Na današnji dan, dan poslije Dana žena, Matjaž Kek vodio je prvu utakmicu Rijeke. Na Kantridi je dobio zaprešićki Inter (2:1) trenera Borimira Perkovića, nekadašnjeg igrača Rijeke, nakon što je Rijekin vratar, Ivan Mance, prvi vadio loptu iz mreže.

Mance je jedini »preživjeli« iz Kekova debija, ali kao trenerov pomoćnik za »sudačku problematiku«, na radnom mjestu pomoćnika sportskog direktora. Bolji je direktor nego što je bio vratar, kazat će zločesti. Nema to veze s onih šest komada koje je dobio od Hajduka na Poljudu kada su Splićani osvojili svoj posljednji naslov. Tada je branio za Varteks kojega je vodio Miroslav Blažević. Do te utakmice, jer preko noći Ćiro je postao trener Hajduka! Ne znači to da je Mance bio loš vratar, već da je odličan direktor. Što se ne bi moglo kazati za Miškovića, vratara Orijenta, Pomorca, Krasice… Sudbina ih je spojila s Kekom i Juričićem. Kvartet iz snova.

Matjaž Kek stigao je iz »skijaške Slovenije«, bez obzira na to što je vodio reprezentaciju (nakon Oblaka) i odveo je (u baražu dobio Rusiju), na Mundijal u JAR, relativno nepoznat širokoj javnosti. Danas je Štajerac iz Maribora, kojega iz momčadi nisu mogli otjerati do 38. godine, stanovnik Opatije (na tržnici ga prodavačice obožavaju…), čovjek koji zaslužuje spomenik na Rujevici. Pet je godina na medenom mjesecu s riječkim nogometom. Osvojio je dvostruku krunu nakon Kupa i Superkupa. Četiri bisera na kolajni. O njegovu modelu rada, 248 utakmica (152 pobjede), slikovito govori činjenica da je Leovac po povratku nakon 2,5 godine, »prepoznao« jednog jedinog igrača – Krvžića. Jedini je osvojio Kup i Superkup. Kantridom i Rujevicom prošlo je dvije stotine igrača… U pet godina. Prve se godine dogodio Stuttgart, plasman u skupnu fazu Europske lige… Bila je to najava svega što će se kasnije dogoditi.

Filip Bradarić je kapetan Kekova broda koji je u zaostalom susretu protiv Dinama još jednom pokazao da zaslužuje reprezentaciju. Mjesto u zrakoplovu za Miami (Peru) i Dallas (Meksiko), dvije prijateljske utakmice u trećoj polovici ožujka. Za mjesto u zrakoplovu bori se i Marin Leovac. Uzeo je hrvatsko državljanstvo da bi igrao za »vatrene«. Austrijanac iz BiH! Bradarić u bijelim rukavicama dirigira Rijekinom igrom, Leovac je nastupio drugi puta, hvata formu nakon pauze od igranja u Solunu. Njihova bitka za »kockasti dres« je voda na Kekov mlin u stvaranju momčadi. Nove Rijeke, ekipe koja je u susretu s Dinamom pokazala da ima glavu i rep. Možda je tek na početku stvaranja, ali u tom slučaju, kako tvrdi Mišković, bit će to ekipa za Europu.

Dinamo je na Rujevici napravio harakiri. Livakovićeve suze i isprike navijačima najbolje govore o kratkom spoju u glavama i nogama modrih lavova iz Maksimirske šume. Vratar je častio Riječane kod prvog gola, nastavio je Lešković isključenjem, pa Doumbia, Moro… Čudna je bila i trenerova odluka da na stopera postavi Doumbiju, veoma bitnog veznog igrača, umjesto da odmah ubaci Rrahmanija… Dinamo ima dvanaest bodova više od Rijeke, korača prema naslovu prvaka, ali dvama porazima, od Hajduka i Rijeke, sigurno je unio nemir u svojim redovima. Upaljen je alarm.

Rijeka sa Žutom na desnom beku, Grahovcem u veznom redu i Čolakom kao prvom špicom, te povratnikom Leovcem, dobila je svoje konture buduće komčadi. Antonio Mirko Čolak je kao »devetka« protiv Dinama pokazao raskoš, kako igrač zadužen za golove igra u oba pravca. Nije slučajno njegov tip igrača Diego Costa iz Atletico Madrida. Treba istući sve obrambene igrače i zabiti gol… Čvrstom igrom, srcem, a ne »zlatnim laktom«, kako je pokušavao riješavati probleme bivši igrač Rijeke, Lešković. Drugi »Riječanin«, Gavranović pokazao je da je »zmija« kaznenih prostora, ali njegovo ponašanje nakon gola ne zaslužuje niti retka. Prelijepa je bila predstava da bismo se bavili Gavranovićem.

Domagoj Pavičić stigao je, odnosno ostao, na Rujevici umjesto Gavranovića i uvjeren sam da je to pravi potez. Igra, potez, majstorski pogodak. Motor ekipe! Puljiću je bilo dovoljno sedam minuta da zabije na »milanski način«, a Heber je počeo zabijati u serijama…

Dinamove katastrofalne greške skrojile su krajnji rezultat, ali za to su zaslužni i Riječani. Za razliku od Zagrepčana, Riječani su prije uporabe noge i lakta, aktivirali – mozak. To je tajna Kekove taktike.