Gledam pornić na internetu, a u komentarima se Srbin i Hrvat svađaju tko je počeo rat. Pa zar vam ništa nije sveto – protestira neki anonimni Srbin u forvarduši – toj modernoj formi širenja vica, koja ovih dana kruži internetskim bespućima. Uistinu, žestokim nacionalistima zaista više ništa nije sveto – u njihovim ih dramatičnim raspravama iza tipkovnice ne može smesti ni seksipilna porno diva, niti poveći broj mrtve djece u članku ispod kojeg zazivaju svoju stranu i vrijeđaju protivnika.

   Razina mržnje u čitateljskim komentarima na portalima nadilazi prostore i granice. Od lokalnih dnevnih novina u Hrvatskoj do moćnog CNN-a, svađaju se Hrvati i Srbi, Izraelci i Palestinci, Ukrajinci i Rusi i Amerikanci s ostatkom svijeta, izražavajući svi skupa zavidnu količinu netrpeljivosti prema ljudskoj patnji. Internet, taj izum koji je nekoć slavljen kao ultimativni alat demokracije izvukao je na vidjelo razmjere mizantropije zbog kojih više nije nimalo teško shvatiti zašto se danas, u »civiliziranom« 21. stoljeću diljem svijeta vode na stotine krvavih »građanskih« ratova.

   Količina nasilja koja nas svakodnevno zasipa sa svjetskih portala toliko je velika da čak ni novinski prilozi više ne donose sućut prema tisućama žrtava. Krv, znoj i suze služe tek kao mamac u naslovu, a same vijesti potom hladno informiraju o broju mrtvaca. Donoseći vijest o atentatu na Hamasovog lidera u kojem je poginulo njegovo dvoje male djece i žena, čak se i novinar uglednog New York Timesa na ovoj potonjoj činjenici zadržava u jednoj hladnoj šturoj rečenici, posvećujući potom ostatak teksta analizi tko trenutno dobiva rat.

   Izostanak empatije na internetu je ipak najbolnije primjetan u čitateljskim reakcijama, pa se tako praktički četvrtina od petstotinjak komentatora pod člankom u Guardianu o medicinskom bratu iz Engleske koji je beskompromisno liječeći oboljele od Ebole u Sierra Leoneu i sam zaradio opaku bolest, otvoreno pita je li bilo opravdano vraćati ga na liječenje u rodnu zemlju. Vrhunac ljudske otuđenosti, pak, predstavljaju društvene mreže, internetski produkt koji bi, baš kako mu i ime govori trebao spajati ljude, no zapravo ih sve više zatvara u osobne male svjetove iza ekrana računala ili mobitela. A iako povremeno posluže za poneku kolektivnu pozitivu, najčešće u službi kakve humanitarne akcije, informacije koje se društvenim mrežama šire poput požara uglavnom su neprovjerene, površne i kao takve savršen poligon za manipulaciju bilo koje vrste, od one čisto marketinške pa sve do one pamfletističko-političke.

   Talent za pripovijedanje

Brutalno životne priče

  »Moja je majka bila navučena na crack. Uvijek smo bili sami i nismo nikad imali hrane u kući, pa sam jela jedino u školi. I nikad nismo imali struje. Zato sam svaki dan svoju domaću zadaću radila u hodniku zgrade«.

   – Sjećate li se najsretnijeg trenutka u svom životu?

   – Kad sam dobila stipendiju za Georgetown.«

Žrtva za druge

Vrhunac popularnosti, međutim, Stantonova stranica doživljava upravo zadnjih tjedana od kad je njezin autor potpisao ugovor s UN-om, te krenuo na 50-dnevni obilazak desetak zemalja Bliskog Istoka i Afrike. Počevši s Irakom, put je nastavio kroz Jordan, potom Kongo, Keniju, a zatim i Ugandu, obilazeći i urbane, no i zapuštene i marginalizirane dijelove država. Njegov u početku »tek« iznimno topao i životni foto blog, sad je postao puno više – nevjerojatno utjecajan alat razbijanja predrasuda između »zapadnog« svijeta i muslimanskih i »slabije razvijenih« zemalja.   

   Naoružan utjecajem koji mu je priskrbilo više od 9,5 milijuna čitatelja, Stanton je nastavio predstavljati svakodnevni život, prikazujući kako unatoč siromaštvu, životnim prilikama često posve drugačijim no u najrazvijenijim zemljama svijeta, pa i ratnim sukobima koji nagrizaju ova područja, u njima žive ljudi s jednakim nadama, ambicijama, potrebama i osjećajima kao bilo gdje drugdje na svijetu. Štoviše, u većini priča koje Stanton svakodnevno donosi iz ovih zemalja nazire se spremnost žrtvovanja za druge. Za razliku od priča s njujorških ulica, ove cu crtice iz života ozbiljnije, često puno tragičnije i ispunjene tugom, no istovremeno i pune želje njihovih aktera da naprave nešto za druge, da doprinesu zajednici.

   Upravo su takve priče, međutim, i ono što čitatelji najviše vole, pa je tako jedna od ubjedljivo najpopularnijih ona o momku iz Ugande koji je kao dječak svjedočio kako mu naoružana skupina ljudi ubija oca i brata, bijegom spasivši vlastiti život, te koji sad unatoč krajnjem siromaštvu radi još jedan posao kako bi školovao dvojicu dječaka iz svog sela. Više od pola milijuna ljudi lajkalo je i priču sredovječnog muškarca iz Jordana koji je žrtvovao svoje vlastito školovanje kako bi pomogao da se školuje njegov, kako je ustvrdio, pametniji brat. Žrtva je urodila plodom, jer je brat dobio odličan posao u Australiji, upoznavši tamo i svoju buduću suprugu. Na bratovom vjenčanju, međutim, Stantonov je sugovornik upoznao mlađu sestre svoje šurjakinje koja je ubrzo postala njegova supruga. Govorim joj svaki dan – završava svoju priču ova romatična duža iz Jordana – da je ona bolja od bilo kakvih milijuna.

   Sve u takvom stilu, od jedne do druge ljudske sudbine, razbija tako Stanton na tisuće predrasuda dnevno.

   HOPE

Da ima što razbijati, dokazuju i komentari čitatelja u kojima se ogroman broj njih iščuđava da umjesto religijskog ekstremizma, agresivnih terorista, nasilnih muškaraca i obespravljenih i zlostavljanih žena, vide sve redom priče iz njihovog susjedstva, štoviše ljude koji se unatoč lošim uvjetima života trude da ostanu humani.

   »Imao samo puno mržnje prema ljudima, dok nisam našao ovu stranicu. Sada svaki put kad je otvorim, dobro se isplačem«.

   »Činjenica da 99 posto postova iz Konga prikazuje ljude koji žele unaprijediti svoju zajednicu inspirirajuća je i vraća vjeru u ljudski rod«

   »Ovo je najbolji prikaz Afrike i Bliskog Istoka ikad, jer mediji nikad ne pokazuju od tamo ništa uistinu vrijedno. Mediji pokazuju samo negativne stvari koje nas čine ciničnima na račun ovih područja«.

   I koliko god da neki od ovih komentara pokazuju razočaravajuće duboku razinu predrasuda, ostaje činjenica da Stanton svakodnevno na vrlo jednostavan način, makar i da »preobrati« i natjera na razmišljanje samo nekoliko svojih čitatelja dnevno, čini više za mir u svijetu nego većina skupih projekata raznoraznih organizacija.

   Ne čudi stoga da su mnogi njegovu stranicu prozvali Humans of Planet Earth (Ljudi planeta zemlje), što indikativno u kratici formira riječ HOPE, odnosno prevedeno – nada.