Poznati slovenski kantautor

Zoran Predin: Vrijeme je za bunt i borbu za svoja prava

Sandra Sabovljev

Kriza se kiti populizmom. Velike se promjene događaju. Mi smo mlade države i razočarani smo jer poslije dvadesetak godina kapitalizma, uviđamo da to nije ono što smo željeli. Sve se izokrenulo, pretvorilo u neoliberalne bjesomučne utrke i pljačke, a vrijednosti na kojima smo mi odgojeni, više ne postoje



Lačni Franz je ponovo mlad! Poklič je to kojim mariborska grupa na čelu s legendarnim Zoranom Predinom poziva na koncerte – 19. prosinca u riječkom Palachu i dan kasnije u zagrebačkoj Tvornici kulture – sve one koji su slušali Lačnoga Franza, ali i one koji će ga tek zavoljeti. Garantiraju žestoku svirku, stari šarm i novu energiju. Za stari šarm zadužen je Predin koji je u tridesetak godina karijere objavio isto toliko albuma u raznim formacijama (samostalno, s Lačnim Franzom, s bendom Gypsy Swing, s Matijom Dedićem i Damirom Kukuruzovićem), dok novu energiju bendu donose Luka Čadež, Anej Kočevar, Klemen Lombar i Boštjan Artiček.


O fenomenu oživljavanja bendova prema kojima je javnost skeptična, o tri i pol bogata desetljeća karijere u kojoj se afirmirao kao kantautor, frontmen Lačnog Franza, autor filmske i kazališne glazbe, pjesnik i pisac, razgovaramo sa Zoranom Predinom koji progovara i o društvu i politici iako ovo potonje, smatra, treba držati što dalje od glazbe. 

Glazba za srodne duše


Tekstove Lačnoga Franza kritičari su okvalificirali zahtjevnima, za njih je, kažu, potrebna publika koja ima izgrađene stavove i uključene mozgove. Hoće li i mladi Lačni Franz privući takve slušatelje?





Vaš sin Rok ima vrlo uspješnu inozemnu karijeru. Napravio je spot za Rolling Stonese, a njegove su animacije projicirane i na pročelju Buckingamske palače prilikom slavlja kraljičina jubileja.


   – Rok je ostvario svoje snove. Živi u Londonu. Radi fantastične stvari, koje možete pogledati na stranici Vimeo.com. Jednog dana nazvao me telefonom i rekao da upravo razgovara s Paulom McCartneyjem. Rekao je: »Tata, on zaista postoji.«


   Imate petero djece. Čime se bave?


   – Najstariji sin Andrej je novinar, nedavno mu je izašla i treća knjiga mariborske Trilogije. Kći Zarja je studirala dizajn i radi u modnoj industriji. Sin Žiga je jedini prirodoslovac u obitelj, on studira fiziku, a najmlađi, 11-godišnji Črt, odlično svira klavir.



   – Mislim da hoćemo. Mi stvaramo muziku za srodne duše, za ljude koji su radoznali, živi i aktivni. Obično je na našim koncertima puna dvorana mladih ljudi. Mladih neovisno o godinama. Naša publika zna cijeniti kvalitetu, rad i energiju koju ulažemo u nastup. S druge strane, nama su sada ta dva sata koje provedemo na pozornici najbolji dio karijere. To je i smisao ovoga posla. Doživite jako ugodne i teško zarađene stvari, no taj je spoj emocija moguć samo uz otvoreno i beskompromisno sviranje i pjevanje.


   Jeste li tom formulom, beskompromisnošću i otvorenošću, uspjeli izbjeći negativan imidž koji inače prati ponovno okupljanje bendova? Sami kažete da su ljudi nepovjerljivi prema »starcima koji opet hoće biti mladi«.


   – Nadam se da smo izbjegli to nepovjerenje. Svi oni koji su i dalje skeptični, ako se žele uvjeriti u našu kvalitetu, neka odvoje ta dva sata i dođu na naš koncert. Mislim da će nakon koncerta shvatiti da je imalo smisla udahnuti novi život Lačnom Franzu.


   Kako je došlo do obnavljanja Lačnog Franza, odnosno kako ste se spojili s mladićima koji su bendu dali novi život?


   – Tekstovi koje sam pisao prije 30 godina, ponovo su postali aktualni. »Praslovan« se u potpunosti obistinio. Promjene koje se danas događaju, slične su onima iz osamdesetih. Ponovo je došlo vrijeme za bunt, za borbu za svoja prava. Pronašao sam četiri mladića, profesionalca, s kojima sam uspeo oživjeti stari koncertni program Lačnog Franza, na način koji naš povijesni status zaslužuje. To nije suzava nostalgija. To je žestoka i energična svirka. Pjesme se izvode sa starim šarmom i mladenačkom energijom. To je to. Luka Čadež – bubanj, Anej Kočevar – bass, Klemen Lombar – gitara, Boštjan Artiček – klavijature. Snimamo nove pjesme i spremamo novi album. 

Uživam u jezicima


Često nastupate u Hrvatskoj s raznim bendovima, ali i samostalno. Čini se da vas se publika ne može zasititi?


   – Hvala bogu da je tako. Mogu samo reći – neka traje, neka traje!


   Jedan ste od rijetkih slovenskih pjevača koji je unatoč jezičnoj barijeri održao popularnost u Hrvatskoj, ali i na cijelom području bivše Jugoslavije.


   – Bend je nastao u Mariboru 1979., ali već treći koncert održali smo u veljači 1980. u Zagrebu, u Studentskom centru na Savskoj. Potom čak nekoliko godina nismo baš puno svirali u Sloveniji da bismo se tamo vratili tek s trećim albumom. Izgradili smo taj most, prešli jezičnu barijeru i u tim vremenima novog vala uspjeli smo napraviti kontakte koji postoje i dan danas. Količina srodnih duša u urbanim sredinama nije se promijenila i to je ta publika koja posjećuje naše koncerte.


   Kad smo kod jezika, osim na slovenskom i na hrvatskom, pjevate i na talijanskom i španjolskom. Učili ste francuski, a planirali ste se posvetiti i ruskom zbog Bulata Okudžave.


   – Volim jezike, kulturu i glazbu raznih naroda. Uživam u jezicima. Tek prije nekoliko godina skupio sam hrabrosti da pišem i pjevam i na hrvatskom jeziku. Danas pišem pjesme i za druge. Velik je izazov pisati pjesme pjevačima poput Massima ili Željka Bebeka. Uglavnom, ljubav prema jezicima je uz muziku, poeziju, literaturu i košarku, moja velika preokupacija.


   Surađivali ste s mnogim glazbenicima, spomenimo Arsena i Matiju Dedića. Neki vas nazivaju novovalnim Arsenom.


   – To su krasni komplimenti. Sretan sam zbog toga. S Matijom sam snimio album »Tragovi u sjeti« i planiramo i dalje surađivati. Rad s takvim ljudima rađa novu kvalitetu. Uvijek nešto novo naučim. S Damirom Kukuruzovićem spremam novi program za Njemačku na proljeće. Snimit ćemo novu pjesmu krajem siječnja iduće godine. 

Duh humanizma


Jednom ste rekli da »jedva čekate da Hrvatska uđe u EU i da nestane granica među nama jer će tada svi nacionalisti i idioti preko noći izgubiti kruh i dežurnu kost svog glasačkog populizma«. No, čini se, opisana populacija savim dobro prosperira i u novim uvjetima.


   – Kriza se kiti populizmom. Velike se promjene događaju. Mi smo mlade države i razočarane smo jer poslije dvadesetak godina kapitalizma, uviđamo da to nije ono što smo željeli. Sve se izokrenulo, pretvorilo u neoliberalne bjesomučne utrke i pljačke, a vrijednosti na kojima smo mi odgojeni, više ne postoje. Kad se sve to pomiješa s nacionalizmima, ovdašnjim kafanskim politikama i populizmom, onda smo u problemima. Stvari iz poluprošlosti ponovo se izvlače na naslovnice za potrebe jeftinih dnevnopolitičkih ciljeva. Postao sam imun na takve stvari jer se pokazalo da je besmisleno obazirati se na njih. Bolje je živjeti i raditi u skladu sa svojim uvjerenjima, odgajati djecu u duhu humanizma i tolerantnosti, a dnevnu politiku držati na sigurnom odstojanju.


   Svojevremeno ste podržali stranku pokojnog Janeza Drnovšeka. Danas više ne biste stajali iza političara?


   – Bio sam idealist, htio sam mijenjati svijet. Zastupao sam svoja uvjerenja i sve je to zapravo štetilo mojoj glazbenoj karijeri. Osnovno pravilo bavljenja muzikom je da mora biti što dalje od svake politike. Ipak ja se toga u potpunosti nisam pridržavao. Jasno i glasno sam se izjašnjavao o raznim aktualnim pitanjima i time sam izgubio mnoge simpatije, ali i dobio puno novih. Srećom, trenutno imam toliko posla, da se nema uopće vremena baviti globalnim problemima. Uglavnom ne čitam novine i ne gledam vijesti. Informiram se u letu.


   Imali ste problema sa srcem. Jesu li zdravstvene krize trenuci kada se revidiraju stavovi, preslaguju prioriteti ?


   – Imao sam urođenu srčanu manu, zamijenili su mi zaliske i ojačali aortu. Bio je to ozbiljan zahvat i trebalo mi je dosta vremena da se oporavim, ali sad sam kao nov! U to vrijeme, prije operacije, razmišljao sam o svom životu – plod toga razmišljanja je i knjiga »Druga žena u haremu«. Želio sam ostaviti neki trag, ako se dogodi da se slučajno nakon operacije probudim s ceduljicom na nožnom palcu. Srećom, to se nije dogodilo. Najveća je promjena to što sam odlučio ne ponavljati stare greške.



Napisali ste pjesmu Margiti Stefanović »Kosa boje srebra«. Je li Margita bila »djevojka iz sna«?


   – Ona je bila potpuno drugačija od svih ostalih žena u rock&rollu. Igrom slučaja, često smo na nastupima dijelili garderobu s EKV-om pa smo se imali prilike družiti. Sretali smo se na TV snimanjima, benzinskim pumpama, hotelima, festivalima… Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se bolje upoznati. Dogodilo se to 10. prosinca 1989. u beogradskom SKC-u kada smo imali koncert povodom Dana ljudskih prava. Tada smo satima u garderobi razgovarali. Nakon toga se nismo sretali. Osim rata, počeo je tih godina i tragičan kraj Ekaterine Velike. Magi je posljednja otišla prije 11 godina. Zaista sam sanjao taj tekst. Da smo se sreli i da me nije prepoznala. Prošla je pored mene kao da me nema, jer sam se toliko promijenio, osijedio. Otud »kosa boje srebra«.



   Spomenuli ste knjigu »Druga žena u haremu« s kojom ste započeli i spisateljsku karijeru. Hoćete li je nastaviti?


   – Danas me kolege zafrkavaju: »Vidi ga, ide pisac«, pa kažu drugi »ne samo pisac, nego prevođeni pisac«. A ja se samo zadovoljno smijem. Drago mi je da se ljudima knjiga sviđa. Prevedena je na hrvatski i makedonski. Mislim da ću se još latiti pisanja. Imam par dobrih ideja.


   Vaša velika ljubav je košarka. Bavili ste se njome u mladosti. Stigli do priprema kadetske reprezentacije, no odustali ste zbog »plitkih kukova«. Što to znači?


   – Iščašio sam kuk. To je bila dosta ozbiljna povreda. No, postalo je jasno da to nije za mene. Nisam baš izrastao, a nisam ni neki talent, ali svejedno obožavam košarku. Napisao sam službenu himnu za slovensku reprezentaciju. Sport je odlična stvar i veliki sam navijač.


   Žene čine većinski dio vašeg obožavalačkog tijela. Kakva je to tajna veza?


   – To je odraz mog odnosa prema ljepoti. Ja ih volim i one vole mene. Žene znaju bolje slušati i imaju bolji smisao za humor. Jedina stvar koju više volim raditi s muškarcima nego sa ženama je igrati košarku.