RIJEKA Nogometaši Rijeke sve su bliže polufinalnom susretu Kupa Hrvatske protiv Osijeka. Jučer je službeno stigao i termin, 31. svibnja u 20 sati. Poslije pandemije i prinudne stanke, bijeli su se vratili treninzima. Najprije su radili u grupama, na širokom prostoru, sada su mjere ipak popustile. Trener »bijelih« Simon Rožman dugo će pamtiti ovaj način rada, koji je zbog samoizolacije morao na početku pratiti iz lože.

Jesu li sad igrači došli na sebe poslije prinudne stanke?

– S obzirom na sav monitoring koji imamo, idemo polako prema tome. Osobno, sada mi je najveći izazov doći do jedne razine bez ozljeda. Najlakše je sada napraviti selekciju, uđeš u trening pa tko pukne – pukne. No, to ne želim i zato smo u hodu. Postoje i neka istraživanja iz 2011. i NFL-a, kada su imali 17 dana priprema poslije »lockouta«, što je rezultiralo s deset puta više ozljeda nego godinu ranije.

To mi je ostalo u sjećanju i zato ne želimo ići preko granice. Smanjili smo opretećenje kakvo bismo inače imali u pripremama. Napravili smo plan za šest tjedana, od prvoga dana smo u glavi imali 30. svibnja, jer bez toga ne možeš raditi cikluse. Sada smo došli do točke kada možemo raditi po cijelom terenu. Mislim da ćemo biti spremni za start, ali ne maksimalno jer bit će nužna još koja utakmica, uključujući prijateljske, da bismo bili na razini na kojoj smo bili prije stanke – kaže Simon Rožman, trener Rijeke.

Prijateljske utakmice su nužnost, ali s obzirom na specifičnost situacije, teško je naći i suparnika.

– Bit će sve jasnije u ponedjeljak. Pokušat ćemo napraviti sve da bismo imali te utakmice, pogotovo zbog osjećaja nekog natjecanja, odjenuti dresove…. Još uvijek ne možemo koristiti svlačionice, igrači dolaze direktno iz automobila, daleko je to od neke normale, profesionalizma koji želim. Da kad dečki dođu imaju zajednički doručak, vrijeme za sebe, analizu, trening, rekuperaciju i ručak pa tek onda idu kući. Moja je ideja i naš model koji smo uveli da su igrači tu na poslu koji traje osam sati i želim da dolaze u fokusu. Sada smo tek na trećini jednog procesa, na trećini normale.

Svi su oprezni, nedostaje i pravog intenziteta na treninzima.

– Ljudi misli da je to kliknuti prstima i sve će ići. Puno je upita oko pravila, što se može ili ne može. Kada se uvodi novo pravilo u nogometnu igru, potrebno je godinu dana za odluku. A sada se sve mijenja u tjedan dana. Ako počinjemo, u redu, samo se mora znati što smijemo ili ne kada se recimo postigne gol. Sada je to još sve u oblacima.

Uvjeti za nastavak

Sreća Hrvatske je da je situacija oko pandemije stabilnija nego u nekim zemljama liga petice, gdje se jedva čeka nastavak prvenstva, ali za to još ne postoji uvjeti.

– Mi bez ikakvih kalkulacija želimo igrati, inače ne bismo bili tu. Da radimo šest mjeseci bez utakmice, bez osjećaja i ljudi, onda meni taj posao ne bi bio drag kao što je. Hrvatska ima uvjete za nastavak natjecanja jer nema puno oboljelih, a mi i klubovi s vrha imamo dobre uvjete pomoću kojih se možemo pridržavati mjera.

Ono što će nedostajati bit će gledatelji na tribinama. Igrat će se za bodove i za televizijske kamere, tek će ograničeni broj ljudi moći biti nazočan. Nogomet nema druge alternative.

– Svi želimo da se sezona odigra. Ali ako bi to bio model za sljedećih pet godina, vjerojatno više ne bih radio ovaj posao. Meni je vrlo bitna emocija, ta draž koju nogomet ima. Ako se to izgubi, to više nije to.

S obzirom na nadoknadu Lige prvaka i Europske lige u kolovozu, govori se da bi se igrao samo jedan krug kvalifikacija za Ligu prvaka iduće sezone i bio bi rezerviran za prvaka Hrvatske.

– Pratimo i to, kao i svi koji se bore za drugo mjesto. Mi ćemo se u svakom slučaju boriti za drugo mjesto zbog sebe, a sigurno je da su kvalifikacije za Ligu prvaka dodatan motiv. Samo bih želio da se prije natjecanja zna za što se boriš i koje mjesto što nosi, kako se gleda ljestvica u slučaju prekida, a ne da naknadno krenu priče i lobiranja. Neka to bude sportski. Isto vrijedi za Ligu prvaka, kako se sada odluči, mi ćemo odluku prihvatiti.

Bit će to ljeto s puno nogometa. Najprije domaća natjecanja, zatim Liga prvaka i Europska liga.

– Zato i igračima govorimo da su ovo važne pripreme, jer bit će jedine za idućih šest, sedam mjeseci. Zato su bitni detalji, u svemu, da bismo došli do normale jer smo mi smo tek na trećini procesa. Kada završi ovo prvenstvo, nakon sedam ili 14 dana kreću pripreme za novo prvenstvo, kvalifikacije za bilo koje europsko natjecanje te prijelazni rok. Zato je bitno što više napraviti u svim segmentima, jer kada krenu natjecanja, teško je bilo što korigirati. To je izazov ispred nas, zato planiramo i razmišljamo za sljedećih šest mjeseci.

Bjelica

Dinamo u nastavak utrke kreće s 18 bodova prednosti u odnosu na Rijeku 10 kola prije kraja, ali s novim trenerom Igorom Jovićevićem. No, Rožman neće zaboraviti Bjelicu.

– Nenad me oduševio. Puno smo puta razgovarali telefonski i moram mu se zahvaliti jer me lijepo primio. Ovaj Dinamo je bio stvarno odličan i njihovi rezutati u Ligi prvaka to potvrđuju. Modri nisu bili samo sudionici skupine, bili su korak do drugog kruga. Imao sam peh da sam naletio na stvarno odličan Dinamo, koji je u igri imao sve trendove koji sada vladaju u Europi. S druge strane, posljednju utakmicu smo 80 minuta odigrali na razini koja potvrđuje naš pomak, dok smo smo ih u četvrtfinalu Kupa izbacili, što je veliki uspjeh za našu momčad. Kako će biti dalje ne znam, ali Jovićevića poznajem. Došao je poslije mene u Celje.

Kup Hrvatske ostaje opet velika prigoda Rijeke. Lani su u Puli podignuli Rabuzinovo sunce protiv Dinama, sada im trebaju još dvije pobjede…

– Utakmica s Osijekom je za nas jako važna… Već nakon četvrtfinala rekao sam da u Kupu vrijedi samo trofej. Kup nam je veliki cilj. Drugo mjesto mjesto nam ne visi kao mač iznad glave, cilj su europski kupovi, ali postavili smo ga kao neki unutarnji imperativ.

Prije 12 godina proživio je financijsku krizu u Celju, kada je radio u školi nogometa. Igrači šest mjeseci nisu dobili ni euro pa je posudio vlastiti novac. Zato je sada kada je sve stalo zbog pandemije, ostao miran. Čak se založio za članove svojeg stožera.

– Klub je morao smanjiti proračun zbog izvanrednih okolnosti. Znao sam da će svi klubovi morati ići u tom smjeru jer je ekonomska situacija išla u tom smjeru. Ja sam to odmah prihvatio, međutim, želio sam da se zaštite najosjetljiviji. Ako društvo želi preživjeti, pristalica sam da je lakše to učiniti na način da se svima smanji nego da svima ostane isto, a trojica stradaju.

Rožman je rođen u Slovenj Gradecu, pedesetak kilometara sjevernije od Celja, kao i Roman Bezjak, skijašice Ilka Štuhec i Tina Maze, košarkaš Boštjan Nachbar, legendarni rukometaš Iztok Puc…

– Razlog je samo bolja bolnica. Majka mi je kasnije pričala da je u to vrijeme to bila jedina bolnica gdje bi mama odmah dobila dijete u ruke, a nisu ga najprije dali negdje iza. To je bio razlog zašto sam rođen sat vremena vožnje dalje. Obitelj mi je živjela u Štorama, gdje je bila željezara u sklopu industrijske zone. Mama je inače iz Slovenske Bistrice, otac iz Bizeljskog. Zbog posla su došli u Štore, pet kilometara od Celja, gdje sam ja odrastao, a gdje i danas živim s obitelji, suprugom i dva sina. Jedan ima 11, drugi dvije godine.

Kovinar je klub iz Štora, osnovan 1930. godine, u kojem je rano zaigrao.

– Imam puno prijatelja i svi su malo stariji od mene. Štore su dale, što je jako zanimljivo, jako puno prvoligaških nogometaša. Vjerojatno i zato što nije postojao drugi sport. Imali smo veliko i malo igralište i to je to. Svi smo igrali samo nogomet i sjećam se da, kada sam bio jako mlad, trebalo je čekati na red. Vrlo brzo sam, sa šest sedam-godina, igrao sam s dečkima od 10 do 14 godina. Trebalo se boriti. Nogomet i samo nogomet i to je tradicija koja traje. Međutim, vremena su se promijenila, sin i ja smo sada sami na igralištu… Puno toga se promijenilo.

Fakultet

Trener bijelih brzo je uskočio je uskočio na trenersku klupu i to mu je odredilo život.

– Još dok sam igrao u kadetima ili juniorima Celja, došla je igrica »Championship Manager«. Meni je to bio gušt. Nismo igrali nogomet ili akcijske igre, već nas je zanimala baš ta igra. Možda se baš tada probudila neka trenerska želja. Osim toga, meni je slika bila jasna, brzo sam se odlučio. Naime, tri godine sam kao perspektiva, izlazni kadet i junior, trenirao sa seniorima. Morao sam se odlučiti ili za nogomet ili za fakultet. Budući da sam u cijelu srednju školu imao stipenciju za nadarene, ta stipencija ostaje ako odmah kreneš na fakultet.

Ugovor koji su mi nudili za prvi, četverogodišnji ugovor u Celju, bio je manji od iznosa koji bih dobivao od države za školovanje. Nije to presudilo, ali bio sam realan. U tom trenutku u Celje je imao sedam veznjaka koji su bili u reprezentaciji. Koren, Lungu, Radosavljević… Jaka momčad. Neću reći da se ne bih izborio, ali trebalo je čekati dvije-tri godine, a ja sam u tom razdoblju mogao napraviti puno na fakultetu. Tako sam već tada razmišljao. Kada sam krenuo na fakultet, igrao sam ligu u Štorama treću ligu, rekreativno, za gušt s prijateljima, a počeo sam raditi s djecom od šest do osam godina u Celju.

Brzo je to išlo naprijed, kasnije sam postao šef škole. Kada je trebalo spasiti momčad od ispadanja, dobio sam šansu od sportskog direktora koji me pratio deset godina, kroz sve uzraste. Ono što je zanimljivo, u tih deset godina dok sam radio u školi, dva ili tri puta sam vodio prvu momčad. Tako je jednom Slaviša Stojanović odlučio da neće voditi momčad, ugovor je raskinut, a sam kao trener U-10 ekipe vodio seniore. Nisu dali momčad treneru juniora, već meni kao nekoj perspektivi. Iako sam bio mlad i neiskusan, vodio sam treninge dva-tri tjedna. Meni je to bilo super i želio sam to raditi. Tako je krenulo…

U Domžalama i Celju, s kojim je 2017. osvojio Kup Slovenije, ostvario je prve uspjehe. No, osjetio je i onaj teži trenerski dio, prošle sezone nije dobio utakmicu u prvih osam kola. No, nije dugo ostao bez posla, stigao je poziv iz Rijeke.

– Važno je naglasiti da sam s ljudima iz Rijeke sjedio sam dok je trener još bio Matjaž Kek. Postojala je ideja o mojem dolasku koja se nije realizirala jer sam radio u Domžalama. No, tada sam upoznao kamp i ljude, koji su na mene ostavili jako dobar dojam. U klubu postoji suradnja, otvorenost i jasni su ciljevi. Došao sam i nekoliko puta na utakmice, zbog sebe. Kada je došao poziv, bio sam u specifičnoj situaciji jer sam jednostavno – izgorio.

Više nisam mogao ništa, iza mene osobno bile su tri fantastične godine, a sada je rezultat išao nizbrdo. Imao sam ugovor na neograničeno razdoblje, valjda prvi u povijesti Slovenije, ali nisam mogao ništa. Nisam mogao spavati, nisam mogao jesti, jednostavno sam izgorio. Tri tjedna sam se opravljao, još nisam bio fit kada su se javili iz Rijeke. Isto sam im to ispričao. Rijeka je za mene super izazov, ali da se mene pitalo, trebala su mi još tri mjeseca da bih bio spreman. Ali znao sam gdje idem, znao sam da moram prihvatiti i brzo smo se dogovorili. Četrnaest dana kasnije, zbog emocija i svega, došao sam na svoje. Naravno, promijenio sam život.

Život na Kvarner mu se svidio, što ne čudi.

– Sviđa mi se kada vidim da ljudi prate, to znači da imaju emociju. Gdje god sam bio, dobio sam osjećaj da su ljudi uz klub, drago im je zbog onog što se događa u Rijeci. Inače mi je tu super, tu je more. S ljudima iz okruženja imam super suradnju, čak i više od toga, jedan dobar osobni odnos. S druge strane, Slovenija je blizu, obitelj je tamo, nadohvat ruke, mogu i doći. Mogu reći da sam jako sretan i super mi je u Rijeci.