RIJEKA – Aramis Naglić, riječko olimpijsko srebro iz Barcelone 1992. godine i trener lidera slovačke lige Intera iz Bratislave, nakratko je za božićne blagdane stigao u rodni grad, jer već 27. prosinca čekao ga je prvi trening. Naglić je drugi put za kormilom Intera iz Bratislave.

Prije šest sezona preuzeo je momčad i odveo je do naslova prvaka. Protekloga proljeća osvojio je drugu krunu, a sada je na putu prema trećem naslovu.

– Inter je klub koji uvijek gađa trofeje. Tamo je, za razliku od drugih klubova, teže raditi jer s jedne strane imaš kvalitetan roster, ali s druge imaš vječiti imperativ dok svi oko tebe igraju s vječitim alibijem. Nije lako jer cijelo vrijeme moraš držati određenu tenziju unutar momčadi.

Za sada nam dobro ide. Imamo odličan staff, odlične uvjete i upravu koju zna svoj posao. Za razliku od 2013. godine, ovoga puta smo se dogovorili za nastavak suradnje. Glavni razlog bio je nastup u FIBA Cupu nakon niza godina. Nismo prošli skupinu, imali smo omjer 2-4, ali ravnopravno smo se nosili sa svim momčadima. Da smo bili kompletni i da nas od početka sezone nisu mučile ozljede, prilično realan bio bi i prolaz kroz skupinu.

U slovačkom prvenstvu Inter vodi s omjerom 14-2, slijede Lučanec i Levice s omjerom 10-6.

– Prvi krug sam zatvorio s Prievidzom i Tihomirom Bujanom 22. prosinca, drugi otvaram 30. prosinca s Iskrom Svit i – Rudolfom Jugom. Malo smo platili cijenu nastupa u FIBA Cupu, stigao je jedan neočekivani domaći poraz. Za to moraš imati širok sastav jer iscprljuju jake utakmice i putovanja, euroligaški ritam utakmica subota-srijeda-subota. Malo smo se patili kroz prvi dio prvenstva, ali izvukli smo sve to, na naše veselje, na vrlo korektan način uz samo dva poraza.

Sada, kada se vrate neki ozlijeđeni igrači i osvježimo se kroz dobar trening, drugi dio lige trebali bismo dočekati nešto dominantiniji i završiti je na pravi način. Sama liga je atletičnija od naše Premijer lige jer svaka momčad ima četiri, pet stranaca od šest dozvoljenih.

Kvalitetnih slovačkih igrača ima limitirani broj. I naši igrači znaju podcjenjivati tu ligu, ali kada dođu, vide da nije baš jednostavno. Usporedio bih prvih četiri, pet slovačkih momčadi sa Splitom, možda Goricom. Razina ABA 2 lige…

Miris doma

Blagdanski predah bio je kratak, ali dobro je došao svima.

– To je negdje između dobrog i lošeg. Dobro je da odmoriš glavu, osjetiš miris doma, a loše je što ne volim ispadati iz nekog ritma. Tijek misli i nekakve ideje šo se posla tiče najbolji su kada imaš kontinuitet, kada si stalno unutra.

Za razliku od Češke, šeste reprezentacije s ovogodišnjeg SP-a odigranog u Kinu, slovačka reprezentacija je daleko i od europskog vrha. Još čekaju prvi nastup na Europskom prvenstvu.

– Muče se upravo jer nemaju veliki broj kvalitetnih igrača. Prošle godine reprezentaciju je preuzeo Žan Tabak i napravio je dobar pomak iako je bilo dosta otkaza reprezentaciju. Pokušavaju razviti taj kult, osjećaj za reprezentaciju jer imali su problem.

Igrači odustaju jer žive u jednoj komfornoj zoni jer su dobro plaćeni budući da ih nema puno kvalitetnih i nemaju potrebu isticati se u međunarodnim vodama. Zašto stremiti nećem boljem kad si i doma dobro plaćen?

To je nešto što se meni nikad nije sviđalo. Zato se sankcijama i pravilima pokušava dovesti što kvalitetniji kadar uvijek u reprezentaciju. Traže i rješenje dovođenjem jednog stranca, kreativnog igrača koji može kreirati šut za sebe i momčad, što im je u ovom trenutku najvažnije. U svakom slučaju, pokušavaju napraviti korak naprijed.

Česi nemaju tih problema, oni su u košarci svjetski vrh.

– Česi imaju fantastičan sustav rada u košarci. U Češkoj košarka ima status, za razliku od Slovačke, gdje su nogomet i hokej na ledu vodeći sportovi. Klubovi se muče, iako su budžeti vrlo konkretni i uglavnom nema velikih problema s financijama. No, daleko su iza Češke, koja ima razvijen sustav, od rada s mladima do seniorske košarke.

Češka je prestige po tom pitanju i za Hrvatsku. Ovog trenutka na FIBA-inoj ljestvici Češka je deseta, Hrvatska 14. reprezentacija svijeta. Bivši trener Škrljeva te sportski direktor i trener Kvarnera dobro prati zbivanja na županijskoj kluspkoj razini.

– Što se Kvarnera 2010 tiče, nadam se da je u pitanju uzrečica »moraš čučnuti da bi skočio«. Znam da se prije svega novi predsjednik Dražen Padovan iznimno potrudio da se klub održi poslije ponovljenih propadanja nakon jednog kratkog uzleta. Nadam se da će uspjeti u tome.

Bitno je da taj klub i dalje funkcionira, iako na status košarke u gradu i mogućnost sponzoriranja i financiranja, ne očekujem neke velike stvari. Škeljevo također pratim. S predsjednikom Viceom Sepom sam u kontaktu, ostali smo jako u dobrim odnosima, iako ne vidim razlog zašto ne bi bilo tako.

Uveo sam ih u Prvu ligu i imali smo jednu lijepu prvu sezonu zajedno. Jasno mi je i treba skinuti kapu svakome tko se u današnje vrijeme bavi klupskom košarkom, odnosno tko uspije izvući jedan pristojan budžet, čak i u nejakoj hrvatskoj ligi, jer nemojmo zaboraviti da od ipak novca sve polazi. Ne znam koliko će Škrljevo odolijevati jer vidim da se muče posljednjih sezona. To je grebanje za ostanak, ali nadam se da će ove sezone sve to bezbolno proći.

Zadar i Cibona

Problema s financiranjem imaju svi najbolji hrvatski košarkaški klubovi.

– Odmahnuo bih tu malo Zadar, jer u svojem je gradu klub od višeg interesa. Osim toga, Zadar uopće nema loš budžet, odvajaju se veliki novci, a postoje i sponzori koji to prate. Druga je stvar kako se taj novac unutar kluba raspoređuje i koliki su troškovi kroz godinu.

Od Zadra su očekivanja ogromna, nerealna čak i za taj budžet. No, Zadar se posljednjih godina stabilizirao, mislim da posluju na korektan način, oko nule. Njih bih izdvojio i oni su na kraju krajeva jedina prava košarkaška sredina u Hrvatskoj.

Iza njih je Split, koji ima stabilan, ali ne jako velik budžet. Oni su ispravili svoje pogreške i kroz predstečajnu nagodbu došli do ravnoteže. Pustimo na stranu ambicije, ali i oni posluju korektno.

Krenemo li dalje, dolazimo do Cibone koja živi i preživljava na račun svog brenda, na račun svog imena. Isplate su dosta neredovite, kasni se s isplatama, ali funkcioniraju. Sve ovo drugo su poluamaterske sredine, s tim budžetima ne možemo dobiti kvalitetu na koju smo mi naviknuli i koju bismo željeli.

Hrvatska ovog trenutka ima rekordnih sedam NBA igrača, ali reprezentacija je o 1995. bez medalje na velikim natjecanjima. Gotovo četvrt stoljeća dovoljno je vremena da bismo shvatili da više nismo velesila.

– Nismo! Treba se probati odvojiti od tog razdoblja od 1992. do 1995. godine jer su ti igrači bili produkt jedne od najjačih liga u Europi. Mi takvu ligu naravno nemamo, imamo minimalan broj euroligaških igrača. Kruno Simon ima sjajnu sezonu, Ante Tomić igra godinama na visokoj razini, ali oni su pomalo maknuti iz aktivnost reprezentacije. Nama nedostaje srednja razina igrača.

Nadam se da će ove olimpijske kvalifikacije proći uspješno jer nema su nasušno potrebni dobri rezultati. Stalno govorim da su medalje, bez obzira na to u kojem sastavu idemo, ali pod dobrim rezultatima smatram i kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima.

Mislim da je to nešto što jako trebamo da bi se status košarke ponovo vratio tamo gdje je nekad približno bio. Nećemo ga vratiti tamo gdje je bio jer nemojmo zaboraviti da smo imali klupske prvake Europe, što se više nikad neće dogoditi! To odmah potpisujem. Imali smo uvijek u Europi ponajbolje u Europi, i to ne jednoga, što se teško ponoviti. Ali da bi košarka preživjela, treba nam taj kontinuitet.

U mlađim kategorijama još Hrvatska još uvijek izbaci neku odličnu generaciju, ali na kraju svi se izgube u tom prijelazu. Španjolci su o tom pitanju kao s druge planete.

– Najprije pogledajmo broj košarkaša u obje zemlje. Drugo, pogledajmo snagu ACB lige, najjače lige u Europi, broj euroligaških klubova u Španjolskoj. Usporedimo popularnost, marketing i tržište koje pokrivaju obje zemlje.

Kod nas imamo marketing koji nije zainteresiran za financiranje sporta budući da povratno ne donosi bogzna što osim nogometa i ponekad rukometa kada su u pitanju medalje. Zaboravimo što je bilo, moje vrijeme kada je Split imao 10-11 domaćih igrača, od toga šest-sedam Splićana, to se više neće ponoviti.

Danas novac vrti sve. Dobili smo što smo htjeli, američki način razmišljanja, business, novac, i mi više nikad nećemo biti u krugu onih koji vode glavnu riječ u košarci, pogotovo klupskoj, gdje su budžeti klubova u Euroligi po 25-30 milijuna dolara. Mislim da je to za Hrvatsku nedostižno.

Nema dvometraša

Nestalo je i dvometraša. Pogotovo nekadašnjih centara visokih preko 210 centimetara.

– Svi naši igrači u NBA ligi, s izuzetkom Bogdanovića i Hezonje, su dvometraši. Baza je sve manje, manje je stanovnika, manje se djece bavi košarkom. Pitamo se što je prije, kokoš ili jaje, prvo iz razloga statusa hrvatske košarke, a drugo zbog promijene cijelog tog okruženja. Djeci je danas ponuđen strašan spektar aktivnosti, sportova i zanimacija. Nekad je bilo dovoljno staviti u školu plakat da je tada i tada škola košarke i ona bi se popunila s grupicom djece.

Danas moraš svašta izvoditi, prave ekshibicije preko društvenih mreža da bi djecu privukao u dvorane. A i to što privučeš ne možeš selekcionirati jer ako od toga živiš, moraš prihvatiti sve da bi preživio.

Sjećam se da se nekad u Kvarneru, dok sam bio junior, odmah radila selekcija, ti možeš, ti ne možeš. U Kvarneru je igralo 12 najboljih juniora u Rijeci. Sada tu kvalitetu nemamo, raspršene su aktivnosti.

Uz sav entuzijazam, koji još uvijek postoji, i dalje postoji ljubav prema košarci, vremena su sve teža i teža i s time se treba naučiti nositi kroz prilagođavanje vremenu u kojem živimo i stvaranje noviih sustava rada i natjecanja, a na kraju pronalaženju načina financiranja u sportu. Imamo mi i danas dobrih mladih igrača, košarkaški smo živi, ali bilo bi bolje da mi u svojim gradovima možemo gledati vrhunsku košarku.

S Interom iz Bratislave za Naglića niti počinje niti završava trenerska karijera.

– Trenerski život je čudan, težak i nepredvidiv, nikad ne znaš u kojem će te smjeru odvesti. Ovisiš najviše o rezultatu, ali i vlastitim vezama i poznanstvima. Takav je danas svijet. Nisam od onih koji će previše vrtiti telefone pa ne znam u kojem će smjeru ići.

Zadovoljan sam što imam rezultate, dajem sebe u posao koji radim. Volio bih se okušati u nekoj od jačih liga, ali u te lige kao što su talijanska i španjolska izuzetno je teško ući, moraš imati strašan ugled i vrhunski CV. Igrao sam u Veneziji, ali u trenerskom smislu oni dosta štite svoju struku i od stranih trenera tamo mogu doći samo oni koji imaju reprezentativne rezultate, kao što je to Aleksandar Đorđević ili kao što se sada spominje Jasmin Repeša. Volio bih se domoći Belgije ili Njemačke, mislim da bi to bio korak naprijed. U Hrvatskoj baš ne vidim mogućnost posla s obzirom na to da je mali broj klubova koji imaju ambicije.

Kantrida i lučica

Aramis dijelom plaća cijenu toga što je relativno kasno ušao u trenerenske vode. Dugo je i on bio u nekoj komfornoj zoni.

– Predugo! Bio sam sportski direktor u Kvarneru i razmišljao o preuzimanju momčadi. Nekako sam se pribojavao definitivnog ulaska u taj posao jer je trenerski posao takav da puno ovisiš o drugima, a nisam želio ovisiti samo o trenerskom poslu.

Nagledao sam se naime kako uprave mijenjaju trenere i što moraju prolaziti u razgovorima s ljudima koji s tim poslom nemaju ništa, ali te plaćaju i mogu diktirati uvjete. Sve me to odbijalo, ali privlačio me miris parketa i svlačionice.

Na kraju sam možda prekasno ušao, već sam u nekim dubokim srednjim godinama, ali mogu biti zadovoljan s onim što sam do sada napravio. Svugdje sam ostavio trag, ako ništa drugo onaj ljudski. Nadam se da će to i potrajati.

Na kraju priče, treba se vratiti na početak, na Barcelonu 1992. godine i olimpijsko srebro s reprezentacijom Hrvatske protiv Dream Teama.

– To mi je najljepše razdoblje košarkaškog života. Ne samo Barcelona, već nekoliko godina prije i poslije. Pogotovo ispred jer je u pitanju Split i dvije europske klupske krune. To je bilo nešto fantastično. Iz ove perspektive ti europski naslovi i olimpijsko srebro sada izgledaju još veći. Kada si mlad, to ti sve izgleda kao nešto normalno, ali sada na to mogu gledati s jednim ponosom i nostalgijom.

Sin Aris je kondicijski trener u HNK Rijeka, drugi sin David studira arhitekturu u Milanu.

– Ponosan sam na obojicu sinova. Kada je u pitanju Aris, prvi je kondicijski trener u Rijeci. Mi smo navijači Rijeke, lokalpatrioti i lijepo je kad radiš u klubu za koji navijaš.

Lučica kod stadiona Kantrida morat će još malo pričekati.

– Jedva čekam lipanj da osjetim miris morske trave. Nemam barku. Pokojni otac je imao barku u lučici »3. maj«, ali više je nemam. Za to treba vremena i ljubavi. No, ništa ne može nadoknaditi kada se spustiš do lučice, okupaš se i popiješ piće s prijateljima. To zaista daje jedan duševni mir.

NBA – skok u zrak s loptom

NBA liga? Naglić nije jedan od fanova.

– Minimalno je gledam. Euroliga je bolja, tu košarku volim. NBA liga je patetičan biznis, ali nameće trendove. Do »play offa« me ne zanima. Kako je to lijepo rekao Sergio Tavčar, NBA liga je skok u zrak s loptom. Bildanje statistike, sve za novac. I više vrijede Jordanovi poeni od ovih danas, puta dva u najmanju ruku.

Bratislava raste preko noći

Šetajući Bratislavom, na križanju Panske i Laurinske morate pripaziti da ne zapnete na Čumila, srebrnu statuu koja viri iz šahte.

– »Man at work«… Bratislava je sjajna, pravi srednjoeuropski grad. Napravili su izuzetne korake naprijed u dovođenju kapitala. Preko noći rastu poslovne zgrade. Svoje radi i blizina Beča i apsolutno je ugodno živjeti u Bratislavi.

Do Rijeke je pet i pol sati vožnje, maksimalno šest. Beč? Nisam prečesto, možda kad dođe obitelj. Treniramo dvaput dnevno i onda je štrapac, kako bismo mi rekli, otići do Beča, ali otiđem tu i tamo otiđem i uživam u šetnjama. Prošećem i Bratislavom, ima jedno mjesto kraj Dunava. Njihov »lungo Dunav«, napravim jedan đir od 45 minuta.

Rijeka uvijek nedostaje

Život u inozemstvu nosi i dozu nostalgije.

– Rijeka mi uvijek nedostaje. Ima faza u sezoni kada ti nedostaje više i kada ti nedostaje manje. Kada si u ritmu utakmica, kada su pred tobom važni susreti, onda jse usredotočiš na to, ali najgore je kad imaš praznog hoda. Život trenera je malo drugačiji od života igrača.

Oni se drže zajedno, oni su grupa koja funkcionira zajedno. Trener je izoliran. Ljudi koji s tobom surađuju imaju svoje obitelji, a trener je – usamljeni vuk. Treba se i u tome snaći. Najčešće se u slobodno vrijeme rekreairam ili ga koristim za neke svoje ideje, pokušavaš se usavršavati. U svakom slučaju, nedostaje mi Rijeka, miris mora i sjedenje vani na kavi.

Rudi ima dobar ugled

Naglić nije jedini riječki trener u Slovačkoj. Prvi idući trenerski suparnik bit će mu bivši suigrač Rudolf Jugo.

– Rudi ima dobar ugled, radio je u nekoliko klubova. Sreli smo na All Star utakmici, izabrao sam ga za asistenta, zajedno s Tihom Buljanom. Znamo se cijeli život.

Rudi je jedan od onih zbog kojih sam počeo igrati košarku, a onda smo sve to okrunili titulom u najluđem gradu kada je košarka u pitanju, u Zadru. To ćemo uvijek pamtiti i to je naša poveznica. Drago mi je da još uvijek brodi tim trenerskim vodama.