Da se razumijemo – ni na kraj pameti, ma ni u jednom njezinom kutku, nije mi misao »Cibaliju« tretirati kao skup dobre djece koja će poslušati starije i odstatirati točno ono što se od njih traži. Ma ni najmanje. O »Cibaliji« – samo najbolje. O klubu i gradu iz kojeg dolazi. Kao malo tko u ovoj našoj čudnoj i nerijetko močvarnoj ligi oni su jedni od rijetkih koji se kroz sva ova natjecateljska kola HNL-a probijaju putem – sporta. Ma koliko i taj »samo sport« zna u zoni sudačkih odluka nerijetko biti devijantan. Osjetila je to uostalom i »Rijeka« u Vinkovcima kad joj je poništen regularni gol, baš kao i »Cibalija« u onoj apsurdnoj situaciji penala za »Dinamo«. Ali je unatoč svemu »Cibalija« uvijek ostajala u zoni devize – sve je to samo nogomet.

I baš jednako tako razmišljam i o »Ultrasima«, vinkovačkoj navijačkoj skupini. Iznimno brojnoj s obzirom na veličinu grada i snagu kluba. Njih je pak lijepo opisao Dubravko Mataković, jedan od najintrigantnijih hrvatskih strip crtača kao i glazbenik u bandu »Septica«, i dakako član »Ultrasa« od kad zna za sebe – voljeti »Cibaliju« čista je, nepatvorena ljubav. Bez ikakvog koristoljublja. Jer se navijajući za »Cibaliju« sasvim sigurno ne možeš nadati tituli prvaka, a i osvojiti kup je teško moguće. »Cibaliju« se naprosto voli zbog nje same, govorio je Mataković.

Pa i Vinkovci kao da su neka slavonska verzija Rijeke. Grad na križanju puteva i kultura, miks svega pomalo, s odličnom, moćnom glazbenom scenom. K tome – tako otvoren i gostoljubiv u što smo se još jednom uvjerili dok smo prigodom zadnjeg gostovanja ostali dvije noći: u Tordincima i Vinkovcima bili smo k’o doma. Čak nam je i policija na obaveznom osiguranju iskazivala neskrivene simpatije i podršku u nastojanju osvajanja titule, još i više u – razbijanju »Dinamove« hegemonije. Stoga – »Cibaliji« naklon do poda.

Ludi od želje

Ali kad se nakon srijede i pobjede nad »Slavenom«, odmaknemo od svega – ma koliko smo dakako i tu pobjedu slavili kao da je titula već u Rijeci – sve je sabijeno u želudac. Koji kipti poput bujne žene stegnute u korzet. Prijeti prijevremenom eksplozijom, pa ga njegov vlasnik tjera da bude neuobičajeno miran. Jer u njemu natisnuto čeka na milijune leptira koji jedva čekaju razmahati se krilima i proizvesti… ma znate kakav već osjećaj, onu jednu neopisivu mješavinu u kojoj vam se od silne sreće najviše – plače. Od srijede se jede koliko se mora da bi se opstalo, pije se samo voda. Izbjegava se veća društva i nogometne analize, uglavnom se hvata mirne zakutk0’e stana, praveći se da vas zanima ono što je na nekom od televizijskih programa. A zapravo pojma nemate u što gledate. I ma koliko ne želite, jače je to od ma kakvog razuma – misli lete prema svibnju 1999. godine.

Grad okićen plavo-bijelim balonima. U želji da dođe do svoje prve titule toliko izbezumljen da je ljudima koji nisu iz ovog kraja bio potpuno nerazumljiv. Pa kako možete zbog nogometa toliko poludit’ bilo je najčešće pitanje. Na kojeg dakako nije bilo odgovora. Jer to ili osjećaš ili ne. Naučit se ne može. I lete misli na Kantridu na kojoj se pokušalo zauzdati broj gledatelja. Ali nije išlo. Pritisak je bio toliki da se ulaznice stalno dotiskavalo. Na kraju – 25 tisuća! Istina nije tada bilo sjedalica, sam goli, grubi beton koji bi ti na stražnjem dijelu za dvije-tri utakmice, iako se sasvim malo sjedilo jer navija se stojeć, pojeo traperica. Nemalo klaustrofobična situacija, nabijeni jedni na drugima, mnogi bez navike dolaženja na stadion. Bilo je ponosno, no po mnogim elementima rubno. Ili je za sve to kriv tek blaži oblik klaustrofobije prenešenog djeteta. Bubalo i Krečak. I totalna patnja. Trajalo je danima, nestalo nije nikad.

Sportski ponos

I kad sad razmišljamo, mada su istinske, sportske, nogometne, igračke konotacije sasvim drugačije, ipak kao svijetlo upozorenja zna zatreperiti misao kako smo tada, te 1999. godine sve bili prerano, unaprijed pripremili. Kako smo »Osijek« doživljavali tek kao skup dobre djece koji je došao odstatirati svoju ulogu u našem slavlju. A nije bio jer – ma koliko su se u konkretnom sučaju, kad su suci u pitanju teorije zavjere pokazale opravdanima – ipak postoji i nešto što se zove – sportski ponos.

I ne, ne zazivamo ma kakav oprez. Ni na kraj pameti. Pa svakom je punokrvnom nogometnom navijaču euforija bliža od ma kojeg drugog stanja svijesti. Povišene emocije, osjećaj da ste ti i tvoji uvijek u pravu, ma i nepoštivanje pravila ako je na korist voljenog kluba se tolerira. Ne, normalni navijač, a oni koji istinski vole »Rijeku« idu u red normalnijih – ako se govori rječnikom stadiona, za one druge koji nogomet ne vole oni su dakako jedni od »nenormalnijih« – je hipersenzibilan i želi samo jedno – pobjedu.

Ulaganje u struku

Ali 1999. se neće ponoviti. Ne zbog toga što više vjerujemo u sustav, kvalitetu suđenja ili transparentnost rada HNS-a, već zbog toga što je »Rijeka« dokazano apsolutno najbolji nogometni klub u Hrvatskoj. Jer igra najljepše, najmodernije i najpoštenije. Jer je postigla najviše, a primila najmanje golova. Jer već mjesecima ima najviše bodova. Jer je bila najbolja u ogledima s direktnim suparnicima. Jer u svaku utakmicu unosi toliko pozitivne energiju da ju na putu prema tituli ne može zaustaviti ma kakva nogometna birokracija, nosila li ona crne sudačke odore ili gizdava skupocjena odijela. »Rijeka« je naprosto napokon apsolutno i bez uzmaka sazrela za titulu. Zahvaljujući pet godina sustavnog ulaganja u struku. Zahvaljujući Miškoviću, Keku kao i svim onim igračima koji su kroz te godine na Kantridi, Rujevici i svim gostujućim terenima iskreno davali sve od sebe da bi se konačno stiglo do titule. I dakako zbog »Armade« koja je sve ove godine, a bilo ih je kud i kamo više tužnih nego bogatih rezultatima, čuvala da luč ljubavi prema »Rijeci« ne utrne.

Zbog svega toga, a ne nikako zbog pozicije koju trenutno »Cibalija« zauzima – uostalom od sveg srca im želim da i dalje ostanu prvoligaši jer su jamstvo plemenitijeg i poštenijeg natjecanja – vjerujemo da je stigao Taj dan. I da nakon njega slijedi Ta noć. Da će konačno snovi postati stvarnost. Da će krilima u želucu zamahnuti milijuni leptira, da će radost, ma koliko bila pomiješana i sa suzama, večeras oko 22 sata prekriti Rujevicu.