Nemirni duh

Baka, Sharba, Murinjo… Legenda o umjetnicima lopte koje treneri nisu voljeli

Marko Cvijanović

Pogodak i asistencija protiv Intera - Robert Murić/Foto PIXSELL

Pogodak i asistencija protiv Intera - Robert Murić/Foto PIXSELL

Vrijeme će pokazati hoće li Robert Murić doživjeti sudbinu Anasa Sharbinija, a nogometni romantičari početi preispitivati tezu o tome da još jedan Slovenac za kormilom Rijeke ne voli igrača koji loptu udara drukčije od ostalih, ili će slijediti put Andreja Kramarića kojemu je Rijeka bila najbolja odskočna daska



RIJEKA Scena prva: Centaršut je bio toliko odmjeren da onemogući adekvatan obrambeni skok protivničkih igrača, a takozvana »ničija lopta« postane lak plijen za Galovića koji je dolazio iz drugog plana, postavio nogu i zatresao mrežu.


Scena druga: Akcija je potrajala onoliko dugo koliko je bilo potrebno da se uzduž linije protivničkog šesnaesterca otvori prostor za udarac, u konačnici se najprije trebalo ukopati, a onda trznuti u lijevu stranu i »iz koljena« ekspresno brzo opaliti i neobranjivo loptu poslati u suprotni kut. Efekt je bio tim veći što se lopta odbila od vratnice i završila u mreži zatečena vratara.


Dvama majstorskim potezima Roberta Murića spuštena je zavjesa na uvjerljivu pobjedu Rijeke nad Interom (4:1), poslije koje je trener »bijelih« Simon Rožman u kontekstu Murićeva angažmana neizravno progovorio o uzusima ponašanja profesionalnih nogometaša i potrebi mijenjanja mentaliteta pojedinaca u njegovoj momčadi, a jedan veliki navijač Rijeke na rujevičkom stadionu požalio što mu se nikad neće ostvariti želja da u momčadi njegova voljena kluba istodobno zaigraju Robert Murić, Alen Halilović i Anas Sharbini.




Obojica su očito aludirali na isto dovodeći u koliziju neupitno nogometno umijeće igrača koji van terena nisu znali ili još uvijek ne znaju obuzdati svoj nemirni duh.


Balkanski Maradona


Čuveni Blaž »Baka« Slišković, legendarni prvotimac Veleža i Hajduka, a kasnije i uspješni internacionalac u Olimpiqueu iz Marseillea, Pescari, Lensu, Rennesu…, bio je vanserijski nogometni znalac koji se i na vrhuncu svoje karijere morao pravdati zbog, u najmanju ruku, drukčijeg pogleda na »najljepšu igru«. »Baka«, koji je zbog svog habitusa, nogometnog i životnog, stekao nadimak »balkanski Maradona«, i danas nema problema priznati da je kao mali sanjao da postane vozač Formule 1, jer je kao trinaestogodišnjak svome ocu redovito krao obiteljski Peugeot 504 i bez problema ovladao vozačkom vještinom, i da je nogomet za njega bio samo zabava do 27. godine i trenutka kad je u Marseilleu uvidio da čuveni Alain Giresse dolazi na trening sat vremena ranije da bi dodatno uglancao svoje kopačke.


»Baku«, uostalom, pamte i riječki fakini iz njegovih trsatskih vojničkih dana, pogotovo oni iz Starog grada, gdje je u zabavnom salonu pronašao svoju zanimaciju i udomaćio se kao da je od rođenja pripadao tom društvu, a istodobno na parketu Dvorane mladosti na novogodišnjem malonogometnom turniru bio njihov veliki rival dok je u momčadi garnizona svojim nogometnim bravurama pobirao ovacije. Pa ipak, najčuvenija je njegova anegdota s tradicionalnog turnira u Mostaru i uvjerljive pobjede Veleža nad Dinamom (9:2) u koju je ugradio četiri gola, a kojoj je prethodila neprospavana noć s ostatkom momčadi u jednom od gradskih kafića. U Tarantinovu stilu: od sumraka do zore!


– Bili su tu i igrači Dinama, da ih pohvalim… Međutim, oni su otišli ranije, mi smo ostali nekoliko sati duže. Eh, sad, ta anegdota sa sucem Maksimovićem… Bio je dosuđen slobodan udarac za Velež iz mrtvog kuta, skoro iz kornera, Maksimović do mene taman kad postavljam loptu i ja mu, onako u polupijanom stanju, kažem: »Lopta ide u lijeve golmanove rašlje«. I ja puknem, a lopta ode tamo gdje sam rekao! Maksimović je to poslije svima prepričavao… Samo, ne bih ja to napravio da nisam bio mamuran, a u mamurluku čovjeku svašta padne na pamet – rekao je Blaž Slišković puno godina kasnije i jasno dao do znanja zašto »veležovci« nisu pogriješili poručujući »hajdukovcima« kad je »Baka« postajao njihov igrač: »Dobili ste igračinu i belaj!«.


Bila su to neka druga vremena kada su nogometnim travnjacima dominirali bogomdani talenti, a ne atlete i kada su se igračima koji su svojim virtuoznim potezima oduševljavali mase opraštali neki mladenački grijesi koji s nogometom baš i nisu imali previše veze. Danas se, ako niste Messi, učinak igrača valorizira grafovima i krivuljama s podacima koje odašilje GPS signal ispod dresova zbog kojega nogometaši izgledaju nakaradno pogrbljeni samo zato da bi »laptop stručnjaci« detaljno analizirali egzaktne podatke o njihovim putanjama, brzini, otkucajima srca, nedostatku snage i volje za trčanjem, reakcijama na raznorazna opterećenja…


Rožman i ljudi od povjerenja u njegovom stožeru negdje u bazi podataka svojih računala nedvojbeno znaju odgovor na pitanje zašto je u njihovu mandatu jedina utakmica u kojoj je Robert Murić proveo na terenu svo vrijeme od prvog do posljednjeg sučevog zvižduka bio kup susret protiv četvrtoligaša Buja, ali… Postoji »ono nešto« što nijedan Wyscout i InStat Scout ne može izmjeriti, trenutke nadahnuća kada Murić u prvome kolu protiv Varaždina krene po desnoj strani i »lažnjacima« redom ruši protivničke igrače prije negoli se šeretski loptom ušetava u gol ili kada na toj istoj utakmici namjesti loptu na 25 metara od gola i neobranjivo, poput nekad »Bake« Sliškovića, preko zida smjesti loptu u lijeve rašlje nemoćnoga protivničkoga vratara. To su urođeni nogometni instinkti koje imaš ili nemaš. A Murić ih ima!


Anas i Krama


Anas Sharbini slovio je za jednog od najtalentiranijih riječkih nogometaša u novijoj povijesti. Navijači Rijeke i danas se sjećaju njegovih poteza od kojih je zastajao dah, pogotovo načina na koji je »šamarao« loptu. Uoči još jednog nedjeljnog jadranskog derbija itekako se pamti ona čuvena akcija Rijeke za četvrti gol u uvjerljivoj pobjedi nad Hajdukom (4:0) u devetom kolu sezone 2007./08., tijekom koje je Anas Sharbini s Georgijem Ivanovom odigrao dva dupla pasa iz prve, a onda vanjskim dijelom kopačke u »trepavicu pogodio« Đalovića koji je glavom zapečatio sudbinu Splićana.


Akcija za koju je tadašnji trener Rijeke i najuspješniji hrvatski izbornik u povijesti, Zlatko Dalić, rekao da je jedna od najboljih akcija u HNL-u svih vremena!


Anas je i jedan od rijetkih hrvatskih nogometaša koji se mogu pohvaliti činjenicom da su postizali pogotke protiv Lionela Messija. Nogometni genij iz Podkilavca dočekao je 14. studenoga 2014. godine u kolijevci nogometa, u Londonu, na starom stadionu West Hama, zvjezdane trenutke svoje karijere, slaveći gol u dresu hrvatske reprezentacije s desetkom na leđima i protiv najveće »desetke« svih vremena, u podnožju tribine koja je podignuta u čast i nosi ime Bobbyja Moorea, jednog od najvećih engleskih nogometaša svih vremena.


Osim tog slavnog gola Argentini ostat će upamćeno i da je i jedna Anasova lopta, doduše nehotice, prošla kroz Messijeve noge i ostala dio vječnih ćakula nogometne Grobnišćine… Susret s Anasom u londonskoj zračnoj luci dan poslije najveće utakmice u njegovoj karijeri otkrit će jednu drugu Anasovu crtu. Ovako je otprilike tekao po mnogočemu nestvarni razgovor:


– Što je, nešto nisi od volje?– Ništa, ništa, sve je OK…– Kako OK, vidim da si malo u banani?– Ma… Nisam uspio.– Kako nisi uspio? Pa zabio si gol Messijevoj Argentini?– Ma, pusti to. Nisam uspio kupiti dres.– Kakav dres?– Pa od LeBrona Jamesa! To sam zacrtao kad sam saznao da idem u London…

The end. Kraj. Tu završava jedna, a počinje neka druga priča o jednom velikom igraču koji je mogao i morao postati još veći. Priča o igraču koji je, zamislite, »pozivao u pomoć« da ga »izbave« s Europskog prvenstva u Austriji (!?) u onom trenutku kada je barem četiri i pol milijuna Hrvata željelo biti na njegovom mjestu u okružju reprezentacije koja je nizala sjajne igre i pobjede.


Nije s Anasom bilo lako, to sigurno, ali… Možda ga je trebalo istrpjeti. Možda… Što god, Anasova se karijera, ironijom sudbine, počela urušavati baš negdje oko obljetnice te čuvene utakmice protiv Messija koja je trebala biti prekretnica. Nije se dogodilo. Na žalost. Anas je u studenom 2015. godine odbio putovati na prvenstvenu utakmicu u Osijek, jer nije htio sjediti na klupi, preko čega principjelni Slovenac Matjaž Kek nije mogao niti želio prijeći. Sve što se poslije toga događalo tužni je epilog jednog »neshvaćenog nogometnog umjetnika« koji je u 28. godini prestao igrati nogomet. A sve je trebalo biti drukčije…


Robert Murić našao se na prekretnici kada je kao vječno osporavani talent odlučio prekinuti svoja inozemna lutanja (Ajax, Pescara, Braga) i skrasiti se na Rujevici, slijedeći primjer Andreja Kramarića, igrača istih bednjanskih zavičajnih korijena, koji je u Rijeci oživio svoju karijeru i usmjerio je prema zvjezdanim visinama. Kao Dinamovi wunderkindi, Murić i Kramarić dijelili su zajedničku sudbinu »neshvaćene« maksimirske djece čiji očevi nisu htjeli pristati na doživotne lihvarske ugovore Zdravka Mamića i »odmetnuli« se u potrazi za svijetlom budućnošću svojih sinova.


Vrijeme će pokazati hoće li Robert Murić doživjeti sudbinu Anasa Sharbinija, a nogometni romantičari početi preispitivati tezu o tome da još jedan Slovenac za kormilom Rijeke ne voli igrača koji loptu udara drugačije od ostalih, ili će slijediti put Andreja Kramarića kojemu je Rijeka bila najbolja odskočna daska. I Rožman i Murić imaju priliku mijenjati percepciju javnosti već ove nedjelje u Jadranskom derbiju protiv Hajduka. Što god se dogodilo, Robert će za točno tjedan dana proslaviti 24. rođendan, što znači da još nije kasno. »Baka« je shvatio u dvadesetsedmoj, Anas odustao u dvadesetosmoj…