Đir po Korzu

Igor Budan vodi Speziju u Serie A, Andre Mijatović kreće u trenerske vode!

Marko Cvijanović

PONOSNI NA ONO ŠTO SE DOGAĐA U »RIJECI« – Andre Mijatović i Igor Budan * Foto: R. BRMALJ

PONOSNI NA ONO ŠTO SE DOGAĐA U »RIJECI« – Andre Mijatović i Igor Budan * Foto: R. BRMALJ

Spezia« ove sezone odlično gura, s Nenadom Bjelicom i našim igračima u glavnim ulogama. Serie A? To je naša želja, ali ne i cilj pod svaku cijenu – kaže Budan. – Bio sam tjedan dana na Akademiji HNS-a, gledao sam nogomet nekim drugim očima. Tek sada shvaćam što je to organizacija, disciplina, programiranje, planiranje… – kaže Mijatović        



RIJEKA » Igor Budan i Andre Mijatović. S noge na nogu. Riječkom žilom kucavicom. Na prijelazu iz 2014. u 2015. Zajedno u rodnom gradu kojemu se vraćaju sve rjeđe. Prvi zbog činjenice da je u Speziji čvrsto zgrabio priliku Damira Miškovića i silnoga angažmana da istoimeni klub odvede u talijansku Seriju A, a drugi što na zalasku igračke karijere još jednom, ovaj put s »Ingolstadtom«, uspješno kroči prema elitnom njemačkom bundesligaškom razredu. Prijepodnevni đir po Korzu s Igorom i Andreom otkrit će jasne razlike nogometnog života dvostrukih kumova i dvojice legendarnih igrača »Rijeke«, koje su karijere davno odvele iz rodnoga grada. Igoru se mobitel užario od silnih mailova, poruka i poziva… Od onih Ivana Mancea, kolege koji na Kantridi, baš kao i Igor u »Speziji«, gradi karijeru uspješnog sportskog direktora, do onih Ivana Cordobe, legendarnog braniča »Intera« koji u Kolumbiji vodi menadžersku agenciju. Andre još uvijek ima taj privilegij utišati mobitel i prepustiti se bezbrižnim ćakulama, ali surovi život nogometaša profesionalca ne dopušta mu opuštanje niti na praznicima. Njemački dril još uvijek uvjetuje ranojutarnje trčanje vološćanskim lungomarem na Silvestrovo…


  – Moja supruga Đina mi kaže da je bilo lakše kad sam bio igrač i u pravu je. Odradiš trening dva sata dnevno, dođeš kući, opušten si, razmišljaš samo o svojoj situaciji i eventualnim problemima – kaže Igor. – Naravno da sam ja sretan i da uživam u novom poslu, ali sam u njemu 24 sata dnevno. Tek sada me nema doma, tek sada se moramo privikavati na drukčiji ritam. Moj posao mi oduzima puno vremena, ali uživam u njemu, osjećam da je to ono što želim. Andi još igra i neka igra što duže, najljepše je biti igrač…   Što god Igor govorio, nije lako na debelim minusima u zraku dizati se ranim jutrom i trčati dok »godišnji odmor« još traje…   – Njemačka disciplina, ha, ha… – kaže Igor.

  – Došao sam u godine kada sam shvatio da je igrački vijek ograničen – odgovara Andre. – Međutim, još ću uživati neko vrijeme kao profesionalni nogometaš, ne dugo, jer se bliži kraj, ali guštat ću još malo. Biti nogometaš je u svakom slučaju privilegij. Međutim, jednoga dana mora doći kraj. Dobro je što sam realan pa mogu procijeniti da je polako kraj. Kako sada stvari stoje, ja ću se na ljeto oprostiti od aktivnog igranja i polako se pripremam za nešto drugo. Međutim, sve što budem radio poslije igračke karijere iziskivat će puno više vremena nego što je to sada slučaj. Danas se još uvijek svi brinu o meni, za razliku od Igora koji sada brine o operacijama igrača, njihovom smještaju, ugovorima, dolascima i odlascima… Kako se kaže u moderno vrijeme, zauzet je 24/7. Nadam se da ću, kad budem kretao u neki novi posao, a bit će sigurno vezan uz nogomet, moći s Igorom podijeliti iskustvo. Pogotovo kad je u pitanju rasporediti vrijeme, jer postoje neki prioriteti u životu koji se ne smiju zapostaviti.


Opširnije u tiskanom izdanju