foto: web
Jer, kad bismo parafrazirali našeg voljenog Fassbindera – hetero kruzer ili gej kruzer, sve je to isto. Kako to kaže Ramzi, »Najprije sam bio mršav i počeli su mi prilaziti tek kad sam se nabildao. Ali tada sam shvatio da svi izgledamo isto«. Ista brada, isti bicepsi, iste gaće, ista odjeća. Na kraju nam se učinilo kao da je autov doks manje samosvjestan od putnika koji su se natiskali na palubama i oko bazena njegova kruzera. Ostao je tek set kondoma na krevetu kabine, koje će sobarica uredno posložiti.
Postoje redikuli koji se u svom domoljubnom orgazmu toliko zalažu za svetost hrvatskog jezika i protiv Deklaracije o zajedničkom jeziku, da u tekstu nedavno objavljenom u novinama koje držite u ruci ne samo da ne znaju pravilno upotrijebiti veliko početno slovo, već brod »Galeb«, tu »ruzinavu podrtinu lažnog bravara i pravog diktatora«, opisuju i kao »abandoniranu« nakaradu. Abandoniranu? Zar je to taj sveti hrvatski jezik za koji se naš mračnjak toliko zalaže? Zar nije riječ o »napuštenoj« nakaradi? Ili je autor teksta bio toliko »napušen«, da je »napušten« pretvorio u »abandoniran«?
I dok »abandonirani« Galeb čeka neke bolje dane kad će napokon postati muzejski i ugostiteljski prostor, Rijeka čeka nešto manje »ruzinave« kruzere. Možda u njenu luku jednog dana uplovi i »Brod snova« (Dream Boat). Riječ je naime o doksu iza kojeg stoji Nijemac Tristan Ferland Milewski, čije ime i prezime zvuče kao nekakav bizarni spoj wagnerijanske »abandonirane« njemačke aristokracije i makedonske vmro-dpmne stvarnosti.
U autorovim biografskim podacima saznali smo i to da živi s mužem, psima, mačkama, ljamama i alpakama izvan Berlina. Film mu je prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu u paralelnoj »Panorami«, promatrajući zbivanja na jednom gej kruzeru koji plovi prema Kanarskim otocima, u tjednu sunca, ljubavi, testosterona, slobode i vječne mladosti. Na njegovim palubama tiskaju se napeti gluteusi maximusi iz čak 89 različitih nacija u potrazi za seksom i tulumom, uz tek poneku punašniju iznimku koja kao da ne pripada tom brodu nabildanih klonova.
Svaka nova tematska noć donosi nove radosti. Bijela noć. Transvestitska noć. Žuta noć. Noć nacionalnih zastava kao ultimativna manifestacija gej patriotizma. Sado mazo noć. I tako unedogled. Jer, to je putovanje na koje se kreće s ogromnim kuferima. No krstarenje se pretvara u unutarnju odiseju na kojoj svaki od tih partijanera proživljava svoje male traume i neuroze. Jer, kad se tulum završi, a partijaneri se mamurni i umorni vrate u svoje kabine, postaje evidentno da njihova potraga za slobodom, seksom i samoispunjenjem rezultira još većim usamljenostima i frustracijama.
Brod klonova
Marek je Poljak koji se iz svoje katotalibanske zemlje preselio u tolerantniju Veliku Britaniju, nadajući se da će tijekom krstarenja pronaći sreću s muškarcem koji ga neće voljeti samo zbog njegova tijela, već će ga prihvatiti kao ljudsko biće. Dipankar je Indijac zaposlen kao informatičar u Dubaju, zemlji koja ne prihvaća njegovu homoseksualnost, u kojoj osobe poput njega završavaju u najboljem slučaju na dugogodišnjoj robiji. On je netom izašao iz ormara i očekuje da će na kruzeru pronaći ljubav života, iako to baš nije tako jednostavno (»Nikad nisam bio toliko usamljen. Sve dok nisam krenuo na to putovanje«). Za njega se krstarenje iz snova pretvorilo u nešto poput noćne more.
Ramzi je Palestinac s belgijskom adresom koji paradira kruzerom s kefijom omotanom oko dupeta, otkriviši slobodu o kojoj je u Palestini mogao samo sanjati, iako se nada da će jednog dana posjetiti svoju palestinsku obitelj s partnerom koji se izliječio od raka. Philippe obožava Mireille Mathieu i dijeli kabinu s partnerom, promatrajući sve te silne nabrekline u Speedo gaćama iz invalidskih kolica, u kojima je okončao nakon teškog meningitisa, pitajući se koliko bi uopće bio seksualno uspješan da se u tom naglašenom fizičkom univerzumu zatekao kao samac. A Martin je HIV pozitivni Austrijanac koji na kruzeru snima erotske fotke za gej magazin.
Svi oni imaju svoje intimne priče, dvojbe i nesigurnosti. Jer, kad bismo parafrazirali našeg voljenog Fassbindera – hetero kruzer ili gej kruzer, sve je to isto. Kako to kaže Ramzi, »Najprije sam bio mršav i počeli su mi prilaziti tek kad sam se nabildao. Ali tada sam shvatio da svi izgledamo isto«. Ista brada, isti bicepsi, iste gaće, ista odjeća. Na kraju nam se učinilo kao da je autov doks manje samosvjestan od putnika koji su se natiskali na palubama i oko bazena njegova kruzera. Ostao je tek set kondoma na krevetu kabine, koje će sobarica uredno posložiti.
Galebovi Soussea
U sumanutom doksu Alexa Pitstre »Bezness as Usual« koji će uskoro vidjeti publika zagrebačkog Subversive Film Festivala, kondomi su često pucali ili se uopće nisu koristili. Bilo je to u osamdesetima, kad se tunisko ljetovalište Sousse prometnulo u ultimativnu meku europskih turistkinja u potrazi za seksom s lokalnim galebovima. Neki od tih istih galebova praktički su prosuli svoje sjeme po čitavoj Europi, od Laplanda do Nizozemske i Švicarske, jer su na vrućim plažama i hotelskim sobama Soussea bili začeti njihovi sinovi i kćeri, rođeni devet mjeseci nakon što su se njihove partnerice vratile iz vrućeg Tunisa u svoje hladne i maglovite europske zemlje.
Nakon »Splitskog akvarela« i »Autofocusa«, genijalni Boris Poljak nastavlja svoju »turističku« priču o promatranju najnovijim neodoljivim kratkišem »Oni samo dolaze i odlaze«. Poentilističke vedute plaže na splitskom Žnjanu iz njena prvog dijela, sada zamjenjuju Bačvice jutro nakon Ultre. U sva tri filma autor prakticira fiksiranu statičnu kameru s jakim teleobjektivom koja praktički ima ulogu »skrivene kamere«, jer njeni objekti nisu svjesni da ona snima baš njih, konkretnije, njihova tijela u prostoru. Iako je prostor u svakom filmu sniman na različiti način, sada se autorov prosede možda najviše približio Babajinim kratkim filmovima poput »Plaže«, »Kabine« i »Tijela«. Zato ovo nije samo promatrački film, nego i film koji priča o nama. Film o našim mladim i starim tijelima. Ona mlada, mamurna i uzbibana, tuku se na pijesku u homoerotskim »zagrljajima« koji prizivaju obnaženo hrvanje Alana Batesa i Olivera Reeda u »Zaljubljenim ženama« Kena Russella, ili se gola pokušavaju popeti na morski stup, dok se starci nezaintresirano toćaju pored njih u ranojutarnjem kupanju. Optički efekti u srazu mora i sunčanih zraka prizivaju estetiku eksperimentalnog animiranog filma. A Cohenova »Halelujah« koju jedan mladac izvodi na gitari, svemu daje gotovo elegijski, sneni prizvuk.
Plod jedne od tih kratkih veza bio je i Pitstra, rođen kao Karim Alexander Ben Hassen, koji se sada vraća u Sousse da bi pokušao izgraditi odnos sa svojom proširenom obitelji koja ga tretira kao bogatog Zapadnjaka spremnog da odriješi kesu i plati krezubom ocu preskupo zubalo. Obiteljskom stolu pridružuje se i njegova feministička polusestra koja živi u Baselu gdje je zaposlena kao neurokirurginja, odbijajući se pomiriti s očevom patrijarhalnom ideologijom.
No Sousse više nije onakav kakav je nekad bio. Revolucija jasmina ispraznila je njegove hotele i pretvorila ih u aveti postapokalipse. U pokušajima da se zbliži s vlastitim korijenima, Alex ne samo da se mora suočiti s kulturalnim razlikama, već i s pitanjima koja postavlja njegova nizozemska majka. »Mi smo stranci jedni drugima, ali naš osjećaj obitelji je snažan«, kaže jedan od Pitstrinih aktera. Danas se očev »bezness« više ne prevodi kao seks, već je sveden na preživljavanje u maloj butigi, ali i na male obiteljske transakcije. No koliko god promoćurni otac ima svoju računicu, promatrajući sina kao hodajući bankomat, možda je on ipak zaslužio nekakve vražje tantijeme od filma koji je Alex o njemu snimio. Barem u formi implantata. Da mu osmijeh bude još veći i zarazniji.
