuo po zlu u siječnju 2017. godine kada je Močinićevo koljeno podvrgnuto operaciji hrskavice. Agonija koja je počela prije gotovo dvije i pol godine na neki način još uvijek nije dobila svoj epilog iako se sve kreće u dobrom smjeru.




– To je teška ozljeda i iskreno, ni sam nisam znao da je to tako zahtjevno. Godinu dana je trajao oporavak. Želio sam odmah otići u Hrvatsku, kod Peharca, znajući da bi se mogao brže vratiti. Međutim, iz kluba me nisu pustili. Tu sam izgubio godinu i nešto dana, pa sam nekoliko mjeseci bio kod Peharca na rehabilitaciji i onda se vratio pa opet upao u seriju manjih ozljeda kao posljedica duge stanke. Jedna ozljeda vuče drugu…



 Ako ništa drugo, Močinić u protekle dvije i pol godine stigao dobro upoznati Beč i naučiti njemački.


– Naučio sam jezik i upoznao grad. Nije malen, ali znam većinu stvari…


Beču nedostaje jedino more, Močo je morski tip i veliki ljubitelj jet skija…


– Istina, more mi nedostaje, ali sreća u nesreći je da sam prošloga ljeta bio kod Peharca u Puli pa sam se stigao izguštirati na jet skiju… – rekao je Močinić.



I kada se podvuče crta, dvije i pol godine karijere su otišle u vjetar. Nije se sigurno bilo lako mentalno nositi sa svim tim problemima.


– Još uvijek sam u nekoj težoj fazi. Bilo je stvarno jako teških trenutaka, ali i onih kada sam se hrabrio i govorio si: ajmo dalje, ne smiješ odustati… Bilo je trenutaka kada sam stvarno mislio da sve to nema smisla, ali i onih kada sam si govorio da moram nastaviti jer će sve biti kako treba. Kada sam se vratio s terapija od Peharca, bio sam jako optimističan, a onda su me stigle nove ozljede. Ništa, treba nastaviti gurati dalje.


Prekid karijere


U jednom trenutku pomišljao je ozbiljno prekinuti karijeru.


– Bilo je i toga. Najgore je kada treniraš, kada radiš sve ono što ti kažu, a nema pomaka. Što god napraviš koljeno boli, mišić atrofira… Bilo je i nekih nesporazuma i nerazumijevanja s ljudima iz kluba. I to je na neki način utjecalo na dužinu oporavka. Mislim da se sve to moglo brže i bezbolnije riješiti. Ništa, moram gledati naprijed. Stoji, bilo je trenutaka kada sam pomislio od svega odustati jer došao sam pred zid ne znajući što više napraviti. Ni situacija u klubu mi nije išla u prilog, nije baš sve bilo pozitivno.


Močinić je počeo igrati za drugu momčad »Rapida«, no jasno je da se neće biti tako lako i brzo vratiti u pravu formu.



 Rijeka je neizbježna tema kada je u pitanju Močinić.


– Pratim Rijeku, kako da ne! Gledao sam poluvrijeme protiv Gorice. Ima dosta mladih igrača. Od one moje generacije prije pet, šest godina nije bilo toliko mladih igrača i to je super za klub.


Bljesnuo je Ivan Lepinjica, neki ga uspoređuju upravo s Močinićem i Kreilachom.


– Nisam ga iskreno gledao, a čuo sam sve najbolje o njemu. Svi govore o njemu sve najbolje i bitno je da samo tako nastavi. Treba naravno imati strpljenja s mladim igračima, bit će uspona i padova, ali sve to je dio odrastanja i nešto što će te očeličiti za dalje.


»Orijent 1919« tate Efrema se nada drugoligašom uzletu.


– Za Orijent 1919 je veliki korak što se uspio plasirati iz četvrte u treću ligu. Bilo bi idealno da uđu u Drugu HNL i dobra stvar za riječki sport. Nedostaje u našem kraju jedan stabilni drugoligaš, kako zbog razvoja mladih igrača, tako i riječkog sporta općenito.



– Normalno, jedno su suhi, a drugo nogometni treninzi. Treba neko vrijeme da se uđe u pravu formu, ali najbitnija je glava. Nastupi za drugu ekipu su mi dobra prilika. Do ljeta ima dosta utakmica tako da se nadam u iduća dva mjeseca vratiti u formu koliko je to moguće.


Vjera i želja


Spomenuo je »Močo« glavu, pravo je pitanje ima li u njoj vjere da se doista može vratiti ozbiljnom nogometu.


– Mislim da ima, iako ponekad ni sam nisam siguran. Nekoliko puta sam već vjerovao u to, a onda su me događaji koji su uslijedili obeshrabrili. Mislim da je povrh svega došlo vrijeme da promijenim sredinu i da negdje krenem od početka. Imamo osjećaj da je u Rapidu teško očekivati neki napredak. Nemam nešto konkretno za ljeto. Prošle zime sam imao nešto, međutim, to sam odbio jer sam pozvan na prvi dan priprema s prvom momčadi Rapida. Došao sam na prvi trening, a trener mi kaže da ne računa na mene. Ništa, sada se moram strpiti do ljeta. Jedino dobro je da ću kroz nastupe u drugoj momčadi dobiti priliku vratiti se u formu.


Močinića ugovor s Rapidom veže do ljeta 2020. godine, no razlaz je moguć već ovoga ljeta, a povratak u Rijeku je uvijek jedna od aktualnih opcija. Uostalom, ne treba zaboraviti da su se na Kantridi/Rujevici oživjele mnoge zamrle karijere pa zašto ne bi i Močinićeva.


– Volio bih se vratiti… Uvijek mi je bila želja igrati za Rijeku i to mi se ostvarilo. Uvijek sam davao sve od sebe za taj klub. Ponekad to nije najbolje izgledalo, ali želja nikad nije bila sporna. Sigurno da mi je želja jednoga dana vratiti se u najdraži klub. E sad, da li će se to dogoditi ovoga ljeta… Spreman sam na sve! Moja prva želja je spremiti se do ljeta kroz nastupe u drugoj momčadi, da pritom naravno ostanem zdrav, a onda, zašto ne, moguće je da se ostvari i želja povratka u Rijeku – poručio je Močinić.



 Brojni pehovi s ozljedama za Močinića počeli su s ozljedom zarađenom neposredno uoči početka SP-a u Brazilu 2014. godine. Močo je bio u kadru »kockastih«, a onda se vratio iz Južne Amerike – ozlijeđen.


– Možda je to jednostavno tako trebalo biti… Glupo se vraćati unazad iako je stvarno možda nedostajalo malo sreće pa da se sve zajedno okrene u drugom smjeru. Možda sam u nekim stvarima i ja bio kriv. Treba gledati naprijed…


Rapid je bio logičan iskorak u karijeri po odlasku iz Rijeke…


– Što se toga tiče, mislim da je bio idealan klub u tom trenutku. I što se tiče lige, ali i blizine Hrvatske. Jednostavno se tako poklopilo da sam se brzo ozljedio i da je onda sve krenulo nizbrdo – prisjetio se Ivan.