Grad: Rijeka
Danas: 25° vedro
Sutra: 12° 29° vedro
22. kolovoza 2017.
Osobna tragedija

Ivica Tucak, trener zlatnih vaterpolista: Tenina smrt ostavila je trajan ožiljak, ali sport mi je dao snagu za dalje

Snimio Roni BRMALJ
Snimio Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 6. kolovoz 2017. u 23:34 2017-08-06T23:34:00+02:00

To je bol koja zauvijek ostaje urezana u srcima moje supruge i mene. To je gore nego da ti netko na živo kida organ po organ. Najteže je kada se poslije dva ili tri dana šoka probudite i spoznate da toga djeteta više nema pored vas. Još gore je da ono nije bilo ni krivo, ni dužno... – kaže Ivica Tucak

Zvizdan. Točno u podne. Hladovine uzduž i poprijeko šibenskih kala i kaleta na jedvite su jade krotile vruć vjeter i ublažavale Celzijuse u zraku što su se opasno približavali četrdesetici. Čak su i oni vječni »štreberi« među turistima, koji baš nikad ne mare ni na što da bi obavili »sveti zadatak« naslikavanja pred gradskim znamenitostima, bježali od vreline sunca što je štipala kožu i sušila usta. Istodobno, u Caffe baru »Giro« vodio se vrlo zanimljiv razgovor. Šjor Špiro je ovako objašnjavao prijatelju Ivici:

– Moraš skinuti tripice ovim tvojima, imaju puno previše tripica oko pasa pa ne moru imati dobar šut… Tribalo bi ih postaviti na jednu crtu i tirati ih da iz mjesta bacaju veliki kamen. Onako kako to radi Sandra Perković kada baca disk. Imali bi puno bolji šut… To ti je garantirano!

Nije se imalo što dodati, osim:

– Grande signor Špiro, presidente della Repubblica!

A tko je to vodio podnevnu debatu u »Giru«? Šjor Špiro je simpatični lokalni veseljak, a Ivica nosi prezime Tucak i izbornik je hrvatske vaterpolske reprezentacije koja se netom u Budimpešti okitila naslovom svjetskih prvaka. Katkad doista nije lako biti heroj u svom gradu, zar ne?...

– Ha, ha, ha... E, da, Šibenik je jedan vrlo težak grad. Šibenik je teško priznavao uspjehe i veličinu pokojnoga Dražena Petrovića, a kamoli bilo koga drugoga... Prema tome, ako si ovdje nešto napravio, onda znaš da si napravio puno.

Takav je Ivica Tucak. Spontan i iskren do srži. Jednostavan i izravan. Bez dlake na jeziku, a opet silno osjećajan i emotivan. Kada slavi i kada tuguje. Rijetki su sugovornici koji za prvoga susreta i razgovora ostave dojam kao da ih poznajete cijeli život. Zbog toga je ova šibenska ispovijest Ivice Tucka još posebnija:

Doček u Giru

– Kako je biti heroj u svom gradu? Vidjeli ste maloprije, ha, ha, ha... Heroj je malo preteška riječ, ali lijepo mi je ovih dana. Primio sam milijun čestitki i poruka još dok sam bio u Mađarskoj, a dolaskom u Šibenik osjetio sam da je doista cijeli grad živio za taj naš i moj rezultat i uspijeh. Neizmjerno mi je drago da su ljudi sretni zbog toga, a Šibenik je grad koji ja uvijek stavljam na prvo mjesto, jer ga jednostavno obožavam. Uostalom, o tome dovoljno govori podatak da protječe peta godina moga izborničkoga mandata, a da nikad nisam pomišljao preseliti se u Zagreb. Bez obzira što mi je nekad teško putovati na relaciji Šibenik – Zagreb. Međutim, to je minimum muke u odnosu na ljepote koje mi pruža život u ovom gradu. Doček... Doček je bio baš u ovom kafiću, čekali su me moji prijatelji, mislio sam da će trajati pola sata, a trajalo je od podne do četiri ujutro. Fešta se iz »Gira« preselila u Rogoznicu kod jednog mog mog dobrog prijatelja... Bilo je lijepo, bio sam u krugu najintimnijih prijatelja koji su samnom od prvih dana. Bilo je pjesme, moj Milo je bio zadužen za program i odradio je to vrhunski. Milo je, inače, najbolji prijatelj Nikice Cukrova i on je, dok je Nikica igrao u »Rijeci«, ostavio tamo dubok trag, ha, ha, ha... Riječani će jako dobro znati o kome se radi.

Primio sam jako puno čestitki i poruka, ali teško mi je jednu izdvojiti. Ovim putem se svima zahvaljujem, jer ljudima koji su mi bliski bilo je teško i emotivno sve ovo proživljavati. Naime, ovo je kruna moje sportske karijere, iako smo mi i prije u mom mandatu postizali vrhunske rezultate, ali nisu bili popraćeni na ovaj način. Ovaj put je sportska, ali i ostala Hrvatska živjela za ovaj rezultat. Mi smo to definitivno osjetili i to nam je bio dodatni motiv da ostvarimo taj veličanstven podvig. Da, činjenica je da se cijela Hrvatska ujedinila oko našeg zlata. Pritom, čini mi se kao da nam, s vremena na vrijeme, treba nešto jako pozitivno da nas učini sretnima. A to naše zlato se poklopilo s onim silnim požarima što su harali Dalmacijom. Ostaje, naravno, žal zbog čega je to tako. Zbog čega se Hrvatskoj mora dogoditi nešto jako lijepo ili jako ružno da bismo pokazali da najbolje možemo funkciorati kad smo svi zajedno?

snimio Roni BRMALJ

Da, znam da će mnogi pitati što će se u mom životu promijeniti poslije ovog velikog rezultata... Neće se dogoditi apsolutno ništa. Ja sam čovjek koji je naučio i na padove. i na uspone. Moj životni i sportski put bio je izuzetno težak, ponosan sam na činjenicu da sam sve u sportu napravio sam, zahvaljujući, naravno, i suradnicima kojima sam bio okružen. Bilo je na tom putu i podmetanja i životnih tragedija... Ovo je zlato samo potvrda da je moj rad dobar, uspješan, ali... Zlatna medalja je već prošlost, svjetsko prvenstvo je završilo, ovaj uspjeh ostaje u jako lijepom sjećanju, ali već sutra je novi dan, već sutra moraš potvrditi ovaj rezultat, potvrditi da si najbolji. Zato ja sport volim, jer... U sportu, kao u rijetko kojoj drugoj profesiji, ne postoji jučer. Nije to kao kad dobiješ Oscara i živiš neko vrijeme na toj slavi. Mi jesmo svjetski prvaci, ali od nas se očekuje da sutra to ponovimo. Dakle, mene ovo zlato nimalo nije i neće promijeniti. Uvijek ću biti okružen mojim divnim prijateljima, ljudima koji su i inače bili i bit će oko mene. Naravno da uživam u ovim trenucima sreće i ponosa, ali istodobno sam itekako svjestan da u sportu postoji samo sutra.

Najljepša utakmica

Istina je, danas svi pričaju o utakmici sa Srbijom, ali prije nego išta kažem o njoj, treba reći da je, s psihološke strane, najteža utakmica na turniru bila ona s Italijom. Da Talijani nisu naišli na nas u četvrtfinalu, možda bi oni otišli do kraja. Talijani su zaista bili sjajni, imali su odličnu momčad i logističku potporu koje sam se najviše bojao... Da, otvoreno to kažem, bojao sam se sudaca, jer su svi čelni ljudi u LEN-u Talijani. To je godinama tako i to ne treba zanemariti. Dakle, preskočili smo osminu finala i imali rupu od četiri dana pa smo se najviše pripremali baš za Talijane. Ta je utakmica bila ključ svega, ona te ili vodi do ovoga gdje smo danas ili poslije nje više postojiš. Završetkom te utakmice bilo je jasno da smo spremni na velike stvari, a uopće nije bilo dvojbe da smo fizički i psihički pripremljeni na top razini. Pobjeda nad Talijanima dala mi je saznanje da smo ovaj put spremni otići do kraja. Mogla je, naravno, utakmica sa Srbijom otići u drugom smjeru, ali bio sam uvjeren da ćemo ih ovaj put dobiti. U taktičkom dijelu smo analizirali sve one pogreške što su nam se dešavale u zadnja dva finala, u finalu Svjetskog prvenstva u Kazanu 2015. i u finalu Olimpijskih igara u Riju 2016. godine. Ovaj put smo tehničko-taktički i psihološki sjajno pripremili ekipu.

Da se razumijemo, igrači su, naravno, najbitniji i najzaslužniji za ovaj uspjeh. Možeš biti ne znam kakav trener, ali ako nemaš igrače ti si k.... Evo, Ratko Rudić, koji je najbolji trener na svijetu, vodio je poslije Hrvatske reprezentacije SAD-a i Brazila, ali nije osvojio ni svjetsko, ni olimpijsko zlato. To možeš napraviti jedino ako imaš sinergiju i vrhunske igrače kao što ih imam ja, ali i suradnike poput mojih. Naravno, i ako imaš Savez koji stoji iza tebe.

E, sad, ta utakmica sa Srbijom... Zaista smo je pripremili i odradili maksimalno, jedino je poslije te velike pobjede postojala opasnost zamke pozitivnih emocija. Ne, nisam držao neki poseban govor igračima prije utakmice. Rekao sam samo: »Momci, pobjeda je ovaj put naša, ovo prvenstvo ne damo nikome. Za to imamo snagu, toga ste svjesni i vi i ja!« To je bila zadnja moja rečenica prije početka utakmice. Tako je i bilo. Napokon smo dobili Srbiju u, kažu ljudi, jednoj od najljepših utakmica posljednjeg desetljeća. Ja je, naravno, nisam tako doživio, jer sam bio duboko unutra. Što je bilo poslije? Dakle, bojao sam se malo tih pozitivnih emocija, ali sam već deset minuta po završetku utakmice, kad sam prilazio igračima i govorio im »Sada ide ono zadnje«, vidio na njima da su i oni sto posto unutra. Nije bilo euforije. Vratili smo se u hotel poslije utakmice kao i prijašnjih dana, čestitao sam momcima, zakazao video analizu jutro poslije. Dakle, bili smo mislima potpuno u finalu, zlato je bilo jedino što nas je zanimalo. Ništa drugo nam nije bilo na pameti.

Temperament

Kažu mnogi, pogotovo oni koji me bolje poznaju, da sam bio neprepoznatljivo miran tijekom te utakmice sa Srbijom, ali i tijekom cijeloga prvenstva. Ja sam, inače, potpuno drukčiji, vrlo temperamentan, impulzivan tip. Međutim, bio sam miran jer sam znao da imam najbolje igrače koje Hrvatska u ovom trenutku ima, uz spoznaju da nam se vratio kapetan i najbolji igrač na svijetu, Sandro Sukno. I, naravno, tim ljudi kojima silno vjerujem. Pero Kuterovac je po mom osobnom i sudu velikog dijela sportske javnosti najbolji kondicijski trener na svijetu. Imao sam njega uza se i znao da je ekipa sto posto fizički pripremljena, uz mene je bio i Mile Smodlaka, svjetsko vaterpolsko ime i moj suradnik u tehničko-taktičkom dijelu, koji mi u svakom trenutku može dati pravu sugestiju, imao sam psihologinju Renatu Barić, koja mi je strašno puno pomogla.

Moja promjena je velika njena zasluga, ona je samnom puno radila, nas dvoje smo obavili milijun razgovora, upozoravala me na ono što nije dobro, ono što moram korigirati. Onda moj Riječanin Igor Pezelj... Kad mu kažem u tri sata ujutro: »Pezo, vadi mi Italiju, igrača više i manje ili kontranapad Srbije«, to je sve ujutro pripremljeno i spremno za prikazivanje. S nama je bio i fizioterapeut, profesor dr. Labar, jedan od najpriznatijih liječnika u Europi, čovjek je poslije naših uspjeha plakao od sreće. E, to je dokaz da smo bili na pravom putu i zbog svega toga sam mogao biti miran sto posto.

snimio Roni BRMALJ

A taj moj temperament... Nije on iščeznuo do kraja. Skočio sam ja na suca u finalnoj utakmici, osjetio sam trenutak kada sam to jednostavno morao napraviti, čak sam ga uhvatio i za ruku... Međutim, nisam onakakv kakav sam bio prije. Nije to dobro ni za mene, ni za ekipu. Mi treneri moramo kontrolirati svoje emocije, u suprotnom se ne možemo baviti ovim poslom.

Eh, ta scena kada se srpski izbornik Dejan Savić i ja grlimo poslije naše pobjede nad Srbijom... Pročitao sam puno komentara o tome i svi su bili pozitivni. Prije svega moram reći da je Dejan Savić za mene osobno, uz to što je veliki trener i što je od Srbije napravio mega-reprezentaciju, ponajprije veliki čovjek. On je i moj veliki prijatelj, njegov način života je sličan mome, često smo zajedno. Naravno da mi je čestitao poslije utakmice, kao što sam ja njemu čestitao u Kazanu i u Riju. Eh, sad, drago mi je da je taj naš zagrljaj u Budimpešti poslao poruku koja znači više od sporta. Došlo je vrijeme kada moramo nešto mijenjati u odnosima. Ja znam da Dejan Savić voli Srbiju, isto kao što ja volim Hrvatsku, obojica volimo svoje zemlje, to je najnormalnija stvar, ali to nije razlog da se Dejan i ja ne volimo. Znam da su ostali mnogi ožiljci, ali došlo je vrijeme da nastavimo živjeti i da budemo prijatelji.

Ne možemo suditi nekoga po tome je li on Srbin, Hrvat ili Makedonac, bitno je samo je li taj isti čovjek dobar ili loš. To je sva priča. Da se razumijemo, naš je zagrljaj poslije utakmice bio spontan, ali drago mi je da je ostavio poruku. Ako se zbog tog našeg zagrljaja dogodi i najmanji pomak u odnosima između naših dviju zemalja, onda smo Dejan i ja napravili jako puno. I da, stvarno je rekao da ćemo, kada se prvi put vidimo, popiti bocu vina. Još to nismo napravili, ali uskoro će biti prilike, jer idem u Beograd na Svjetsko prvenstvo U-20 reprezentacija.

Povjerenje

Kako sam uspio najbolje hrvatske vaterpoliste koji slove kao veliki »bećari« dovesti u red? Prije svega treba reći da je prošlo vrijeme onog nekadašnjeg odnosa prema sportašima. Ja sam bio dio tog sustava igrajući za mladu reprezentaciju Jugoslavije i znam o čemu pričam. To je bilo maltretiranje od ujutro do navečer i tko je to mogao izdržati, bio je unutra, a tko nije, bio je otpisan. Danas je drugo vrijeme. Ja razumijem te momke koji su žezdeset dana odvojeni od svojih obitelji. Oni nisu strojevi, njima je potreban nekakav ispušni ventil. Razumijem ih, jer sam ja u jednom dijelu svog života bio gori nego svi oni zajedno, ali u svemu tome potrebno je naći pravu mjeru. Naravno da mora postojati limit u ponašanju kada nosiš kapicu ili dres hrvatske reprezentacije. Mi smo to riješili lani, bio sam u datom trenutku prisiljen reagirati i odstraniti iz reprezentacije neke igrače. Kap je jednostavno prelila času. Međutim, zato danas napokon imamo odličnu atmosferu.

Ja sam kapetanu Suknu ovako rekao: »Sandro, kada god imate potrebu malo olabaviti, individualno ili kolektivno, imat ću razumijevanja. Da li je nekome došla djevojka ili supruga? Je li ti teško večeras? Želiš pauzu? Hoćeš izaći van, popiti tri piva? Nikakav problem, ja samo to moram znati. Hoćete li svi zajedno kao ekipa otići van i popiti tri boce vina? Slobodno! Međutim, to mora biti ciljano.«. Na taj smo način razvili obostrano povjerenje i postigli sinergiju unutar momčadi. Meni i dečkima na ponos. Njihovi privatni životi su njihova privatna stvar, u to ne ulazim. Niti imam pravo na to, niti to želim. Međutim, hrvatski reprezentativci moraju se uzorno ponašati.

Je li u ovom kontekstu bilo teško naslijediti Ratka Rudića, koji je slovio kao vrlo strog izbornik? Bio sam pomoćnik Ratku Rudiću dok je on vodio reprezentaciju i znam da je bio izdanak one stare škole, iako se i on mijenjao s godinama. Ja sam ipak drukčiji tip, razvijam odnose na uzajamnom povjerenju, a opet, kad je došlo do nemilih scena u Zagrebu koje su za mene bile neprihvatljive, rekao sam – stop. Točka! Teško je bilo naslijediti ratka u smislu rezultata, ali lako na način da je on već bio uspostavio sustav funkcioniranja i stvorio kult reprezentacije. Teško je kada nasljeđuješ nešto što je razj..... pa moraš početi ispočetka. Ponavljam, ja zaista s ovim igračima imam fantastičan odnos. I intiman i profesionalan. Ne krijem, ja si mogu dozvoliti da poslije osvajanja zlatne medalje svi zajedno zalomimo i da ja pritom zažmirim na neke stvari.

Evo, sjećam se jedne situacije u Riju. Ušao sam jednom prilikom u sobu gdje su bili igrači i vidim trojicu na balkonu kako puše. U istom trenutku cigarete su bile dolje. Znate što sam im rekao? Da slobodno zapale u slobodno vrijeme. Naravno da se ne može pušiti u hotelu, na recepciji, u autobusu, na aerodromu, ali... Što bih ja nekome branio da puši u slobodno vrijeme? Pa nisam policajac. Jesmo, izašli smo poslije pobjede u finalu SP-a, pili i pjevali zajedno... Zašto ne? Oni su zreli momci, svjesni da ima trenutaka kada se svi zajedno možemo opustiti. Na kraju krajeva, to smo i zaslužili. Međutim, svjesni su da će sutra doći neki novi dan kada ćemo ozbiljno trenirati pripremajući se za neke nove uspjehe. Ma... Kada Španjolac Garcia, koji je u mnogočemu oplemenio našu igru, svim srcem daje sto posto za Hrvatsku, onda je to dokaz da smo napravili pravu kemiju unutar momčadi.

Praznovjerje

Moja ljetna oaza? Uglavnom sam u Šibeniku, ali svako ljeto je obavezan odlazak u Crnu Goru gdje imam jako puno prijatelja i gdje se osjećam kao doma. Kupanje? Ni pod razno. Pa ja ne znam jesam li u protekle tri ili četiri godine uopće skočio u more! Međutim, otići ću s prijateljima na brod, otploviti do Kornata. Vino, gitara, ribe, ali... Kupanje ne, samo tuš, ha, ha, ha...

Tko je Ivica Tucak kada nije izbornik? Normalan čovjek, što bi se reklo: čovjek iz naroda. Najbolje se osjećam među svojim prijateljima, onda kad je, mi to kažemo, strika i galama, kada jedni druge vrijeđamo, ali vrijeđamo pod navodnicima. Pa onda briškula, trešeta... Bavim se sportom, to mi je ispušni ventil, idem u fitness »Life«, plivam, volio sam igrati tenis dok me leđa nisu počela ubijati. Jako volim glazbu. I mogu slušati baš sve. Zapravo... Sve, osim opera. Znam da ih mnogi to vole, ali ja ne. Teško slušam i jazz, ali poslušat ću sve, od Leonarda Cohena do Tome Zdravkovića. Volim pop i rock, klape i slavonske tamburice... Leonard Cohen mi je možda i najdraži, obožavam ga slušati, umiruje me onim svojim glasom. Otkrit ću vam nešto, slušam ga prije svake utakmice, ali to je već vezano uz neke moje rituale. Recimo, ja ne mijenjam košulju i donje gaćice dokle god pobjeđujemo. Bojim se, naravno, da ne dobijem neku zaraznu bolest, ali držim se toga, ha, ha, ha... Postoji, naravno, i moj ritual prije svake utakmice. Dakle, otprilike sat i pol prije početka volim ostati sam, uz Marlboro, kavu i Leonarda Cohena. Tada pronađem potreban mir.

Volim pogledati dobru košarkašku utakmicu, volim i rukomet, to su, 'ajmo reći, dva moja najdraža sporta poslije vaterpola. Nogomet? Neee... Iskreno, predugo traje i onda ako još utakmica završi 0:0... Doduše, pratim reprezentaciju, zadnji put sam gledao utakmicu Hrvatska – Ukrajina, bilo je OK, ali samo OK ha, ha, ha... Međutim, što se hrvatske nogometne reprezentacije tiče, ona mora biti uzor svim ostalim hrvatskim reprezentacijama. Evo, dat ću primjer, ja ne znam da je itko ikada otkazao nastup hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a da za to nije imao valjani razlog. A to su igrači koji iza sebe već imaju velike karijere i koji su zaradili ogromna bogatstva. Na tome im svaka čast. Dakle, Luka Modrić, koji je planetarna zvijezda, igra svim srecem za svoju Hrvatsku. Ovo što se događa u košarci... Doista ne znam u čemu je problem, ali meni je to neshvatljivo. Naravno da nemam pravo biti sudac, samo dajem svoje mišljenje. Meni je neshvatljivo da netko ne želi igrati za svoju zemlju.

Još me nešto smeta kod nas, te podjele. Zašto bi netko nekoga mrzio jer navija za »Osijek«, »Hajduk«, »Rijeku« ili »Dinamo«? Sportsko navijanje da, za svoj klub, ali da te mrzim zato što navijaš za drugi klub, e to je već vrlo nisko i neprihvatljivo. Iživljavati se na nekome, lomiti aute i registracije... Kao, ne volim te jer imaš plavu kosu i onda te opalim čekićem po glavi ili bacim u more. To me užasava. Eh sad, ne znam je li to do države ili do nas ljudi. Vjerojatno je povezano. Ljudi su negdje u dubini silno isfrustrirani cjelokupnom situacijom i zato jer žive na rubu egzistencije pa nije čudno kada otvorite novine, a u njima piše: ukrao ovo, opljačkao ono, oteo, odnio... Iako jest nekima danas teško živjeti u Hrvatskoj, to nije i ne smije biti razlog da jedni druge mrzimo zbog plavih ili bijelih košulja.

Zauvijek u srcu

Postoje dvije teme o kojima nerado pričam, o mom sudjelovanju u Domovinskom ratu i obiteljskoj tragediji uslijed pogibije moje kćeri jedinice Tene. Naravno da mi je bila obaveza braniti svoj grad, ali ne volim o tome govoriti, jer je moj doprinos i obol Domovinskom ratu bio toliko mizeran u odnosu na ono što su dali neki drugi ljudi. Branio bih i sutra svoj grad da se pokaže potreba, ali ljudi su ginuli za ovu našu slobodu... A to je ipak najveća stvar, neusporedivo veća u odnosu na ono što sam ja dao.

Osobna tragedija je definitivno obilježila moj život. Na žalost, dogodilo se tako kako se dogodilo. Što reći? To je bol koja zauvijek ostaje urezana u srcima moje supruge i mene. To je gore nego da ti netko na živo kida organ po organ. Najteže je kada se poslije dva ili tri dana šoka probudite i spoznate da toga djeteta više nema pored vas. Još gore je da ono nije bilo ni krivo, ni dužno... Grozno je to, vjerujte. Reći ću nešto za kraj. Netko je nama našu Tenu oteo, možda igrom sudbine, ali netko je kriv... E, to je ono zbog čega sam ja frustriran državom u kojoj živim. Dakle, sada je početak kolovoza 2017. godine, a Tena je poginula u lipnju 2005. godine. Dvanaest godina ova država nije reagirala zato što su mi ubili dijete. I što napraviti? Proći pored tog mjesta, uzeti pušku i pucati u čovjeka koji mi je ubio dijete? Istina, nesvjesno, ali ga je ubio. Stavio je jedan aparat na mjesto gdje taj isti aparat nije smio biti... Dijete mi je ubijeno, a dvanaest godina poslije još uvijek nitko za to ne odgovara.

Gdje sam pronašao snagu? Sport mi je puno pomogao. U tim je trenucima teško bilo boriti se, u prvom redu za stabilnost moje supruge, koja je taj gubitak kao majka podnosila puno teže. Sport mi je dao snagu, ja sam vrlo brzo nakon što se to dogodilo stao uz rub bazena i počeo graditi svoju trenersku karijeru. Bio sam, doslovce, cijele dane uz bazen da bih pobjegao od tih misli. Znate, ima ljudi koji odu u drugu krajnost, mene je iz tog pakla izvukao sport, uspio sam pronaći pravi put.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka