Odjeci polufinala

Riječki navijači nikako da nauče pravila nogometa. Barem onog nogometa koji se igra u – Hrvatskoj

Edi Prodan

Foto: D. JELINEK

Foto: D. JELINEK

Bezobrazni Acosty je u 70. minuti utrčao u Dinamov šesnaesterac, dakako u želji da, iako s igračem manje, »Rijeka« poravna rezultat. Takvo je ponašanje, ta obijesna, samodopadna i krajnje egoistična želja da zabije gol jako razljutila suca Zebeca



Da će maksimirska večer u kojoj su Dinamo i Rijeka imali održati polufinalnu kup utakmicu proteći u jednom uistinu zanimljivom i posebnom tonu, ukazao nam je još prije njezinog početka sudac – Bruno Marić.


Uvijek zanimljivi, nerijetko osebujni djelitelj pravde, je nakon zagrijavanja i odlaska u svlačionicu, neposredno ispod južne tribine navijačima »Rijeke« poslao – pusu! Nećemo pretjerati ako kažemo da je takvo ponašanje sudaca nezabilježeno, ili smo se samo možda mi po prvi puta našli u takvoj situaciji.


No, iskričavi kissy Marić te večeri nije bio glavni sudac, već jedan u nizu pomoćnih, dok je glavna zvijezda u crnom bio Mario Zebec. On nije tribinama slao poljupce već se s te navijačke pozicije imalo utisak da je bio zadužen za provedbu akcije »počeši se s razlogom«.




No to je samo utisak s tribina, a one u pravilu imaju potpuno svoje, osebujno viđenje događaja na travnjaku.


Pa tako i onog u 47. minuti susreta kad je isti taj Zebec, inače daljnji rođak famozne Dinamove legenda Branka Zebeca, iz daljnjeg tijeka utakmice isključio ključnog fantazistu »Rijeke«, Filipa Bradarića.


Tolerirali su suci ravnopravnu igru »Rijeke« čitavo prvo poluvrijeme, no sve ima svoje granice. Stoga je Zebec odmah na početku drugog dijela jedine polufinalne utakmice odlučio ubrzati put Dinama prema Vinkovcima. Rijeka se naprosto pravila luda i nastavila s inzistiranjem na tome da i ona ima pravo nadati se kako će krajem svibnja posjetiti Vrata Hrvatske.


Istina, slutilo se tu želju Rijeke već i u Splitu, dan prije Uskrsa, na utakmici protiv Hajduka. Uzalud im je skoro čitavu utakmicu i tamo sudac Pajač iz Maksimiru susjednog sv. Ivana Zeline tijekom čitave utakmice naglašavao kako nisu – fer.


Na kraju, kad se vidjelo kako je ekipa s Kvarnera potpuno neubrojiva po pitanju te čudne želje za odlaskom u Vinkovce, morao s još jednim žutim kartonom odstraniti prpošnog Antonija Čolaka. On je naime bio kriv, što je Pajač briljantno uočio, za nevjerojatno ignoriranje golmana Letice. Što je bio Čolakov krimen? Ponašao se krajnje indiferentno i baš ničim nije dao do znanja kako ga zanima specifični levitirajuće-gravitirajući Letičnin show što se odvijao iza njegovih leđa!


Pajač je to opravdano kaznio – nedozvoljeno je naime naglašeno ignoriranje vještina protivničkih igrača. K tome morao je tako postupiti i zbog toga što je u Čolakovim očima vidio silni, skoro zastrašujući »vinkovački žar«, iskrenu želju za sudjelovanjem u njegovom prvom finalu kupa! A s takvim se očima ne dolazi u Maksimir!


Foto: D. JELINEK


Foto: D. JELINEK



Na južnoj maksimirskoj tribini, istoj onoj na kojoj je u predigri utakmice vrckavi Marić poslao pusu, se pak 47. minuta doživjela na jedan sasvim drugačiji način. Navijački je puk naime bio mišljenja da bi se zbog učestalog divljanja ljudi u crnom, travnjak morao – isprazniti.


Strogo tumačeći Zakon o sportu koji kazuje da ako dođe do učestalih ispada navijača, dotična se tribina ima isprazniti, da se taj zakon mora primijeniti i na – travnjak. No organizatori utakmice kao ni više stotina specijalnih policajaca koji su se s navijačima »Rijeke« družili na južnoj tribini, nisu bili takvog mišljenja tako da je utakmica nastavljena u istom tonu.


Igrači »Rijeke« predvođeni tvrdoglavim trenerom Matjažom Kekom, ah ta prirođena slovenska upornost, nisu se predavali tako da je ekipa u crnom nastavila s uvjeravanjem kako u Vinkovce mora »Dinamo«. Nije to naime ni malo slučajno – pa nekad se i Cibalia zvala Dinamo tako da zagrebački imenjak nekadašnjeg vinkovačkog kluba ne ide na krajnji istok Hrvatske samo na utakmicu, već i na specifičnu povijesno-pedagošku ekskurziju koja ima veliki značaj u odgoju igrača.


Dakle opet ta »Rijeka« koja ništa ne kuži! U Splitu im makneš opasnog strijelca Čolaka, na početku poluvremena dodatno daš do znanja kao je utakmica definirana davno prije njezinog početka, a oni i dalje navaljuju. Pa je tako bezobrazni Acosty u 70. minuti utrčao u Dinamov šesnaesterac, dakako u želji da, iako s igračem manje, »Rijeka« poravna rezultat.


Takvo je ponašanje, ta obijesna, samodopadna i krajnje egoistična želja da zabije gol jako razljutila »počeši se« suca Zebeca.


Nismo sigurni, ili ga je možda u tome spriječio kissy Bruno, da Zebec ne bi povukao i »crvendača«, no ipak je na kraju sve ostalo samo na žutom kartonu.


Stojanoviču, koji je zbog jezične barijere bio u nemogućnosti pojašnjenja brzonogom Acostyju kako pravila hrvatskog nogometa ne podrazumijevaju mogućnost da u tom dijelu utakmice gostujući igrač zabije gol, nije preostalo ništa drugo do saplitanje riječkog nogometaša. Zbog tako dobrog poznavanja pravila hrvatsko-maksimirskog nogometa, sudac Zebec je na tečnom slovenskom jeziku, jer igrao je svojedobno u Ormožu dok je Stojanovič iz Maribora, zahvalio visokom, elegantnom braniču »Dinama«.


Dinamo će dakle u Vinkovce. Pomoćni trener “Rijeke” Danko Matrljan, kojeg sudac Zebec ne voli još od vremena kad je zabio gol Realu jer svjetskim nogometnim veličinama golove smiju zabijati samo dečki u modrim dresovima, u pokušaju pojašnjenja nogometnih pravila također nije naišao na razumijevanje kod suca polufinalne kup utakmice.


Kako se moglo kasnije iščitati u medijima, bilo je i nerazumijevanja sudačkih odluka. Naravno – novinarska prenemaganja. Uostalom poznato je kako ta »branša« uglavnom raspolaže s poluistinama koje se ne libi plasirati u javnost.


Foto: D. LOVROVIĆ


Foto: D. LOVROVIĆ



U sličnoj je zabludi i predsjednik Rijeke Damir Mišković. On je naime mišljenja kako se sudačku organizaciju hrvatskog nogometa mora profesionalizirati, osigurati im dobre plaće i omogućiti neovisnost. Plemenito.


No s jednom ispravkom: Mišković izgleda nije primjetio da je ta tranzicija sudačke organizacije obavljena dok se on pretežito bavio s naftnim biznisom u Nigeriji.


Hrvatski su suci, baš kao i većina hrvatske privrede, srećom prošli mučnu tranzicijsku fazu. Njihova je firma naime uspješno privatizirana još prije više od desetljeća te je uredno registrirana u zagrebačkoj – Maksimirskoj ulici.