Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 3n
Sutra: 8° 8° 3n
17. studenoga 2018.
Vjerni navijač "Rijeke"

Emil Pernar - čovjek u čijem srcu stanuje samo ljubav, pa ni Mamića nije u stanju mrziti

Vukovarski heroj i vjerni navijač "Rijeke - Emil Pernar
Vukovarski heroj i vjerni navijač "Rijeke - Emil Pernar
Autor:
Objavljeno: 13. svibanj 2016. u 19:37 2016-05-13T19:37:00+02:00

Emil je osoba koju krasi bezgranična ljubav. I kao što nikad nije rekao ma što loše o onima koji su ga brutalno mlatili u logorima, tako nikad nije uvrijedio protivničkog igrača ili bio »pogana jezika« prema sucima – kad bismo gledali iz perspektive današnjih odnosa u hrvatskom nogometu, najbolju ocjenu njegovog karaktera dao je jedan prijatelj: Jebenti, Emil je tuliko dobar da ni Mamića ni u stanju mrziti

Znao bi ponekad ić' i na živce. Jer dok bi većina kod Gajica, Mihaele i Dražena – zadnjeg »šanka« prije ulaska na »I sektor« novog stadiona na Rujevici, bila za još jednu »turu« on bi nervozno opominjao: dosta! Ima vremena nakon utakmice, nakon pobjede, vrijeme je da krenemo.

I ma koliko bi slijedila uvjeravanja kako je riječ o »običnoj utakmici«, kako ćemo brzo ući jer nema čekanja koje stvaraju ne baš nam dragi »derbi navijači«, nikad nije popuštao – prvo posao, kasnije zabava.

Ozbiljan posao

Da, baš tako – dolazak na utakmicu i navijanje za Emila Pernara, Riječanina u najboljim godinama ali i vukovarskog heroja koji je 1991. godine mjesecima u nemogućim uvjetima branio taj grad-mučenik te i sam 18. studenoga bio zarobljen i odveden u nepoznato, kasnije se ispostavilo u Srbiju, su – ozbiljan posao. U grču, nervozan, ali i totalno ushićen kad »Rijeka« zabije gol, svih bi devedeset minuta proveo u specifičnoj groznici, pravoj vatri.

I uvijek blagonaklon prema svojima, mada ga nerijetko zna iznervirati izostanak agresije prema protivničkom golu ili manjak šarma u igri. Pa onda ljut k'o ris na sudačke nepravde. Ali u biti sretan i zadovoljan, s pjesmom čiji ritam diktira Armada odgledao je ove godine apsolutno sve utakmice Rijeke na Rujevici. Od Gorice i Širokog do Splita.

A sutra, sutra će utakmicu započeti – on, Emil Pernar. Riječanin s Vukovarom u srcu izabran je, potpuno logično i opravdano, kao osoba koja će na utakmici protiv Istre 1961. s koje se prihod uplaćuje za obnovu vukovarskog vodotornja izvesti početni udarac. Opravdano i logično i ne »samo« što je vukovarski heroj i odani navijač »Rijeke« nego i zbog neprijeporne činjenice da je Emil osoba koju krasi bezgranična, u vrijeme današnje skoro pa nevjerojatna, ljubav za svijet oko sebe.

I kao što nikad nije rekao ma što loše o onima koji su ga zarobili i brutalno ga mjesecima mlatili u srbijanskim logorima, tako nikad nije uvrijedio protivničkog igrača ili bio »pogana jezika« prema sucima. Ljut da, uvredljiv ne. Ili kad bismo gledali iz perspektive današnjih odnosa u hrvatskom nogometu, najbolju ocjenu Emilovog karaktera dao je jedan prijatelj, također zagriženi navijač »Rijeke«: jebenti, Emil je tuliko dobar da ni Mamića ni u stanju mrzit!

Danas u godinama čiji je zbroj jednak zbroju minuta nogometnog poluvremena, vrlo je pažljivi suprug Marije, medicinske sestre u Domu za starije i nemoćne osobe Kantrida – inače karaktera identičnog njegovom, te brižni otac Tee, još uvijek tinejdžerice koja je završila fotografsku školu pa sad po uobičajenoj hrvatskoj uzanci nema posla u struci i Dina koji studira na Pomorskom fakultetu s ciljem da nakon diplome isplovi, prije točno četvrt stoljeća ispisivao je svoje prve stranice vukovarskog ponosa.

S Lošinja u Vukovar

Kao istinski domoljub, 1991. godine je postao pripadnikom hrvatske policije. I da se u daljini nisu sve potmulije čuli bubnjevi rata, skoro pa idila. Jer Emil je posao dobio na Lošinju. Turisti, more, sva ljepota Jadrana. Zna »sezona« dovesti i nemalo prevaranata, džepara i sličnih pratitelja ljeta, no svo zlo s tim.

Kako su temperature rasle, rat je bio sve bliži Hrvatskoj. A kad je puklo, Emil se pozdravio s Lošinjem i otišao u – drugu krajnost. Geografski i sigurnosno. Otišao je braniti Vukovar. I branio ga je mjesecima, pa je uslijedila kratka stanka, odmor u Rijeci.

Roditelji, mama Marica i danas na žalost pokojni tata Vinko, skamenjeni brigama. Ponosni na Emila, ali i strah je bio golem. Bilo je naime u listopadu 1991. godine sve jasnije da se Vukovaru crno piše. Iako su znali da nema učinka, roditeljska je briga govorila – ma zar ti nije preopasno vratiti se u Vukovar, možda ipak ima i neko manje pogibeljno rješenje...

A znali su odgovor koji je Emil izgovorio sa smješkom – ma daje, pa tamo su mi prijetelji, ne bih ih ostavio ni za što na svijetu! Ne brinite, obranit' ćemo mi naš Vukovar pa ćemo se opet družiti u Rijeci.

Vole ga i psi

Vrlo često potvrdu nečijeg karaktera mogu nam dati – kućni ljubimci. Psi primjerice. A kad je Emil u pitanju, psi ga naprosto obožavaju. Dobro, možda je to razumljivo za one razigrane dobrice koje idu od noge do noge i svima pružaju glavice kako bi ih se mazilo. Ali ima i krupnih pasa nezgodnog karaktera koje je najbolje – izbjegavati. Ne i Emil.
Utakmicu koju je »Rijeka« igrala u Tiraspolu, a na put nismo mogli, odgledali smo ispred Armadinog kafića na Kantridi, ispod B tribine.

Nakon što je pao Sheriff, krenula je proslave pobjede, a nastavak zabave bio je na Gatu i na Korzu. A na terasi Pomerya, golema argentinska doga. Jedna od onih neustrašivih pasmina koje znaju biti vrlo svojeglave. I opasne. Gleda pas Emila, gleda i Emil psa. I krene prema njemu, pruži ruku i doga se učas – mazila. Sve se to događalo pred očima prestravljene vlasnice koju je najprije šokiralo Emilovo, kasnije i ponašanje njezinog ljubimca.

– Nikad, ali baš nikad nitko stran nije prišao mojoj dogi! Ma da je i pomislio počela bi režati što bi vrlo brzo udaljilo onog tko bi ju htio dotaknuti. A sad ovo... maženje sa strancem, ne mogu vjerovati!

 
Mada i ne čudi – kaže se da životinje najbolje osjećaju tko je kakav čovjek.

Na žalost, nisu. Tisuće i tisuće ubijenih, mučenih nestalih. A o Emilu nakon 18. studenoga – ni traga, ni glasa. Prolaze dani. Ništa. Mama i tata i mlađi brat Elvis u stanju koje se ne može poželjeti ma ni najvećem neprijatelju. Jedino je mama Marica, koju smo često pokušavali razgovorima izvesti iz pakla briga u kojima je živjela, znala govoriti... ma osjećam tu, u srcu, osjećam snažno kako je ipak negdje živ.

I bila je u pravu jer taman oko Božića te ponosne, ali i beskrajno tužne 1991. godine putem pošte Crvenog križa konačno je stigla poruka: živ sam! S obzirom na to da je bila, kako pravila nalažu, pisana njegovom, Emilovom rukom da bi se mogla prepoznati autentičnost upravo njegovog rukopisa, razlog za micanje prve velike brige se konačno pojavio. Mada, nije to moralo značiti baš ništa pozitivno. Jer iz srbijanskih se logora tih dana živ vraćao nije nitko. 

Muke, nadanja, iskra optimizma... pa opet ništa. Ništa od razmjene, ništa od Emila u Giuseppe Duella.

A onda je konačno stigao kolovoz 1992. godine. I jasna poruka kako će ovog puta Emil biti sasvim sigurno razmijenjen. Sjeli smo u automobil. Vozio je prijatelj i kolega fotoreporter Silvano Ježina, a uz nas dvojicu, u posadi su bili još mama Marica i brat Elvis. Dobili smo i službeni automobil, Renault 21 kojeg je koristio direktor Zdenko Mance, a s lijepim riječima nas je ispratio i glavni urednik Veljko Vičević: ala deca, hote, i vrnite nan Emila!

Konačno Nemetin

Nemetin je bio pakleno vruć. Dan prije Gospe. Oteglo se. Pa su se znale među novinarima i »službenim osobama« provlačiti i defetističke misli. Srećom – netočne. Konačno razmjena, konačno Emil!

A na središnjem osječkom trgu Ante Starčevića, svečano urešenom, čekala je rodbina. Nakon izlaska iz autobusa krenuo je Emil prema majci i bratu. S onim svojim tako karakterističnim osmjehom. Gledaju ga Marica i Elvis – ništa. Tek kad je progovorio uslijedio je krik prepoznavanja. Ono nešto u Maričinom srcu je bilo u pravu: živ je!

A pauza koja je prethodila kriku sreće? Emil je u logorima za devet mjeseci izgubio skoro polovicu svoje težine. Dok je tako mršav, jadno odjeven i s cipelama bez »špigeta« hodao prema svojima, oni ga nisu prepoznali. Nisu ni mogli jer je fizički bio potpuno izmjenjen, na iznurenom tijelu jedino je osmijeh ostao isti.

Lagali bismo kada bismo rekli kako često razgovaramo o njegovim danima u logorima. Ne priča Emil previše o tome. Bilo pa prošlo, skoro da je nekakav njegov stav. Otvorio bi se o prigodama, okruglim obljetnicama, jer od 1992. godine 14. kolovoza je njegov novi rođendan, ali bez ljutnje, bez mržnje.

– Je, mlatili su me k'o stoku, ali to ti je tako – ako te ne slome, ojačaš do mjere koju je nemoguće spoznati u klasičnom životu, isticao bi. Kao što je čak znao reći kako je bilo i nemalo stražara logora koji su se korektno ponašali. Jer Emil je naprosto stvoren od materijala koji nije u stanju mrziti čak ni one za koje bi taj teški i mučni osjećaj bio – razumljiv, pa i opravdan.

Koprivnica »izbila« Slavoniju

– A čuj što da ti kažem... sezona je nakon Aberdeena bila dobra, ali me jako pogodilo ispadanje iz kupa. Dobro, znam da bi finale protiv Dinama bilo teško i neizvjesno, ali s onom grozotom u Koprivnici su mi izbili – druženje u Slavoniji! Je li tebi jasno kakvi su moji Slavonci, moji Vukovarci domaćini?

Zlodi

Na samom početku rata, Emil je dio obuke prije odlaska u Vukovar odradio u Rakitju nedaleko Zagreba. A u istu je jedinicu stigao, nešto nakon njega, i Dražen Zlodi. Za one koji lošije vladaju poviješću, riječ je o jednom od najvažnijih osnivača BBB-a.

– Dolazim ti ja tako u vojarnu, kad ono netko se dere, kod mene dakle tu u Zagrebu, kako smo purgerske pič.... Bio sam toliko šokiran da nisam brže mogao nikako reagirati. Da bio je to Emil, a kada smo ratovali u Vukovaru znao mi je, dok su oko nas sa svih strana padale granate i letjeli meci, reći: ej, Zlodi, a sjećaš se kako smo vas pregazili na Kantridi... Ma totalno je bio cool i u najtežim situacijama, pričao nam je Zlodi s kojim smo se znali susretati prije nekih naših zagrebačkih utakmica na koje pravi BBB ionako ne idu.

Ono što je također neprijeporno, Emil ima u nizu zagrebačkih kvartova kultni status i bez ikakvih se posljedica može ušetati u Rijekinom dresu u kafiće koji slove kao utvrde BBB-a.

Čim su čuli da postoji mogućnost da spojim »Osijek« u prvenstvu i »Dinamo« u finalu kupa što bi značilo nekoliko dana Slavonije i Baranje, krenuli su dogovori – gdje, kada, kod koga. I priprema specijaliteta. Kad ono – koprivnička tragedija! U svakom smislu. Ostalo? Ma dobro je, da je možda bilo manje neriješenih i više vica u igri, jako dobra sezona.

Dogovor za utakmicu uzvišenih emocija koja se sutra igra na Rujevici. Razgledavanje unutrašnjosti stadiona, izlazak kroz tunel na travnjak. Uz Emila i Marin Miletić, vjeroučitelj iz Sušačke gimnazije, osoba koja je organizirala nebrojeno akcija pomoću kojih se povezuje Vukovar i Rijeku. I dugogodišnji član Armade. Jako su ponosni i sretni što se njihova »Rijeka« odlučila pomoći Vukovaru. K'o da su njih pitali za savjet.

Nasmijane Marina Vela i Sandra Nešić. Skyboxovi, predsjednički posebno privlače pažnju. Impresivna je i »kontrolna soba«. Pa ugodno druženje u restoranu. Pridružuje se i Ivan Močinić. Svima drag jer Močo ima posebno mjesto u srcima navijača. I kreću Emilove savjetničke inicijative.

– Malo više agresije i vica u igri. Dobri ste moj Močo, ali malo previše igrate unazad, ističe Emil.

Uzalud se Močinić »brani« tvrdnjama da je strategija igre u profesionalnom nogometu obaveza, da ozbiljne ekipe ne smiju improvizirati te da je na kraju krajeva trener zapovjednik s čijim se naredbama nitko ne smije šaliti. A kad se pojavio i strateg Matjaž Kek, Emil se dodatno uozbiljio. Njemu baš i nije objašnjavao »vic igru«, ali se zadovoljno prošetao do travnjaka gdje su »pale« zajedničke fotografije.

– Znaš što, možemo mi s njime biti nekad i nezadovoljni, ali krasan čovjek, baš gospodin, prepričavao je svoj doživljaj Keka Emil nakon susreta s osobom koja ide u red preporoditelja »Rijeke«, usudili bismo se čak reći i – Rijeke.

Dobro nam je

Forza Rijeka i kad ne ide, forza Rijeka i zapamti to, Armada ludilo. Nakon ritmičnog ponavljanja koje se proteglo dobrih petnaestak minuta te obaveznog pozdrava igračima – pa i kad ne ide – lagano spuštanje s I3 tribine prema izlazu.

Gostovanja

Emil je »na oko« sličan velikoj većini ljudi u najboljim godinama. No, istina je ipak drugačija: Emil je 80-postiotnmi invalid koji je nakon izlaska iz logora vrlo brzo morao u invalidsku mirovinu. Unatoč tome, svaku utakmicu kao i svi pravi navijači prestoji, a  i »treća poluvremena« znaju potrajati. Uz domaće utakmice nanizao je ove sezone i velik broj gostovanja. Zagreb, Split, Pula.

– E sad vrtite ture kolko vas volja, treće poluvrijeme nema ograničenja, mada bi ta sudačka nadoknada mogla doma donijeti i ponešto »jezikove juhe«, daje nam Emil »zeleno svjetlo«.

S razlogom. Jer kad Dražen smiksa CD na kojem se u nevjerojatno dobroj simbiozi nalaze i Parafi i »Palenta konpirica«, onda uistinu »niš ni boje« od još jedne ture. Jer »Rijeka« se ne gleda, ona se ne analizira, ona se ne promatra očima nogometnih stratega, ona se – živi.

– Ma daj, kakve brige. Dobro nam je. Neka nam nabave dva, tri dobra napadača jer iza smo čvrsti, pa ulazak u Europu i ako je ikako moguće naslov prvaka. Jako bi nam lijepo pao, posebno jer Armada dogodine ima jubilarni, 30. rođendan, završio je Emil.

Do sutra kad će točno u 17 sati upravo on pokrenuti zadnju ovosezonsku, svečanu, plemenitu i emocijama prebogatu utakmicu.

I na izlasku s terena vjerojatno došapnuti Keku – Matjaž, samo malo, malo više vica u igri...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka