Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
19. listopada 2019.
Kyštymska katastrofa

Žeđ gledatelja za katastrofama: Nakon Černobila, zahtijevaju seriju i o ovoj tragediji

FOTO/Wikipedia (Černobil, nuklearna elektrana - sarkofag)
FOTO/Wikipedia (Černobil, nuklearna elektrana - sarkofag)
Autor:
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 7:39 2019-07-14T07:39:00+02:00

U komentarima se brzo razvila diskusija, a korisnici žele vidjeti ekranizaciju strašnih incidenata poput tragedija "Walkerton Water" i "Hollsbourogh Stadium", eksplozije "Halifax" i "Bhopal". 

Zbog globalnog uspjeha serije "Černobil" u produkciji HBO-a, gledatelji žele istraživati katastrofe koje je uzrokovao čovjek i koje nose teška pitanja o etici i ljudskoj naravi. 

Nakon završetka spomenute mini-serije, gledatelji zahtijevaju ekranizaciju nove katastrofe iz ljudske povijesti.  

Na Reddit-u s podnaslovom "Da serija 'Černobil' svake sezone prikazuje novu katastrofu, što bi voljeli gledati?", našli su se mnogi odgovori.

U komentarima se brzo razvila diskusija, a korisnici žele vidjeti ekranizaciju strašnih incidenata poput tragedija "Walkerton Water" i "Hollsbourogh Stadium", eksplozije "Halifax" i "Bhopal". 

Ovo je pitanje zanimljivo, ali istovremeno služio i kao srceparajući podsjetnik na mnoge tragedije prouzročene ljudskom pogreškom i nemarom. 

Prema većini korisnika Reddita, izdvaja se jedna katastrofa koja bi bila "idealni" nastavak za Černobil. Riječ je o nesreći "Kyshtym". Manje poznata od černobilske, ova je Kyštymska katastrofa prouzročila tragične događaje, prenosi UNILAD.

Kyštymska katastrofa

Dogodilo se to 1957. godine, duboko u gorju Urala. Desetljeća prije Černobila, tijekom promjena i geopolitičkih tenzija Hladnog rata. Posljednje što je Sovjetski savez htio, bilo bi saznanje svijeta za stravičnu nuklearnu nesreću na ruskom tlu. 

Tijekom ovog uzburkanog vremena, neregulirani kontejneri s nuklearnim otpadom su zakopane u zatvoreni grad Ozersk u Čeljabinskoj oblasti. Isti je konstruiran oko tajnog postrojenja za preradu nuklearnog goriva, Majak.

Kontejneri s otpadom nisu bili zakopani duboko - tek 25 metara pod zemlju. Nuklearni znanstvenici su zanemarili davanje obavijesti o uklanjaju otpada na ovako traljav i opasan način. Upravo se ta omaška na kraju pokazala fatalnom. 

FOTO/Wikimedia Commons

Eksplozija opasnog spremnika

Do katastrofe je doveo sistem hlađenja u zakopanom spremniku koji nije radio ispravno. Taj je spremnik sadržavao 250 kubičnih metara otpada tekućeg uranija i bio je bomba čiji sat otkucava. 

Više od godinu dana, radioaktivno truljenje je uzrokovalo zagrijavanje tekućeg otpada. Temperature su se na kraju popele do 350 °C. 29. rujna 1957. godine, betonski poklopac od 160 tona je puknulo, a spremnik eksplodirao jačinom od 70 do 100 tona dinamita, prenosi UNILAD

Posljedica je ogroman oblak radioaktivne prašine i materijala koji je završio u zraku. Snažni su vjetrovi usmjeravali oblak na stotine kilometara od područja katastrofe. Materijal je prekrio oko 20 tisuća četvornih kilometara, prema stranici Friends of the Earth International. Iako je na tom području živjelo 270 tisuća ljudi, tek je 11 tisuća evakuirano. Čitav proces evakuacije je trajao dvije godine. 

Djeca uključena u čišćenje

Regrutirani vojnici, uključujući i djecu školske dobi, uključeni su u čišćenje. Akcija je prekršila standardnu dozvoljenu razinu izlaganja radijaciji. Katastrofa je rezultirala značajnim i dugotrajnim problemima kontaminacije u regiji. U pogođenim područjima još uvijek živi puno ljudi koji nikada nisu dobili nikakav oblik kompenzacije za traumu. 

Službene brojke otkrivaju da je više od pola milijuna ljudi (ne računajući vojno osoblje) bilo izloženo radijaciji. Ukupan broj žrtava se neće nikada doznati, jer je čitav događaj s te strane misteriozan.

Prema History.com, dvjesto je ljudi preminulo od raka zbog radijacije, s potencijalno njih na tisuće koje boluju od povezanih bolesti. 

FOTO/Wikipeadia - Kontaminirano područje

Sovjetski savez desetljećima bez potvrde

Raštrkani izvještaji o katastrofi su stigli do zapadnih medija godinu dana kasnije. Tek je 1976. godine svijet doznao za katastrofu, kada je prognani sovjetski znanstvenik Zhores A. Medvedev, pisao o slučaju u časopisu New Scientist.

Unatoč svim dokazima. Sovjetski Savez je porekao postojanje ove katastrofe. Vlasti su priznale da se dogodila tek 1989. godine. Čak i nakon odugovlačenja s priznanjima, vlasti su pokušavale smanjiti veličinu katastrofe. Nuklearna elektrana Majak je još uvijek u pogonu. 

Zanimljiv je i sam naziv katastrofe. Naime, gradovi Ozersk i Majak (poznati kao Čeljabinsk -40 i Čeljabinsk-65) nisu bili označeni na zemljovidima, pa je katastrofa dobila ime po Kyštymu, najbližem poznatom gradu.

Sovjetska vlada je 1968. "prerušila" istočnouralski nuklearni trag osnovavši Istočnouralski prirodni rezervat, koji je zabranio neovlašten pristup tom području.

Nakon priznanja da se dogodila, Kyštymska katastrofa je stavljena na razinu šest Međunarodne ljestvice za nuklearne nesreće  (INES) što ju čini trećom najozbiljnijom nuklearnom katastrofom u povijesti. 

Ispred nje su Černobil i Fukushima, s razinom sedam. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.