RIJEKA Nesretan remi s Hajdukom je cijelu priču malo zaljuljao, ispadanje od Salpsborga puno toga dovelo u pitanje, a remi s Istrom 1961 na Rujevici je bio svojevrstan okidač i izbacio na površinu talog koji se u kutevima klupskih hodnika nakuplja mjesecima. Ne, ovoga puta nitko ne može reći da su krivi “zviždači” s tribina, nisu krivi ni pripadnici Armade koji ponekad pretjeraju pa “ubace koju stolicu ili baklju” u teren, pa čak ni novinari koje obično klubovi vole okriviti da proizvode nervozu. Nitko od navedenih nije zaboravio pokriti napadače Istre 1961 u Sluginom kaznenom prostoru pa se Župarićeva prodaja nametnula kao logičan potez, nitko od navedenih nije izazvao nervozu u svlačionici gdje se Punčecu nije svidjelo ono što mu je Kek prigovorio pa je stoper “fasovao” suspenziju, a trener otišao u rodni Maribor otkuda se možda neće vratiti… Ovoga puta na Rujevici se moraju okrenuti isključivo sebi i onome što su radili posljednjih mjeseci. I to se odnosi na sve segmente: od vodstva kluba preko trenera i sportskih direktora pa do – igrača.

Europski posrtaj

Površan pogled rezultatskih dostignuća bijelih na otvaranju sezone sugerirat će zapravo da je jedini veliki kiks ispadanje od Sarpsbroga. Doduše, Norvežani su se i protiv Izraelaca pokazali kao puno ozbiljniji suparnik nego što se mislilo. To naravno ne znači da Rijeka nije trebala proći, zapravo morala ukoliko se želi živjeti na visokoj europskoj nozi. Novi UEFA-in sustav ionako više klubovima poput Rijeke neće dozvoliti da se igraju u društvu velikih ukoliko nisu u stanju izbaciti ekipe poput Sarpsbroga. Prirodna selekcija… U prvenstvu su bijeli upisali dva remija (Rijeka je samo dvaput imala bolji start u sezoni u eri Mišković), ovaj protiv Puljana je bolan s ozbirom na način koji je doživljen. Razotkrile su se sve one manjkavosti koje su se mogle uočiti još tijekom pripremnih susreta.  Tko ih je želio vidjeti…

Potpuno jasno je nakon svega da je Rijekina momčad satkana od igrača dvojbenog karaktera, koji su u svojim klubovima uglavnom bili “pomoćna radna snaga” i kao takvi traže vrijeme prilagodbe na bitno drugačije zahtjeve koje su pred njih stavljeni igrama u Rijeci. Nema u Rijekinoj svlačionici “frajera” tipa Vešović, Ristovski…, ali ni znalaca poput Mišića, Andrijaševića ili Gavranovića. Ovo je ruku na srce jedna vrlo dobra radna momčad (sjetite se one Rijeke s Balajom, Roshijem, Radoševićem…), koja u sređenim okolnostima može visoko, međutim suludo je bilo opteretiti je još u pripremama šampionskim bremenom. Netko je u klubu očito krivo procjenio kada je ovoj skupini igrača natovario na vrat teret (pre)velikih očekivanja pod kojima je kleknula nakon prvih rezultatskih posrtaja. Jedno je želja biti u vrhu, pa možda i na vrhu ako te tamo splet naklonjenih okolnosti odvede, a drugo je iz dana i dan potpirivati šampionske ambicije.

Kekova odluka

Posljedice svega toga je nervoza, narušeno ozračje u klubu koje se posljedično prelijeva na tribine i novinske stupce. Događa se ono što Rijeci nije bilo prirođeno svih ovih godina – Hajdukov sindrom!

Da, mogla bi se dijagonza postaviti upravo na taj način. Olakotna okolnost je da navijačko okruženje ipak nije tako histerično. Navijači Rijeke su navikli na uspone i padove, pokazali su u povijesti da su spremni istrpiti puno toga.

Isti oni “zviždači”, koji su prozivani prije tjedan dana jer su iskazali nezadovoljstvo igrom protiv Saprsborga, digli su momčad protiv Rudeša i odveli je do pobjede. Navijači Rijeke uvijek su spremni bespogovorno stati uz momčad, igrače, trenera i vodstvo kluba. Zauzvrat traže samo jedno: pošten i iskren odnos – igrača i kluba. Ostalo je još nekoliko dana do kraja prijelaznog roka, dakle stignu na Rujevici još ispraviti neke stvari, neizravno priznati neke svoje pogreške i na taj način povratiti ozračje u klubu i oko njega u stanje primorskog duha: “poniznosti i krvavog rada” koji je Rijeku odveo do svih uspjeha proteklih godina. Jasno, puno toga će odrediti i odluka Matjaža Keka…