Nakon četiri prvenstvena poraza zaredom, nogometaši Rijeke nisu uspjeli ostvariti pobjedu u susretu s Interom. Nakon anemičnog i negledljivog prvog poluvremena, u nastavku su zaigrali mnogo bolje, ali nisu uspjeli probiti bunker gostiju iz Zaprešića koji su igrali upravo onako kako se i očekivalo. Nisu došli igrati... Igrala je samo Rijeka, ali jučer je to bio luk bez strijele... Natezali su i natezali, ali bez efekta, jer nije bilo streljiva u nogama. Neefikanost je postala kronična bolest, a kada su posljednji put pobijedili na Rujevici, 9.rujna, Cibaliji su uvalili sedam komada... Rijeka je napadala, Inter se branio, svakom po bod. To je nogomet. Bolji uvijek ne pobjeđuje, a Rijekin post traje predugo.

Najbolji presing odigrali su Matjaž Kek i Ivan Mance na suca Vidulina kada je ovaj označio kraj prvi dionice. Da su tako riječki igrači napadali loptu i suparničke igrače, poglavito na sredini terena (svaka čast Malešu!), sigurno na semaforu ne bi stajale dvije nule. Rezultat na kraju prve dionice i nije mogao biti drugačiji, bez obzira na to što je je Rijeka imala 72 posto posjeda lopte. Demonstrirali svu besmislenost posjeda lopte ako ne znaš što ćeš s njom, ako nema igrača koji je probiti po bokovima, proći čovjeka jedan na jedan ili odigrati brzu kombinaciju.

Jedini pravi napadač u tom razdoblju bio je branič Vešović. Zauzeo je Crnogorac nimalo mu drago mjesto »beka« nakon čudesnog ozdravljenja. Pojavio se u početnom sastavu kao, uostalom, i Elez, iako je Matjaž Kek u najavi kazao kako neće konkurirati... Samo što nisu na – štakama. Dokazavši svu besmislenost najavnih press konferencija... Zaigrao je i Mišić nakon psihoterapije. Naravno, zaigrao je i Gavranović komu je Kek davno poručio da »svatko od nas u jednom trenutku mora nositi svoj križ«.

Previše nervoze u igri, malo mirnoće u crtanju akcija. U razmišljanju, u glavi i nogama. Festival dosade bez obzira na to što je Rijeka do odmora imala stalnu inicijativu. Najzanimljivije je, međutim, bio dvoboj pomoćnog suca Đuraka iz Siska i Gavranovića, kojega je sudac dobio 5:0, toliko mu je puta, naime, označio zaleđe. Dvaput je bila rubna situacija...

Riječani su u poluvremenu u »kamilicu« stavili jednu ljutu rakiju... Istrčali su brži i konkretniji, skratili teren. Za razliku od prve dionice kada su upali u »žutu močvaru« disciplinirane taktike ekipe iz Zaprešića i nisu znali što će s loptom, postali su okomitiji, jednostavnim akcijama dolazili do Santinijevih vrata. Lopta je postala brža, lakše se osvajao prazni prostor. Snagom kolektiva kojega nije bilo do odmora, kada su jednoličnom igrom lupali glavom o suparnički zid. Ničega nije bilo.
U nastavku je Kek pokušao ekipi ubrizgati malo maštovitosti, poslao u igru dvojicu igrača s umjetničkom dušom, igračima poteza, Mateija pa Pavičića... Pavičić je donio živost i konkretnost, ideju i loptu u igri prema naprijed. Ali Rijeka nije uspjela pronaći lopti put do mreže Zaprešićana.