Živimo u zemlji punoj mržnje prema drugačijima – ljudima druge nacionalnosti, drugačije seksualne orijentacije i slično – ali umjesto da se s tom mržnjom obračunamo mi na nju nabacujemo sve veće i veće slojeve političke korektnosti
Književnik Vlado Bulić – autor generacijskog romana »Putovanje u srce hrvatskoga sna« – već nekoliko godina vrijedi i za jednog od najboljih scenarista u zemlji. Iz njegovog pera, uz ostalo, izišle su jedine dvije serije koje se mogu gurnuti u ladicu namijenjenu ozbiljnim dramskim projektima Hrvatske televizije. Prva je kriminalistička serija »Mamutica«, a druga je »Loza«, dramska serija koju HRT daje nedjeljom navečer. Aktualnu »Lozu« uzimamo kao povod ovom razgovoru, ali naglasak stavljamo na društvene okolnosti koje su Bulića inspirirale da gledateljima prikaže dvije strane Hrvatske.
Riječ je o konzervativnom tradicionalizmu i gangsterizmu, kako je to pronicljivo detektirao riječki društveni i politički analitičar Vuk Perišić. Za one koji nisu upućeni u radnju »Loze«, naglasit ćemo tek toliko da radnju nose dvije obitelji: obitelj Radovani kao oličenje konzervativnog tradicionalizma, odnosno obitelj Gamulin kao oličenje spomenutog gangsterizma. Predmet njihovog obračuna jest parcela uz more, na kojoj bi prvi sadili vinograde, a drugi gradili apartmane. Ipak, Loza ne govori o pozitivcima i negativcima, niti o komadu zemlje na otoku. Priča je to o Hrvatskoj kakvu smo stvorili za sebe i svoju djecu. Evo što o tome kaže Bulić.
Svakako vas molim da objavite moju impresioniranost glumačkom ekipom s kojom sam imao čast raditi. Odradili su vrhunski posao, ne samo Milan Štrljić i Žarko Radić, nego cijela ekipa. Bilo je jako bitno pogoditi nijanse koje će likove odmaknuti od crno-bijele slike. Nakon prvih pet šest epizoda potpuno su ušli u likove koje glume i samo ih je trebalo pustiti u scenu. Krenulo se s postavke – ovi su pozitivci, a ovi negativci, ali zahvaljujući glumcima likovi su poprimili svoje živote i počeli se ponašati kako žele. Špiro Guberina – on je naprosto legenda. Kad sam čuo da će igrati Prošpera bio sam sretan kao malo dijete.
– Neće i baš zato mislim da smo napravili dobar posao. Onu molitvu prije ručka netko od gledatelja smatrat će svakodnevnom i sasvim običnom pojavom, dok će netko drugi u tome vidjeti gomilu problema. Isto tako, u sceni u kojoj ženi nije dozvoljeno sudjelovati u razgovoru o zemlji netko će vidjeti nešto što je u njegovom mjestu tako i s tim neće imati nikakvih problema, dok će netko drugi s tim imati velikih problema. Cilj nam nije bio kritizirati, nego pokazati.
Kakav problem bi netko uopće mogao vidjeti u molitvi prije ručka, odnosno u vjerskoj tradiciji koja nalaže takav običaj?
– Tu smo na dosta skliskom terenu. Po meni problem postoji. Ta molitva prije ručka najčešće nije stvar meditacije i vjere, nego je stvar običaja i identitetskog definiranja. Korak dalje, taj identitet gotovo redovito podrazumijeva negativan odnos prema gay populaciji, pravima žena i sličnim stvarima koje se u ne tako tradicionalnim i katoličkim sredinama smatraju najnormalnijim pojavama. Ovim putem doći ćemo do Crkve u Hrvata, a mislim da na to ne treba trošiti puno riječi.
Potrošimo ih ipak nekoliko. Koje su to pozitivne, a koje negativne strane svjetonazora kakav zagovara Crkva?
– Govoreći o negativnim stranama, najprije mi na pamet pada odnos prema seksualnim manjinama, prema slobodoumnom pojedincu, prema ateistu, prema agnostiku, prema nekom tko je druge vjere, prema razvedenoj ženi i uopće svakom tko odudara od nepisanih pravila koja u malim zajednicama vrijede jer ih je blagoslovila crkva. Svjedoci smo da radikalnim svećenicima dlaka ne padne s glave što god napravili i što god napisali. Za njih nikakve sankcije nema. Što se pozitivnih strana tiče, Crkva ipak daje nekakav okvir, nekakva etika tu postoji. Međutim, kad Crkva i vjera postanu pitanje identiteta, običaja i pravila ponašanja – onda to najčešće ode u radikalizam, u paket s domoljubljem, tradicijom…
S »Lozom« vjernici neće imati problema. Svećenik je tamo pozitivac.
– Fiksacija na zemlju stara je priča. Nema mjesta, nema familije u Dalmaciji u kojoj nema nekakvog konflikta oko zemlje. Je li puklo između braće, između dida i strica, između pradida i nekog… Na pitanju zemlje stvari obično pucaju, jer zemlja nije samo zemljište koje ima određenu vrijednost. U nju je upisano toliko simboličke vrijednosti. Teritorij – to je univerzalna priča. Svako hoće imati svoj teritorij, i to što veći. I danas kad je recesija, kad sve odlazi u vražju mater – teritorij ti nitko ne može uzeti. U »Lozi« sam suprotstavio dva gledišta. Iz prvog se zemlji pristupa kao jako banalnoj stvari: »To je zemljište na kojem ćemo nešto graditi i koje ima svoju cijenu.« Vinar Radovani prezentira svjetonazor koji zemlju shvaća kao nešto što mu prirodno pripada, jer je on tu, to je njegov otok, to je njegova zemlja. Tu će sadit’ lozu koju je sadio njegov did, pradid, šukundjed i zemlja za njega ima sasvim drugo značenje.
Kako objasniti činjenicu da je ta zemlja, usprkos prevladavajućem svjetonazoru krvi i tla, u posljednjih dvadeset godina prodavana kad god bi se pojavio kupac, odnosno prenamjenjivana u građevinsko zemljište bez puno pitanja.
– Moj dojam je da smo svi prihvatili ovo stanje kao zadano. Dok si bio mlađi užasno si se opirao cijelom tom ludilu, a onda si došao u godine u kojima imaš svoju obitelj, trebaš od nečega i neki život živjeti. Živiš ga u kontekstu koji je sulud, ali moraš ga prihvatiti kao datost, kao što prihvatiš da je vani kiša. Ti bi da je sunce, ali jebi ga, nije sunce nego je kiša, pa moraš nabaviti kišobran.
Zanimljivo je, a isto se događa i u »Lozi«, da su u datim pravilima igre negativci počesto učine simpatičnijima od pozitivaca.
– Naravno. Pozitivac je lik koji je u pravu ili je u to čvrsto uvjeren, a takvi uglavnom nisu zanimljivi. Nemaju unutrašnju dramu. Netko tko je uvjeren da je sto posto u pravu tvrdoglav je i nema potrebu za propitivanjem sebe. Gamulin, koji je u seriji negativac, zna da je negativan i cijelo vrijeme se lomi. Ovaj drugi, Radovani, u sebi ne vidi ništa negativno. On slijedi set pravila koja na otoku vrijede, cijeli život ih se drži kao pijan plota i dok ih se drži on nije spreman propitati kontekst.
Koja bi to pitanja sebi morali postaviti konzervativni tradicionalisti u Hrvatskoj?
– Samo jedno pitanje: Šta ja radim svojoj djeci? Doslovno, pitanje u kakvom će svijetu za deset, petnaest godina živjeti moja djeca i pripremam li ih adekvatno za taj svijet? Što će biti s klincima, starim deset do petnaest godina, koji su na pragu da zakorače u svijet izvan svojih malih mjesta – u Split, Zagreb, Rijeku, Osijek – a potpuno su neopremljeni i nepripremljeni. Za početak, moraju biti opremljeni političkom korektnošću. Niti u jedno ozbiljno društvo oni ne mogu doći s pričom da gay nije ok. Čak i ako to društvo duboko u sebi misli isto, ono to naglas ne smije izgovoriti. Na snazi je politička korektnost.
Što fali političkoj korektnosti?
Inače, nije rijetkost da se u malim mjestima Zagreb percipira kao razvratna sredina. Gay brakove bi legalizirali – u Zagrebu, žene su emancipirane – u Zagrebu, droga i kokain se šmrču – u Zagrebu, političari žive – u Zagrebu, Sanader je u zatvoru – u Zagrebu, korupcija i sve loše zbiva se – u Zagrebu. Tako je to kad živimo u zemlji u kojoj se sve zbiva – u Zagrebu. Cijeli politički i kulturni život Hrvatske odvija se u nekoliko ulica između Hrvatskog narodnog kazališta, Gornjeg grada i Glavnog kolodvora. Zagreb završava na Savskom mostu, gdje počinje druga Hrvatska, ona koja se puno slabije vidi.
»Mamutica« i »Loza« dva su najzahtjevnija dramska projekta HTV-a. I jednu i drugu seriju radio je Drugi plan, a ja sam imao sreću da me angažiraju kao scenarista. U zadnjih ne znam koliko godina snimili smo, dakle, dvije dramske serije. Sve drugo bili su sitcomi i sapunice. Hoće li se taj trend preokrenuti ili neće – ne znam. Volio bih više od ikog da se preokrene, da snimamo dramske serije s ozbiljnim scenarijima, serije koje se bave ozbiljnim i relevantnim društvenim temama. Ovo što danas imamo – to je sustavno zaglupljivanje, kroz televiziju, novine, portale… Kad čovjeka navikneš da razmišlja u tabloidnim okvirima, on više neće htjeti pročitati tekst duži od jedne kartice, niti će pogledati nešto što bi ga moglo potaknuti na razmišljanje i propitivanje. Čovjeku kojeg si navukao na sapunice i Talent show možeš prodati što god hoćeš.