Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
14. studenoga 2018.
EURO 2016

Najbolji ipak ne igraju najbolje: Prvaci ne umiru u ljepoti

Doček u Lisabonu / Reuters
Doček u Lisabonu / Reuters
Autor:
Objavljeno: 12. srpanj 2016. u 14:40 2016-07-12T14:40:37+02:00

Katkad u nogometu doista sve stane u tih nekoliko centimetara s jedne ili druge strane vratnice, katkad doista ne pobjeđuje najbolja momčad, ali ne treba zbog toga proklinjati sustav natjecanja koji je »devastirao« umjetnost igre i zgražati se nad dekadentnim nogometom Grčke u Portugalu i Portugala u Francuskoj. Unatoč svemu, nogomet je još uvijek najljepša igra

 Neočekivanim trijumfom Portugala u nedjelju je okončano Europsko nogometno prvenstvo u Francuskoj. Portugal je pobijedio Francusku pogotkom Edera u 109. minuti finalne utakmice natjecanja koje kvalitetom nikoga nije oborilo s nogu, u završnom susretu debelo ispod razine umjetničkih vrijednosti »najljepše igre« naslov prvaka osvojila je momčad koja je nastup u skupini završila trećeplasirana iza Islanda i Mađarske, a na putu do velikog trijumfa na Stade de Franceu od sedam utakmica samo jednu pobijedila u 90 minuta. Kraj priče. A zapravo početak.

Ronaldo: Ovo je maj najsterniji trenutak u karijeri

Cristiano Ronaldo u suzama je završio svoj nastup u finalu, ali i sa suzama radosnicama dočekao pobjedu Portugala protiv Francuske.

– Ovo je najsretniji trenutak u mojoj karijeri. Sretan sam, presretan. Čekao sam ovaj trenutak od 2004. godine i poraza od Grčke. Molio sam Boga da mi pruži još jednu priliku – kazao je Ronaldo koji je tijekom finala prošao put od agonije do ekstaze.

Ronaldo je zbog ozljede koljena igru napustio u 25. minuti, a stradao je u osmoj minuti utakmice nakon starta Dimitrija Payeta. Pokušao je igrati, ali jednostavno nije išlo. I u suzama je napustio teren. Na njegovu sreću, Portugal je ipak stigao do europskog naslova.

– Oduvijek sam maštao o naslovu osvojenom s reprezentacijom. Sada se moj san ostvario. Za mene je ovo, a vjerujem i za sve Portugalce, poseban trenutak, dan za pamćenje.

Ronaldo je na klupskom planu osvojio sve što se može osvojiti. U dresu Reala je dva puta bio prvak Europe, a Ligu prvaka je osvojio s Manchester Unitedom. Tri puta je bio engleski prvak, a jednom prvak Španjolske. U karijeri je osvojio čak 17 klupskih trofeja, a tri puta je biran za najboljeg nogometaša svijeta. Sada je napokon dočeka trenutrak sreće u dresu portugalske vrste.

– Nažalost, u finalu nisam previše igrao. No, vjerovao sam u dečke. Znali smo da uz pravi pristup i dobru taktiku možemo pobijediti snažnu Francusku.

Portugalski majstor je na ovom prvenstvu oborio i dva rekorda i izjednačio još jedan. Postao je nogometaš s najviše nastupa na europskim prvenstvima (21), a postao je i prvi nogometaš koji je bio strijelac na četiri europska prvenstva. Dva je pogotka postigao na EP-u 2004., jednog 2008. godine, tri na Euru 2012. i tri u Francuskoj, odnosno ukupno devet. S devet postignutih golova Ronaldo je dostigao Michela Platinija, koji je do ovog turnira bio najbolji strijelac u povijesti europskih prvenstava. Platini je svih 9 golova zabio na EP-u 1984. godine, kada je predvodio Francusku do naslova prvaka.

Sve je te sparne srpanjske nedjeljne večeri u Saint Denisu neodoljivo podsjećalo na vruću srpanjsku nedjeljnu noć u Lisabonu 2004. godine. Nogometom zaluđena portugalska nacija sanjala je prije dvanaest godina trijumf u svom dvorištu, kao i ovaj put francuska, koja je u pobjedama »tricolora« pronašla utjehu za žrtve nezapamćena krvoprolića uslijed terorističkih napada u neposrednoj bilizini nacionanoga stadiona osam mjeseci ranije. Portugal je optimizam temeljio na talentu jedne od najvećih generacija u povijesti (Figo, Rui Costa, Cristiano Ronaldo, Nuno Gomes, Deco…) i autsajderima u protivničkim redovima, izgledi kojih su za osvajanje naslova prvaka pred početak natjecanja bili uistinu mršavi (1-80). Francuzi su se u nedjelju kleli u »maloga Princa« Antoinea Griezmanna koji je trebao postati velik kao Michel Platini prije 32 godine kada je pred domaćom publikom odveo »tricolore« do drugog naslova europskoga prvaka. Protivnik nije bio autsajder poput Grčke u Portugalu, ali tijekom natjecanja nije ostavio dojam da bi mogao uništiti francuske snove. I dogodilo se baš suprotno. Kao i prije dvanaest godina u Lisabonu. Angelos Charisteas ugasio je 2004. godine svjetlo na »Luzu«, Eder 2016. godine utišao Stade de France.

Zlatna lopta

U Portugalu je 2004. godine najbolji igrač prvenstva bio grčki kapetan Theo Zagorakis, u Francuskoj 2016. godine titulu zaslužuje portugalski branič Pepe. Za promidžbu nogometne igre dobro je da netko razborit u Zürichu posljednjih godina odlučuje Zlatne lopte dijeliti doista najboljim nogometašima na svijetu pa će se prestižan izbor do okončanja njihovih briljatnih karijera pretvoriti u vječni dvoboj Lionela Messija i Cristiana Ronalda. Početkom siječnja iduće godine nagradu će nedvojbeno dobiti Ronaldo, a ne Pepe, kao što je to bio slučaj 2006. godine kad je Zlatna lopta završila u rukama talijanskoga braniča Fabija Cannavara, čovjeka koji je personificirao »bunkeraški« put »azzurra« prema naslovu prvaka na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Kriteriji se mijenjaju.

Nogometni sladokusci s istančanim osjećajem za estetiku ovih će dana proklinjati natjecanje na kojem je najbolji igrač »sirovi« branič (Pepe) momčadi u kojoj igra jedan od najboljih nogometaša na svijetu svih vremena (Ronaldo), natjecanje na kojem je postignuto najmanje pogodaka u povijesti (samo 2,12 po utakmici), natjecanje što je obilježio trener (Fernando Santos) koji je uspjeh gradio na destrukciji i finalni susret kontra svake logike. Doista, Griezmannove lopte u nedjelju baš nisu htjele u gol, u moru domaćih zvijezda najbolji francuski igrač bio je Sissoko, veliki Cristiano Ronaldo igru je u suzama napustio već u 25. minuti, a pobjedonosni pogodak za Portugal postigao čovjek koji je prije finala na turniru odigrao samo 24 minute!? Iako… Baš sve je moglo biti drukčije. Da je Gignac u posljednjim trenucima osnovnoga dijela utakmice postigao pogodak danas bi se pisali hvalospjevi o sjajnim trenerskim rješenjima Didiera Deschampsa koji je u ključnim trenucima vukao prave poteze, mijenjao indisponirane zvijezde (Payet/Coman, Giroud/Gignac), dizao ritam igre i znalački lomio grogirana protivnika…

Doček

Tisuće fanova dočekale portugalske junake u Lisabonu navijača dočekale su u ponedjeljak u Lisabonu europske nogometne prvake. Portugalska nogometna reprezentacija u Lisabon je iz Pariza stigla zrakoplovom koji nosi ime legendarnog nogometaša Eusebija. Očekivano, najveći pljesak pobrali su kapetan Cristiano Ronaldo, izbornik Fernando Santos i 28-godišnji napadač Eder, čiji je pogodak u 109. minuti finala šokirao domaćine Francuze, a Portugalcima donio prvi veliki trofej u povijesti.

Nacionalnim nogometnim junacima u ponedjeljak se poklonio i portugalski predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa koji im je na posebnom prijemu uručio odlikovanja.

– Svima im zahvaljujem. Ovo odlikovanje za posebne zasluge nije dobila nijedna portugalska reprezentacija prije ove – izjavio je portugalski predsjednik za nacionalnu televiziju.

Nakon prijema kod predsjednika, uslijedila je parada pobjednika ulicama glavnog grada i susret s navijačima u fanzoni u središtu Lisabona.

Vizionar

Ovako je vizionar još jednom postao Fernando Santos, koji je prepoznao trenutak kada će u igru uvesti »jokera« (Eder) i prelomiti utakmicu koja je krenula neželjenim tijekom još u ranoj fazi kad je njegov najvažniji igrač (Cristiano Ronaldo) travnjak napustio na nosilima. Santos je promijenio sustav (4-4-2 u 4-1-4-1) i uloge ključnih igrača (Sanches) da bi utakmicu usmjerio u željenom smjeru. Onako kako je to činio u većem dijelu turnira, oslanjajući se na čvrsti obrambeni blok u zoni udarca i mentalitet momčadi koja je navikla biti u podređenoj ulozi i strpljivo čekati svoju priliku. I opet bi sve to palo u vodu da je lopta poslije Gignacova udarca otišla nekoliko centimetara udesno i pogodila mrežu umjesto stative. Baš kao što bi to bio slučaj kada su centimetri odlučivali o sudbini Portugala i Hrvatske u Lensu. Lopta nije htjela u mrežu ni u Lensu, ni u St. Denisu. Negdje je Santosu i društvu bilo zapisano. Hrvatskoj i Francuskoj nije.

Katkad u nogometu doista sve stane u tih nekoliko centimetara s jedne ili druge strane vratnice, katkad doista ne pobjeđuje najbolja momčad, ali ne treba zbog toga proklinjati sustav natjecanja koji je »devastirao« umjetnost igre i zgražati se nad dekadentnim nogometom Grčke u Portugalu i Portugala u Francuskoj. Nogomet katkad donosi i neke druge priče koje će se pamtiti i prepričavati godinama. Priče o suzama žalosnicama Cristiana Ronalda koji čini sve da bi pomogao svojoj momčadi u najvažnijoj utakmici, iako tijelo kaže »ne« i priče o suzama radosnicama Cristiana Ronalda poslije utakmice s visoko uzdignutim pokalom europskoga prvaka. Priče o ponosu velških i islandskih nogometaša i navijača, priče o gospodskom odlasku sa scene velike španjolske generacije i velikoga trenera Vicentea Del Bosquea… Na poslijetku i priče o jednom portugalskom dječarcu koji poslije finala, pun samilosti, tješi uplakanoga francuskoga navijača. I to je, gospodo kritičari, nogomet. Zato i jest »najljepša igra«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka