Bravo Rijeka

Atmosfera dostojna Lige prvaka: Ma kakav Karaiskakis, ovo je Rijeka

Ivan Volarić

Foto: S. JEŽINA

Foto: S. JEŽINA

Da je odlučivao ozračje koje su priredili navijači onda »Olympiakos« sigurno ne bi s dvije pobjede izborio skupine Lige prvaka.



Točno u 20 sati i 42 minute momčadi su predvođene sucima izašle na travnjak, a s razglasa rujevičkog stadiona počela se oriti »Zadoka«, izvorno djelo njemačko-engleskog baroknog skladatelja Friedrich Handela, kojega je za potrebe himne Lige prvaka 1992. godine izveo britanski Kraljevski orkestar.


Dok su se na nizali stihovi (Oni su najbolje momčadi, prvaci, najbolji, najveće momčadi, veliko okupljanje, veliki sportski događaj…) mladi nogometaši na središtu igrališta podigli su veliku zastavu, loptu sa zvijezdama, prepoznatljivi simbol najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja na svijetu.


Liga prvaka – Champions league!




Prvi put u Rijeci, prvi put na Rujevici! Da se čovjek naježi. Zablicali su mnogi mobiteli, trebalo je ovjekovječiti taj povijesni trenutak, trenutak za sva vremena.


Rujevica ispunjena do posljednjeg mjesta, više od osam tisuća navijača dočekalo je početak utakmice gromoglasnim povicima: Ovo je Rijeka! Nastavilo se bučnim navijanjem kao rijetko kada. Rujevica je od prve minute disala i zvučala kao jedno, priželjkujući – sportsko čudo.


Marinov pogodak nakon 25 minute igre djelovao je kao hladan tuš za navijače »Rijeke«. Tribine su nakratko utihnule, a onda se probudile krajem prvoga poluvremena kada su igrači »Rijeke« ispraćeni u svlačionice s povicima: »Hoćemo pobjedu« i »Krepat ma ne molat«.


Vjera ipak nije napustila navijače željne reprize himne Lige prvaka ove jeseni.



Jasno, jedno su navijačke želje, a drugo realnost. Igrači »Rijeke« dostojno su se oprostili od natjecanja za Ligu prvaka izgubivši dvije utakmice od kvalitetnije momčad, koja je znala kazniti i najmanje pogreške.


Hrvatska improvizacija (prodaja najboljih igrača bez dovođenja adekvatnih zamjena…) jednostavno ne prolazi na ovoj razini natjecanja.


Ne čudi stoga da su igrači u »bijelim« dresovima ispraćeni (šampioni!) s travnjaka kao veliki pobjednici.



Ispali su od kvalitetnije momčadi koja je pritom imala i dosta sreće. Zapravo kada promašiš toliko prilika onda je to teško svesti pod priču o sreći i nesreći.


Uvijek se svede na – pojedinačnu igračku kvalitetu.


Da je odlučivao ozračje koje su priredili navijači onda »Olympiakos« sigurno ne bi s dvije pobjede izborio skupine Lige prvaka.


Atmosfera na Rujevici definitivno je nadmašila onu na glasovitom »Karaiskakisu«!