Zanimljivo pojačanje "Rijeke"

Mario Gavranović ‘otvorio dušu’: O Keku, navikavanju na riječku kišu i tome kako mu je Mance izbio zub

Robert Frank

Foto D. Škomrlj

Foto D. Škomrlj

Ispalo je baš kako mi je Mance u pregovorima i opisivao: lijep i miran grad, blizina Opatije, sređen, ambiciozan klub, s vrhunskim trenerom i predsjednikom te infrastrukturom kakvu nogometaš samo poželjeti može. A Dinamo – od sada je sve u našim rukama



Kad smo u Švicarskoj pregovarali oko mog angažmana, obećao mi je Ivan Mance sunce u Rijeci, uvijek lijepo vrijeme. I doista, prvi dan kad sam došao bilo ga je koliko hoćeš. A onda je zaredala kiša, danima je padala. To obećanje da je Rijeka grad sunca jedino je koje je Mance dosad prekršio. Sve ostalo je za svaku pohvalu, kaže Mario Gavranović, veliko pojačanje HNK Rijeka, igrač koji je u šest prvenstvenih utakmica postigao četiri gola. Jedan ljepši od drugih, svaki važniji od onog prethodnog. Majstor šesnaesterca, koji najbolje partije daje neposredno iza napadača, često pogađa. Kao što je s njegovim dovođenjem pogodila struka HNK Rijeka: sportski direktor Srećko Juričić i njegov zamjenik, u ovom slučaju i vješti pregovarač, Ivan Mance.


Stigla je i Anita


– Važno je za igrača mojeg profila da odmah po dolasku u novi klub zabije ili asistira. To mi je ovdje uspjelo i zato se osjećam zadovoljno, kaže Gavranović kojem je sreća u životu još veća zbog dolaska djevojke Anite.



Hoće, neće, Gavranović je vezan za zamjenika sportskog direktora Ivana Mancea. Mance je, naime, odradio pregovore i s njim i s njegovim menadžerom, uspješno mu je približio projekt HNK Rijeka uvjeravajući ga da dođe na Rujevicu. No prethodno mu je slomio zub.– Bili smo 2013. u Turskoj na pripremama. Igrali smo trening utamicu Zurich – Rijeka. Svi smo bili umorni, a noge teške. U jednom trenutku netko od mojih je nabacio iz kornera. Skočili smo i Mance kao golman i ja. Izbio je loptu i, pokazalo se navečer, veći dio mog zuba! Dvije godine kasnije pregovarali smo o mojem transferu. Moram priznati da je neuobičajeno da igrač samo dvije godine nakon prestanka karijere postaje zamjenik sportskog direktora i pregovara s igračima. No Mance stvarno dobro radi svoj posao. Što obeća, to se pokaže realnim i ostvari se, kaže Gavranović.




– Anita je konačno došla. I sunce s njom, doslovno! Otkad sam ja u Rijeci, ona je još morala odraditi dva mjeseca u butiku u Zurichu. Obavila je to i sad ostaje sa mnom. Četiri smo godine zajedno. A vjenčanje, pomalo indiskretno pitanje za Marija.


– Ma bit će i to. Ove godine još ne, ali, vjerujem, uskoro, vrlo brzo.


Anita je iz Dervente – dakle, bosanskog podrijetla kao i Mario – odakle su se njeni, još dok je bila mala, nakratko zadržali u Zagrebu pa put Švicarske. Obitelj 27-godišnjeg Marija Gavranovića je iz Gradačca. Otac Petar, 56-godišnjak, iz obližnjeg je sela Liporašće, a obitelj 52-godišnje majke Ivanke iz susjednih Hasića. Dok je Petar radni vijek uglavnom proveo u jednoj tvornici u Luganu kao rezač željeza laserom, majka je kao medicinska sestra radila u staračkom domu. Danas oboje, očito zbog poslova koje su radili, imaju zdravstvenih problema s leđima.


– No moji se nikad ne žale na zdravlje. Drže sve takve stvari za sebe, kaže Mario.


Gavranovići su u Švicarsku krenuli 1988. gosine, dok se godinu prije u BiH rodio Marijov stariji brat Ivan, danas zaposlen u jednoj ciriškoj farmaceutskoj tvornici kao skladištar. Brat Alen, rođen 1993. u Luganu kao i Mario, završio je srednju školu i sad se sprema za odsluženje vojnog roka.



Trener Matjaž Kek razumije nogomet. Zna što želi. Uspješno slaže momčad koja će dati svoj maksimum. Od svakog igrača u svakom trenutku, i na treningu i na utakmici, očekuje 100 posto. Ne 99 ili 98 posto, već svih 100. Jer, kako treniraš, tako ćeš i igrati. I svi stalno moramo biti spremni. Nije lako igračima koji se vraćaju nakon ozljede ili manje igraju. Ima puno utakmica i sigurno će dobiti šansu. Upravo tada moraju biti koncentrirani i spremni dati maksimum.



– Poslije bi želio biti policajac, iako obitelj nije baš za taj izbor, kaže Mario koji je, upravo kad je o švicarskoj vojsci riječ, doživio jednu krajnje bizarnu i čudnu situaciju.


Ozljede ga udaljile od vojske


– U Švicarskoj svaki muškarac mora odraditi vojni rok ili će u protivnom do svoje tridesete svake godine državi plaćati 3 posto svog prihoda. Ne mogu reći da sam baš bio lud za obavezom odsluženja vojnog roka, ali nisam od toga ni radio problem. Ispalo je, međutim, da sam nesposoban za vojnu službu! Tako su, eto, procijenili u nekakvoj vojnoj, zdravstvenoj komisiji, iako sam već tada bio vrhunski pripremljen nogometaš. Svoju procjenu su donijeli na temelju mojih ozljeda koje sam pretrpio kao nogometaš. Uglavnom, kad već nisam u vojsci, onda svake godine imam obvezu plaćati tih 3 posto, kao i stariji brat Ivan koji zbog dijabetesa ne može služiti švicarsku vojsku. Iskreno rečeno, na kraju mi je drago da nisam trebao služiti vojsku jer sam se to vrijeme kvalitetno posvetio nogometu koji je moj život i moj posao.


Prvih 80 dana u Rijeci Gavranović ocjenjuje odličnim.


– Ispalo je stvarno kako mi je Ivan Mance u pregovorima i opisivao: lijep i miran grad, blizina Opatije, sređen, ambiciozan klub, s vrhunskim trenerom i predsjednikom te infrastrukturom kakvu nogometaš samo poželjeti može. U ovom trenutku, nakon Dinamova poraza od Hajduka, Dinamom se uopće ne treba baviti. Puno toga odsad je u našim rukama, možda i sve. Naša sudbina isključivo ovisi o rezultatima koje ćemo mi postizati. O koncentraciji koju ćemo imati u sljedećim utamicama, kaže Gavranović. * Tekst je objavljen u prilogu “Zajedno smo Rijeka” u Novom listu