Kod nas je sve počelo ranih osamdesetih s »Dinastijom«, koja je u ono doba – kada kod nas nije bilo kave, ulja i šećera, vozilo se na par i nepar, a redukcije struje su bile česte – bila pravi pojam i sinonim luksuza i lijepog, lagodnog, bezbrižnog života. Tko nije poželio živjeti u vili Carrington, odijevati haljine kao Alexis i Krystl...
Nitko ih ne gleda. Ali svi znaju sve o njima. Kako se zovu glavni protagonisti, tko se s kim ženio i koliko puta, tko je koga zaprosio? Riječ je naravno o sapunicama, koje su zadnja tri desetljeća sastavni dio naših televizijskih programa, ali ne samo na našim programima nego valjda svugdje u svijetu.
Kod nas je sve počelo ranih osamdesetih s »Dinastijom«, koja je u ono doba, kada kod nas nije bilo kave, ulja i šećera, vozilo se na par i nepar, a redukcije struje su bile česte – bila pravi pojam i sinonim luksuza i lijepog, lagodnog, bezbrižnog života. Tko nije poželio živjeti u vili Carrington, odijevati haljine kao Alexis i Krystle. Mnogi i danas priznaju da su gledali »Dinastiju« jer su bili željni vidjeti lijepe stvari, haljine, kapute, nakit, lijepo i maštovite uređene interijere, luksuzne fešte i drugo. To je bio pojam nečeg tada nedostižnog i upravo je zato bila popularna.
Dvoboj vječnih suparnica Alexis i Crystle, bezbroj vjenčanja, likova, otkrića vanbračne djece, povratak nestalih i izgubljenih sinova, homoseksualna ljubav, otmice – sve su to bili motivi tada najgledanije sapunice koja se prikazivala ponedjeljkom navečer, kada su ulice bile puste.
Santa Barbara
Uslijedio je »Dallas«, ali kod nas se nije prikazao u cijelosti, već samo nekoliko sezona. Tu nije bilo toliko luksuza kao u »Dinastiji«, ranch i životinje, bušotine nafte, kopači i protagonisti vrlo često casual odjeveni bili su popularni, ali niti približno kao »Dinastija«. U susjednoj Italiji dosta je dugo »Dallas« bio gledaniji od »Dinastije«, onda su neko vrijeme bili podjednako gledani, a nedavno snimljen povratak »Dallasa«, s već dobrano ostarjelim likovima, skinut je kod naših susjeda s programa nakon svega nekoliko epizoda.
Naši gledatelji koji su pratili talijanske TV programe učestalo su gledali »Capitol« koja se prikazivao rano prijepodne na Raidue, a tu je bio isto prikazan svijet glamura, mada ne toliko koliko u »Dinastiji« te vašingtonske politike. Nakon toga kod Talijana je uslijedila sapunica »Quando si ama« koju su oni rođeni sedamdesetih i ranih osamdesetih i iz naših krajeva, a koji su razumjeli talijanski, redovito gledali u rano prijepodnevnom terminu, nakon jutarnje smjene nastave ili prije popodnevne. I dok su kod Talijana sapunice, odnosno telenovele sa španjolskog govornog područja došle ranih osamdesetih, kod nas su stigle desetak godina kasnije, negdje gotovo istovremeno kada i čuvena američka »Santa Barbara«.
C. C. i Sophia
U desetak godina prikazivanja kod nas, »Santa Barbara«, odnosno pustolovine C. C.-a, Sophije, Kelly, Eden, Cruza, Masona i ostalih postale su gotovo sastavni dio života prosječne hrvatske obitelji, koje su se nerijetko poistovjećivale s njihovim ljubavnim patnjama, a priželjkivali su njihov materijalni status. Sapunice sa španjolskog i portugalskog govornog područja bile su posve drukčije vrste. Ponekad su prikazivale bogatstvo, drugi put apsolutno siromaštvo, ljubavi ima uvijek, a vrlo često sliče bajkama – sirotica poput Pepeljuge koja se zaljubljuje u bogataša, zle maćehe, i, što je vrlo važna karakteristika, vrlo često traju neizmjerno dugo?
Protagonisti sapunica uglavnom stalno viču, a i vrlo površni promatrač može primijetiti da su uvijek u središtu radnje neki obiteljski problemi, da su članovi obitelji u međusobnoj svađi, da vladaju velike klasne razlike među protagonistima. Mnogi priznaju da su gledali te sapunice samo zbog jezika, da nauče poneku riječ, posebice španjolskog koji je dosta blizak talijanskom, a budući da se u fabuli tih epizoda koriste jednostavne riječi, mnogi vele da su tako do određene razine naučili španjolski, toliko da se sporazumiju – nije niti potrebno gramatički toliko točno – za određene činjenice i pojmove.
Indijske sapunice nisu bile nešto popularne kod nas, i vremenski gledano, teško je reći koje su sapunice najpopularnije, one iz španjolskog i portugalskog govornog područja najduže su prisutne na našim ekranima, turske su sada »in«, američke su bile u osamdesetim, no puno toga ovisi i o ukusu, premda su sve sapunice, upravo kao i bajke, kao što to tvrdi teorija poligeneze Edwarda Taylora, gotovo pa svugdje iste što se tiče osnovne strukture, razlikuju se jedino imena protagonista, ambijentacija i milje.
Neki su zbog toga i upisali studij španjolskog, a drugi vele da su naučili nekoliko osnovnih riječi portugalskog. Bilo je i primjera roditelja koji su zadavali djeci zadatak da svaki dan napišu dvije-tri riječi španjolskog ili portugalskog iz tih serija.
Esmeralda i Marisol
Premda se takve serije i dalje emitiraju, doduše ne s tako velikim uspjehom kao godinama unazad kada su djeca bježala s nastave da vide što će napraviti Esmeralda ili pak Marisol, sada su najpopularnije one turske, i to već zadnjih pet godina.
Sve je počelo pričom o Šeherezadi i »1001 noć« koji je uveo gledatelje u nove svjetove, potom su se mnogi »opravdavali« da gledaju »Sulejmana veličanstvenog« zbog povijesne komponente, a znamo da sve jako zanima povijest (neke i da, svaka čast), a onda su se počele te sapunice gledati – iz znatiželje, da se nauči pokoja riječ turskog i sličnog. Neki su počeli i studirati turski (doduše, koliko nam je poznato ne tako brojni kao oni što su počeli učiti španjolski), a onda su pustolovine raznih Ezela, Ejšan, Boran Aga, Sila, Đemila, Fatmagul, Menekše, Jusufa, Ebru, Have i drugih kako se sve ne zovu, postali dio brojnih obitelji.
Podčinjene junakinje
Turske sapunice ne gledaju samo stariji ljudi, već pripadnici svih generacija – one oslikavaju jedan posve drukčiji svijet, udaljen od nas, a uvelike je drukčiji i mentalitet. Kada su prije dvije-tri godine na pulskom sajmu knjiga gostovale turske književnice, naglasile su da su turske žene sada, dakako u urbanim krajevima, intelektualno jake i emancipirane te nisu baš bile zadovoljne predodžbom o ženama u ovoj zemlji koje daju turske sapunice. I to s pravom.
No, Turska je velika zemlja, i ne živi se jednako u velikim gradovima i u ruralnim krajevima, koje ove serije vrlo često prikazuju. Vrlo su često protagonistkinje u tim serijama žrtve ne samo svojih muževa koji im nameću svoju volju, zapovijedaju im i nerijetki tuku već i svojih vrlo strogih očeva te braće, a majke su skoro uvijek dobre, ali, sirote, neuke i neemancipirane.
