Dvanaestorica veličanstvenih

PRIČA O DEČKIMA IZ GENERACIJE ’78 Na današnji dan prije četiri desetljeća Rijeka je osvojila svoj prvi veliki trofej

Igor Duvnjak

Miodrag Kustudić, Srećko Juričić, Savo Filipović, Nikica Cukrov, Ljubo Španjol, Mauro Ravnich, Sergio Machin, Adriano Fegic, Miroslav Šugar,  Damir Desnica, Miroslav Uljan, Marijan Brnčić, Milan Radović, Davor Radmanović, Enzo Devescoli, Zvjezdan Radin / Snimio Ivica TOMIĆ

Miodrag Kustudić, Srećko Juričić, Savo Filipović, Nikica Cukrov, Ljubo Španjol, Mauro Ravnich, Sergio Machin, Adriano Fegic, Miroslav Šugar, Damir Desnica, Miroslav Uljan, Marijan Brnčić, Milan Radović, Davor Radmanović, Enzo Devescoli, Zvjezdan Radin / Snimio Ivica TOMIĆ

Skupilo se društvo asova pod vodsvom trenera Dragutina Spasojevića, koje je bilo strah i trepet diljem prvoligaških terena tada vrlo jake jugoslavenske lige



RIJEKA Ovaj sastav »Rijeke« će ostati zlatnim slovima upamćen u povijesti primorskog nogometa. Navijači su ga izgovarali »žmirečki«, sa ponosom i zadovoljstvo. Skupilo se društvo asova pod vodsvom trenera Dragutina Spasojevića, koje je bilo strah i trepet diljem prvoligaških terena tada vrlo jake jugoslavenske lige.


1. Radojko Avramović


Po tragu koji je ostavio među vratnicama Kantride u svoje je vrijeme bio pravi nasljednik legendarnog Marijana Jantoljaka. Imao je drugačiji stil branjenja od njega, isto kao što se razlikovao od svog prvog istaknutog prethodnika,  pojačanja iz »Olimpije« Boruta Škulja, koji je bio »čovjek od gume«, slovenska inačica slavnog Mostarca Envera Marića. »Avram«, koji je u »Rijeku« stigao iz čačanskog drugoligaša »Borca« je međutim, bio »kuler«, čovjek koji nije težio paradiranju već se odlično postavljao i dirigirao obranom, sve na način kao što je to činila talijanska »jedinica« Dino Zoff. Njegov se stil pokazao dobitnom kombinacijom, toliko da je bio jedno od imena iz te generacije »Rijeke«, koje se u žestokoj konkurenciji golmana uspio probiti i do reprezentacije Jugoslavije. Rođen je na rođendan bivše države 29. studenoga isto kao i njegov  riječki nasljednik Mauro Ravnić, koji je također bio jugoslavenski reprezentativac.Nakon igračke karijere je bio izbornikom raznih zemalja, tako sada vodi reprezentaciju Kuvajta.

2. Sergio Machin


Jedan je od najsvestranijih, ako ne i najsvestraniji nogometaš ove trofejne generacije »Rijeke«, znalac koji je mogao praktički igrati na svim mjestima. »Čeđi«, kako su mu tepali suigrači iz juniorskih dana je zablistao već kao klinac, igrajući to vrijeme u napadu po lijevoj strani. Na tadašnju »Kvarnersku rivijeru« je došao tadašnji trofejni »Ajax« a »Rijeka« im je pod vodstvom nezaboravnog Tihomira Mrvoša dala »šesticu«. Nizozemci su bili oduševljeni baš Machinom, htjeli su ga odmah angažirati, ali nisu mogli zbog ondašnjih propisa po kojima igrač nije mogao iz Jugoslavije dok ne navrši 28 godina. Brzo je upao u seniorski sastav igrajući na svom mjestu da bi u eri osvajanja ovog trofeja radi potreba momčadi igrao na desnom beku. Vrsni znalac je to tako dobro činio da je postao kandidat za reprezentaciju, koliko je bio polivalentan svjedoči i činjenica da je prilikom osvajanja Kupa iduće godine igrao u veznoj liniji.Sada je mladi umirovljenik, svoje dane provodi u miru istarskog Novigrada, gdje ima kafić.

3. Miloš Hrstić


Riječ je o najtrofejnijem igraču »Rijeke«, osvajaču dva jugoslavenska Kupa, osvajaču Balkanskog kupa, sudioniku Svjetskog prvenstva 1982. godine i prije toga Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine, prvaku Europe do 23 godine. Još se u juniorskim danima kada je slavni Mišo igrao centarhalfa, znalo da je riječ o velikom talentu a ne samo o visokom igraču za kojeg je nezaboravni Ivo Tomić govorio »kao olovka tanki Hrstić«. Nije se moglo pretpostaviti da će stići tako visoko. Kada se probio do prve postave »bijelih« postavljen je na lijevog beka, što nikada nije igrao. Nije ga to smetalo, rođeni dešnjak je ubrzo igrao lijevom nogom »kao da je njegova rođena«, toliko dobro da je uskoro pozvan prvo u mlađu a onda i u seniorsku jugoslavensku vrstu. Upamćeni  su prodori lijevom stranom  tog riječkog Giaccinta Facchetija  koji su nerijetko završavali golom kao što je to bilo u derbiju s velikim »Hajdukom«. Miran i tih  svima dragi »Štrklja« nije se zanosio slavom, ostao je isti kao u onih dana kada smo kao klinci idući na utakmicu u Labin skrivećki od trenera Ive Šangulina pušili iza gostionice u Plominu, takav je bio i kada je putovao na Svjetsko prvenstvo.Godinama je već trener u Kini, gdje radi i danas. Po dolasku u Rijeku prijatelji ga mogu susresti na tržnici ili u popularnoj »Jedinici« kod prijatelja Maura Ravnića.

4. Nikica Cukrov


Veliko pojačanje »Rijeke« iz drugoligaša »Šibenika« za koji je debitirao sa 17 godina kao desni bek, došao je iz kluba koji je »bijelima« ranije dao nezaboravnog majstora Roka Žepinu, kasnije i Željka Maretića. Zaigravši odmah na mjestu posljednjeg veznog igrača  već u prvoj utakmici  za »bijele« je dao gol nizozemskom »Den Haagu« kojeg je vodio Vujadin Boškov pokazavši i svoj žestoki temperament jer je isključen zbog udaranja bivšeg igrača »Vojvodine« Dojčina Perazića. Urođene brzine i izdržljivosti izluđivao je suparnike, koji ga nisu mogli pratiti kao ni suigrači na pripremama kada bi trener povjerio »Cukiju« trčanje na čelu kolone. Nije ga smetalo što je uživao u svim čarima života, znalo se da će on redovito najviše pretrčati na utakmici. Redoviti pobjednik u žestokim duelima bio je građen kao Bruce Lee, majstorski je baratao nučakama kao i ovaj najpoznatiji glumac u karate filmovima. Doda li se  i snažan udarac, jasno je  kakav je to bio igrač.


    Za sobom ima dugu trenersku karijeru u raznim klubovima, i sada je na mjestu trenera Splitsko – dalmatinske županije, uza sve to se bavi i poljoprivredom.


5. Zvjezdan Radin


Dugogodišnji je kapetan ove  nezaboravne trofejne generacije sa Kantride gdje se naigrao kao junior da bi kao mlad zaigrao u prvoj momčadi kod Ive Šangulina ploveći uspješno kroz drugoligaške Scile i Haribde do povratka u Prvu ligu. Tu se uspješno morao nositi sa još krupnijim zalogajem, čuvanjem najopasnijih jugoslavenskih strijelaca, neutraliziranjem napadača poput Savića, Žungula, Ibrahimbegovića, Kovačevića i brojnih drugih. Tako i Cice Kranjčara kojega bi na Kantridi »strpao u džep« još po izlasku iz tunela. Igrajući žestoko u obrani  »Japo«, njezina okosnica je isto tako znao, kada je bilo nužno, pogotovo na Kantridi, otići u napad i itekako opasno zaprijetiti suparničkoj mreži.Za njim je duga trenerska karijera, uz ostalo je bio i trener prve momčadi »Rijeke«, tu danas radi s mladima.

6. Srećko Juričić


Kao i Radin, brzo je kao mlad stigao u prvu momčad, omiljen je već kao klinac bio među navijačima, koji su ga nazivali »Beli« ili pak Schnellinger po Nijemcu iz ondašnjeg trofejnog »Milana«. Sa sredine terena je premješten u obranu na »libera« čineći nezaboravni dugogodišnji tandem Juričić – Radin.  Djelovali su majstorski, uigrano i rutinirano, Srećko je »njušio« rasplet duela u koje je išao njegov prijatelj i skupljao je lopte ispred Avramovića da bi kao pravi majstor urođenom elegancijom i mirnoćom počeo graditi napade »bijelih« niz godina, ostajući vazda miljenik navijača.Ostao je stalno vezan uz nogomet, bio je i trener prve momčadi »bijelih«, sada je niz godina uspješni direktor »Rijeke«.

7. Salih Durkalić


 Teško da bi itko spominjao Borje da nije Saliha Durkalića. Riječ je o nepoznatom mjestu udaljenom petnaestak kilometara od Banja Luke   na putu prema Tešnju, sve u kraju iz kojega je »Rijeka« desetljećima dovlačila itekakva pojačanja. Dosta je spomenuti imena kao što su Mile Tomljenović, Borče Sredojević ili Vlado Kotur. Durkalić je tiho stigao na Kantridu, nakon igranja na »Kvarnerskoj rivijeri« brzo je počeo juriti desnom stranom u seniorskom »bijelom« dresu pokazavši se pravim nasljednikom pokojnog Vinka Sroka. Urođeno brzi i izdržljivi igrač je bio čvrst u duelima, znao je dobro driblati i centrirati, uz to su golmani bili na muci od njegovih snažnih udaraca.     Igrao je godinama u Francuskoj, najviše u »Mulhouseu« gdje živi i danas i gdje ima kafić.

8. Milan Radović


Rođeni Zlatiborac ostao je na nogometnim visinama svo vrijeme sjajne nogometne karijere. Blistavi napadač i golgeter, čovjek iz kraja nedaleko Titova Užica skrenuo je na sebe pozornost na tada itekako bogatoj drugoligaškoj sceni, ali je »Rijeka« bila najuspješnija. Kada su došli u Pirot nedaleko Niša odigrati prijeteljsku utakmicu uz saznanje da su angažirali Radovića domaćini su im poručili »Niti ne znate kakvog ste igrača dobili«. Brzo su se na Kantridi uvjerili da to nisu prazne riječi, gledali su na travnjaku čovjeka »kojega je bio pun teren«, koji se kreće brzo i vješto, sve u sprintu, znalca koji se pred vratima rođenim instinktom golgetera pretvarao u hladokrvnog egzekutora. Činio je to sezonama, u kojima je jednom bio i najbolji strijelac jugoslavenskog prvenstva, uostalom odlučio je ovo spominjano finale s »Trepčom«.Stalno živi u Rijeci, radi za »Uniqua osiguranje« približavajući se zasluženoj mirovini.

9. Miodrag Kustudić


U novosadskoj »Vojvodini« kao mladoga tisak ga je nazivao »srijemskim čudom«, veliko je pojačanje nogometaša »Rijeke«. Nije ga zaustavila velika nezgoda, lom noge na bezveznoj prijateljskoj utakmici s austrijskim »Wackerom«.  Svjedočio sam njegovu očaju dok je ležao na podu ispred svlačionice čekajući bolnička kola vičući popularnom maseru Vrciću »Vlado, daj mi nož da se ubijem«. Velikim karakterom penjao se strmim putem povratka s treninzima za pamćenje. Vrcić je nadgledao oporavak, dok bi Miodrag trčao po tribinama pričljivi Vlado  bi se raspričao s nama na tartan stazi zaboravivši na njega. Uzviknuo bi potom samo »Kule, pa ti još trčiš, dosta je«. Ogromni trud je dao velike plodove, nebeski skakač i golgeter je zasjao na prvoligaškom nebu, zaigrao je za reprezentaciju.Vratio se u Španjolsku gdje je igrao, živi u Alicanteu, bavi se trgovinom voća i povrća.

10. Milan Ružić




Tog dragog čovjeka kojeg smo još kao sedamnaestogodišnjaka gledali na Omladinskom igralištu nažalost nema među nama, iznenada je otišao u siječnju prije više od četiri godine. Tada se kao klinac predtavio u Rijeci, za zonaša »Kraljevicu« je igrao centarhalfa. Njegov se sjaj vidio i sa vrha tribina, poželio ga je »Hajduk« za kojeg je na istom lešnatom terenu nosio »desetku« na Memorijalu Pere Radakovića. Tek se onda probudila »Rijeka«, angažirala ga je za »Kvarnersku rivijeru« a nakon osvojenog trofeja to najveće ime u bogatoj povijesti kraljevičkog nogometa je dres sa istim brojem preuzeo u prvoj momčadi. Veliki znalac zlatne ljevice je odlično igrao glavom, sigurno je čuvao loptu, temperamentni momak ljubitelj mora i jedrenja, dječački dobra  srca je imao sjajan i dribling i udarac, trag »Minte i njegove finte« ostat će  na Kantridi zauvijek.


11. Damir Desnica


Karlo Kruljac, dugogodišnji popularni »tehniko« juniora na Kantridi je napravio potez karijere kada je na Omladinskom igralištu otkrio klinca Damira Desnicu koji je tada igrao za »Elektroprimorje«, klub iz ovdašnjeg najnižeg ranga. Bio je gušt igrati s njim u juniorima, trener nas je u najjačim utakmicama mogao komotno svih vratiti u obranu i samo njega ostaviti na centru znajući da će on u krojfovskom  stilu doslovno sam predriblati svih i dati gol. Društvo u juniorima pravio mu je centarfor Šunjić, gluhonijem kao i Damir. Postao je prvotimac i odmah i ljubimac navijača te je jedan kolega napisao kakva je šteta što on ne može čuti ovacije publike. Bio je vrh nezaboravnog  trokuta »bijelih«s lijeve strane, Hrstić – Ružić – Desnica, koji je spremao paprene čorbe suparnicima a najčešće ih je servirao baš Damir. Još je to i najmanje bilo s lijevog krila, puno više kada bi se zaletio u sredinu, bilo solo – prodorom u urođeno elegantnom mačjem trku ili na dupli pas stigao bi do cilja. U gužvi šesnaesterca je migoljio kao jegulja. Zna to dobro i Wilson Džoni koji ga je do pred kraj čuvao odlično a onda je Desnica dotukao »Dinamo«, radi tog pogotka »modri« Vlatka Markovića nisu bili prvaci Jugoslavije. U Mostaru su ga oduševljeni navijači nosili na ramenima nakon osvajanja titule europskih prvaka do 23 godine, igrao je i za seniorsku jugoslavensku reprezentaciju.


12. Miroslav Šugar (u finalu zamijenio Radovića)


Imao je start iz mjesta »kao uboden iglom u stražnjicu«, snažni libero i znalac je brzinom, snagom i znanjem bio rođeni talenat koji je već kao klinac počeo sjati na travnjaku legendarne Krimeje odakle je  već za »Kvarnersku rivijeru« doveden na Kantridu. Roditelji, majka Novosađanka a tata Pažanin su brata Marijana poslali u vaterpolo a Miru u nogomet, ovaj drugi je napravio zapaženu karijeru  nakon osvajanja ovog Kupa u kojem je sudjelovao zaigravši u produžecima.Odavno je odselio iz Rijeke, živi u Švicarskoj.