Ne ulazim u teoriju zavjere, a još manje mi je cilj na bilo koji način nametati bilo koju vrstu terapije! Iako je znanost u međuvremenu postala »nova religija« bogata dogmama, potvrđujući supermaciju DNK, koja kontrolira život, a to je genetski determinizam. To bi značilo da smo žrtve genetskog naslijeđa. Dogma jedan gen se aktivira ili ne aktivira – nije točna! A baš o tome govori epigenetika
Oni, bolesnici, su postajali moj lijek – znakovita je rečenica iz knjige »Rak na duši« dr. Nele Sršen u kojoj ova poznata liječnica i karizmatična humanitarka isprepliće osobne ispovijesti, sjećanja na vlastito djetinjstvo i pacijente za čije se živote borila s jedinim drugačijim pogledom na suvremenu medicinsku znanost. Kroz priče o sudbinama djece oboljele od karcinoma i njihovih obitelji koja su ratnih devedesetih dolazila iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine na liječenje u Sveučilišnu bolnicu u Padovi u kojoj je kao kirurginja koja se bavi poglavito transplantacijama jetre izgradila bogatu karijeru, Nela Sršen se uz konvencionalne i alternativne metode liječenja raka, dotiče i kvantne medicine i epigenetike.
U svojoj prvoj knjizi koju će u srijedu predstaviti i u Rijeci, Nela Sršen čitatelju nudi i slike iz vlastite povijesti koje su odredile njezin životni put, poput odrastanja na Hvaru i školovanja u splitskom samostanu, ali i sjećanje na osobno iskustvo kad je i sama bila težak pacijent za čiji su se život borili neki drugi liječnici. Upravo ta životna epizoda, kako i sama potvrđuje, obogatila ju je i naučila nečemu čemu je nije naučila niti jedna njezina specijalizacija.
»Komplementarna« medicina
Kroz knjigu stalno provlačite tezu da sve bolesti počinju od uma. Kako suvremena, točnije službena zapadna medicina danas gleda na to razmišljanje i hoćemo li se ikad približiti takvom holističkom pristupu bolesti? – Već duže vrijeme osjeća se potreba, i znanstvena, i kulturna, da se »kompletira« klasična medicina, ona koja se temelji na lijekovima i biokemiji, s jednom »komplementarnom« medicinom, koja je u mogućnosti da djeluje na »mehanizme koji kontroliraju mehanizme« u smislu da riješe i spriječe bolesti prije nego se one manifestiraju.
Pomogli ste brojnim ljudima iz Hrvatske, poznatim osobama, ali i nekima koji su posve anonimni. Neka su imena i u knjizi. Znate li broj Hrvata kojima ste omogućili liječenje u Padovi? – Ne znam koliko je pacijenata iz Hrvatske i drugih zemalja regije bilo u Padovi… Ali, svaki je pacijent za mene bio jedinstveno biće sa svojom životnom pričom i oboljelim tijelom. Imala sam privilegiju biti dio njihove egzistencije jer smo zajedno tražili i pronalazili put liječenja, aktivirajući sve pozitivne mehanizme, težeći najvećoj gratifikaciji, njihovom ozdravljenju. Imam jako puno prijatelja jer svaki pacijent, kao jedinstveno biće, postaje nerazdvojivi dio života, prijatelj.
Nedostaje li vam Hrvatska? Mislite da biste se ikad mogli vratiti? – Ne znam jesam li se sam ikad »odvojila« od svoje domovine. A i sami pacijenti te liječnici koji dolaze u Padovu na edukaciju, za mene su indikativni, i možda za mene najbolji način da pokažem ljubav prema svojoj domovini. A to je ljubav prema mojim ljudima kojima i sama s ponosom pripadam.
Promatrajući povijest medicine, shvaćamo da se oduvijek nastojalo kontrastirati bolest, unoseći u bolesni organizam supstance s posebnim svojstvima. Njihov je cilj »uništiti neprijatelja« koji je ušao u naš organizam ili liječiti organske disfunkcije jednog ili više organa. Ova se potreba često izražavala među publikom i liječnicima sa sve većim i širim interesom prema orijentalnoj medicini i homeopatiji. Bilo bi nepravedno smatrati ih nepotrebnima, ali ipak se ne može izbjeći skromna pouzdanost, uzrokovana činjenicom da ne postoji znanstveno prihvaćanje i objašnjenje mehanizma preko kojih djeluju.
Energija misli
Trauma kao detonator bolesti i određivanje vlastitih granica u životu samo su neka od razmišljanja koja pročitana zvuče vrlo jasno i jednostavno primjenjivo. No, gotovo nitko od nas takve spoznaje sustavno ne provodi u svom životu. Kako bi po vama glasio jedan opći savjet za izbjegavanje teških bolesti? – Novo shvaćanje mehanizma univerzuma daje nam na znanje kako fizičko tijelo može biti pod utjecajem materijalnog uma. Misli, energija utječu direktno na način na koji mozak kontrolira fiziološke procese tijela. Energija misli može aktivirati ili inhibirati proteine koje aktiviraju funkcije stanica preko mehanizma konstruktivne ili destruktivne interferencije, a to je opisano u knjizi u poglavlju Epigenetika. Svatko od nas je imao iskustvo da upravlja vlastitim umom, da postigne ono što poželi. A to je kvantna fizika u akciji. Privlačimo situacije koje će naplatiti biokemijske želje naših tjelesnih stanica. Naša proživljena iskustva iz prošlosti često su uvjetovana iskustvima sadašnjosti. Kvantna fizika je dokazala da čovjek jest energija, te kao takva utječe na sve što pripada njenoj stvarnosti, unutrašnjoj i vanjskoj. Drugim riječima, da bi počeli proces ozdravljenja, u kontekstu kvantne medicine potrebno je reevalutirati sve naše koncepte i naša dosadašnja uvjerenja na kojima smo bazirali i provodili svoju dosadašnju egzistenciju. Potrebno je promijeniti opću perspektivu u kojoj smo živjeli, počevši naš unutrašnji put promjena prema drugačijoj i široj svijesti o nama i našoj unutrašnjoj realnosti, u čemu me znanstveno podržava prijatelj i znanstvenik Mladen Kvaternik.
Vjera u terapiju
U knjizi obrađujete sve poznate terapije tumora. Iz popisa bi se moglo zaključiti da svi koji su pokušali pronaći alternativnu i jeftiniju opciju bili proskribirani i izbačeni iz zajednice službene medicine. Bez namjere za ulaženjem u teorije zavjere, nameće se pitanje je li s obzirom na sve interesne skupine u liječenju raka, a ne samo oboljele, važnije da rak ostane teško izlječiva bolest? – Vrlo intrigantno i opasno pitanje! A moje je skromno izlaganje u knjizi sinteza promatranja dvadeset godina iskustva s onkološkim bolestima i oboljelima kao bićima… Ne ulazim u teoriju zavjere, a još manje mi je cilj da na bilo koji način nametati bilo koju vrstu terapije! Iako je znanost u međuvremenu postala »nova religija« bogata dogmama, potvrđujući supermaciju DNK, koja kontrolira život, a to je genetski determinizam. To bi značilo da smo žrtve genetskog naslijeđa. Dogma jedan gen se aktivira ili ne aktivira – nije točna! A baš o tome govori epigenetika.
Spominjete i klinička ispitivanja lijeka. Kakav je vaš stav o uključivanju bolesnika u takva ispitivanja? – Inzistiram na činjenici da sve što uistinu može pridonijeti uspješnijem liječenju onkoloških bolesti, hvalevrijedno. Naravno da podržavam sva klinička ispitivanja koja imaju za cilj bolje statistike ozdravljenja i izliječenja. I sama radim i živim u centru imajući iza sebe znanstveni background… Ali, najbolji su rezultati uvijek oni u kojima pacijent vjeruje u terapiju u tijeku. A to znači aktivirati pozitivne misli i unutrašnju energiju ozdravljenja, bez koje – a to me iskustvo naučilo – nema ozdravljenja. Neovisno o terapiji.
Epigenetska kontrola
Koji su trendovi u liječenju raka i postoji li nada za sve oboljele? – Činjenica jest da smo zasićeni raznim informacijama, i o obolijevanju, i o načinu liječenja, gubeći se često u bezbrojnim opcijama, shvaćajući još manje što nam uistinu može biti »pravi lijek«. Fokalizirali smo smo se na tumor kao da je genetsko pitanje, ali samo pet posto tumora jest vezano za genetiku dok 95 posto nije povezano s genima. Naime, 95 posto raka nije uzrokovano mutiranim genima, nego epigenetskom kontrolom. Drugim riječima, razvijajući spoznaju i povezanost sa stanicom, možemo aktivirati i privući s namjerom spiritualne aspekte, kao što su ljubav, suosjećanje, sigurnost i entuzijazam. Razvijajući spoznaju da mi kontroliramo gene, a ne geni nas, preko epigenetske kontrole te da proteini reagiraju na loše i dobre vibracije, tada je već počeo mehanizam ozdravljenja. Uz liječnika u kojeg imamo povjerenja, svaki će lijek biti onaj pravi, jer smo uvjereni da će djelovati na tumor. A to jest modifikacija percepcije, modifikacija načina na koji se »čitaju« geni. Kada smo »svjesniji« postajemo vladari naše sudbine, ne žrtve naše genetske programacije.
Odgovornost za zdravlje
U knjizi puno govorite o Bogu u čovjeku i unutrašnjoj snazi koja mu može pomoći u prevladavanju bolesti. No, osobito je dojmljiva priča o dječaku Antoniju za kojeg kažete da ste u jednom trenutku vidjeli kako se zlo nastanilo u njemu i odlučilo mu uzeti život. Zlo je u tom slučaju ipak nadjačalo dobro. – Živimo u konceptu dualizma. Tako smo i samu našu egzistenciju prilagodili u shvaćanju, poimanju i težnji dobra ili zla. Tijekom dana kroz nas um prolazi oko 60 tisuća misli od kojih je 96 posto negativno, a četiri posto su pozitivne. Samo! Uz koje posljedice za našu egzistenciju i naše tijelo? A mi smo ono što mislimo da jesmo i imamo moć koju mislimo da imamo. Kod malog Antonija shvatila sam po prvi put kako postoji jedan »mehanizam« destrukcije, neovisan o bilo kakvoj terapiji, koji se ničim nije mogao, ni kontrolirati, niti spriječiti, još manje liječiti. A to sam interpretirala i doživjela kao nešto što se »odupiralo« kontroli, percepirajući kao »zlo«. Epigenetika nas uvjerava koliko smo mi sami odgovorni za naše zdravlje, a kvantna medicina nam objašnjavanja kako aktivacija pozitivnih misli mijenja i DNK stanice.
Knjigu počinjete vašim osobnim iskustvom boravka u bolnici, u teškom stanju. Kako ga objašnjavate danas, dvadeset godina kasnije i sa sadašnjim iskustvom? – Nastojala sam aktivirati onaj mehanizam spoznaje i sazrijevanja, počevši shvaćati više »zašto« se dogodilo nego »što« se dogodilo. A baš to moje fizičko bolno iskustvo bilo je »input« za unutrašnje putovanje, putujući po svijetu, u potrazi za »onim nečim« što će mi pomoći da shvatim, sazrijem, i naravno, promijenim apsolutno sve životne prioritete mijenjajući svoju percepciju. Ako modificiramo percepciju, modificiramo način na koji se čitaju geni. A percepcija kontrolira ponašanje proteina, koji se geni čitaju ili ne čitaju. Znači, možemo modificirati genetski kod. Ono u što vjerujemo modificira i kontrolira biologiju. A to jest jedinstveno iskustvo, i svaki dan jest jedna jedinstvena lekcija života u kojoj nastojimo koristiti onih četiri posto pozitivnih misli. Posebno, kad shvatimo da smo skupina svijesti utopljene u Univerzalnoj svijesti koju možemo zvati Bog, tada tek shvaćamo privilegiju postojanja, ovdje i sada, kako se izražava moj dragi prijatelj Davor Pavuna.
