Tamaru Džebić Šaljan odnedavno gledamo kako vodi Vijesti iz kulture, dugovječni HRT-ov klasik bez kojeg bi program teško bio zamisliv. Nije, dakako, Džebić Šaljan tek tako dobila prigodu voditi ViK, iza nje je dugogodišnja radijska karijera novinarke kulture u Informativnom programu, a ponešto zasluga za sve ima i njena majka, Branka Džebić koja je također pratila kulturna zbivanja, dapače bila urednica kulture u Vjesniku. Ne pada, štono bi se reklo, jabuka daleko od stabla.

Ispast će da vas s radija zovemo za intervju tek kad dođete na televiziju.

– Što se tiče radija, da biram ponovno cijeli svoj put, isti bi izabrala. Definitivno bi prvo izbrusila zanat na radiju, jer tamo sam naučila novinarstvo, sve što o njemu znam. Tamo smo imali puno prostora, puno smo toga mogli reći, puno slobode. Ali, u jednom trenutku sam imala osjećaj da me to preraslo, da je vrijeme da krenem dalje, a onda je bilo logično da to bude kat ispod.

No, uvijek je tu pitanje kamere, ponašanja pred kamerom, televizičnosti… Nije vas ništa od toga plašilo, brinulo?

– Nije me ništa plašilo. Nije me ništa plašilo ni kada sam došla u novinarstvo, jer sam odrasla u novinarstvu s mamom. Tata je često putovao tako da sam ja stvarno odrasla po koncertima, promocijama izložbama. Nije tu bilo nepoznanica što se novinarstva tiče, iako nikad nisam sanjala biti novinar. Nije da me nije privlačilo to što mama radi, ali nisam nikada mislila da ću i je biti novinarka.

Završila sam fakultet, i kad sam doznala da Hrvatski radio traži ljude za suradnju, napisala sam prvi tekst, za tri tjedan su mi ponudili stalni angažmana i to je bilo to. A što se tiče prelaska na televiziju, izazov mi je bila slika i što se sve samo slikom može reći! Tu je trebalo malo vremena da izbaciš neke stvari koje si na radiju morao opisati, najaviti. Na televiziji slika ponekad govori tisuću riječi. No, bilo mi je bitno da ostane ta kratka forma koju ja volim i da je informativni program. Nekako imam logiku koja kaže; što ne možeš reći u dvije minute, nemoj ni govoriti.

Prvo novinar, a onda sve drugo

Ovo je ‘opaka’ izjava, pogotovo za ovo današnje vrijeme kad svi vole na dugo i na široko poglavito ljudi na funkcijama. Nema nas puno koji znamo bitno reći u malo riječi.

– Da, da, u tom i je problem, što puno pričamo, a ništa ne kažemo.

Nego, Vijesti iz kulture. Laiku izgleda jednostavno, osim što je kasni sat od emitiranja.

– Izgleda jednostavno, ali Vijesti iz kulture idu 360 dana u godini. Svaki dan osmisliti da izgleda lijepo i da su tu relevantni događaji, to je rudarski posao cijele redakcije i dopisništava. Rudarski posao stoji iza tih osam minuta, s tim da se mi trudimo da sve što se tu večer dogodilo, istu tu večer i izađe van. Rijetko radimo danas nešto za sutra. Svi su tamo više manje do ponoći.

A i malo vas je.

– Malo nas je. Bile su i mirovine, odlasci, nije nas ni desetak. Ali, svi smo upregnuti. No, ovisimo o informativnim kamerama i moram priznat da se i to malo promijenilo i da 90 posto toga što naumimo, uspijevamo i snimiti.

Rijetko se vijesti iz kulture probiju na sam početak informativnih emisija kraj svega što nam se događa. Vrijedi li se ipak boriti da kulture ima!?

– Vrijedi, vrijedi. Iz perspektive novinarske i malo uredničkog staža što sam ga imala, krvavo bude, ali vrijedi. Ipak je HRT ostao medij na kojem ipak uspijevamo neku ozbiljnu kulturu ponudit gledateljima.

Spomenuli ste uredničko iskustvo. Bilo je to za Radmana i zvalo se urednik Redakcije za kulturu i znanost, radija i televizije.

– Tada je nažalost nesretna okolnost bila ta što su Vijesti maknute s Prvog programa na Četvrti. Sada su vraćene, i dan im je nekakav dignitet. Vijesti iz kulture idu već evo 13-ta godina. Nije to malo.

Nije tu samo vaš voditeljski angažman. Ide dalje i onaj pravi, terenski novinarski rad.

– Meni je to bilo užasno važno, da ne izgubim taj teren. Jer, na početku i kraju uvijek smo prvo novinari, a onda sve drugo. To je za mene amen.

Obje strane

I onda kad se Tereza Kesovija za živog javljanja za Dnevnik rasplače, što radimo onda!?

– Taj dan sam dobila poziva što nisam valjda za sva svoja živa javljanja i emisije. Sve su to situacije gdje cijeli dana živiš za tu jednu minutu, a onda što se dogodi, dogodi se.

Kakvi su kulturnjaci za razgovor? Kakvi su kad im dođe novinarka koja ne dvoji da sve bitno stane u dvije minute?

– Kad se rade nekakve promocije, premijere svi su susretljivi, ali je onda ponekad problem kad se rade teme vezan uz kulturnu politiku. Tad zna biti natezanja, odbijanja. Ali, mi smo novinari, ne možemo samo hodati po premijerama, moramo nešto i propitati. U informativnom programu ne smije biti nikakvog aktivizma. Tu nudiš gledatelju da vidi obje strane i to je užasno važno.

Mama, novinarska i urednica kulture u Vjesniku, možda nije kriva za sve, ali u dobroj mjeri i jest.

– U dobroj mjeri i je. Doslovce sam odrasla uz to novinarstvo. Od malena me vodila po koncertima, izložbama, promocijama… odspavala sam masu koncerata, kao mala, odrasla uz te ljude. Nisam sanjala bit novinar, ali se dogodilo.

Koji je bio onaj prvi napisan tekst koji vas je vezao uz radio?

– Prvi tekst je bio o Nobelovoj nagradi. Rekla mi je tada urednica da izvučem štogod zanimljivosti o Nobelovoj nagradi. Sjećam se, makar nije bilo tako davno, da sam sjedila u arhivi pet dana. Danas vjerojatno novinari i ne znaju gdje je ta velika novinska arhiva koju ima HRT. Nisam ja tako stara, bilo je to prije nekih 12 godina, ali sam prvih nekoliko novinarskih godina provele sjedeći u arhivi i kopirajući stare tekstove.

Volim kratke pisane forme

Nije mama nikad rekla, nemoj kćeri, ne treba ti to!?

– Nije, ali je uvijek govorila, budi svoja, budi objektivna, ne vrludaj. Kao što je ona ponosan na mene, ja sam na nju, i definitivno je moj uzor i idol u bilo kom smislu, privatnom, novinarskom, profesionalnom. To je ona.

Je li se možda sjećate koji ste to kulturni događaj prespavali kao mala dok je mama bila na zadatku?

– Bio je to koncert našeg velikana Ive Pogorelića. Osamdeset i neke…… Ha, ha, ha

No, koliko čujem, književnost je ona vaša specijalnost.

– Tako je. Završila sam hrvatski i talijanski i to je ona moja najuža specijalnost, nakon toga kazalište, pa izložbe, a nekako najmanje klasična glazba. Imamo sreću da nas ima taman da se podijelimo po sektorima.

Rekli su mi, nemoj ju nikako pitat Krleža ili Andrić. Šalim se, ma Andrić je, koliko čujem, ljubav?

– Andrić mi je ljubav. Htjela sam, svojedobno, na toj temi i diplomirat, ali je bilo puno problema s tom zadužbinom pa bi se faks malo odužio. Ali, Krležu sam čitala k’o klinka, dok sam Andrića otkrila na fakultetu.

Moram pitati, što se čita?

– Čitam ono što mi treba zbog posla, većinom domaći autori koje pratim i koje snimam. A zadnje što sam pročitala i što mi je vau i što bi opet, to je Karakaš i njegovo »Sjećanje šume«. Moram priznati da s godinama više volim te kratke forme u kojima ima sve. Što kraće, a reći sve.

Karakaš kojem ne predstavu u Gavellu dolaze sumještani iz Like, iz njegova Brinja. To je ono što je ViK-u također zadatak da informacija o kulturnim događanjima stigne čim dalje.

– Trudimo se. Imamo dopisništva, oni rade sve i ne bi bez njih mogli. Bili bi centralizirani, a to ne bi imalo smisla. Važni su nam ljudi iz dopisništava. A ako ćemo o kazalištu, pa samo jedno od pet nacionalnih kazališta je u Zagrebu.

Moram malo i o privatnom životu. Jer, jednom sinu je deset, a drugom 15 mjeseci. Kako se stigne!?

– Stvarno imam divnog muža i da nema njega to bi bila nemoguća misija. Ne postoje institucije koje čuvaju djecu od tri popodne do ponoći. Tako da on to sve izbedina, pa mama koje je u mirovini. Ide nekako. Mora ići. Ne mogu pratit kulturu od 8 do četiri popodne.

Nije samo gledanost mjerilo

Nego, kultura i Hrvati. Gdje smo, što smo?

– Sada opet moram nostalgično spomenuti Vjesnik u kojem je kultura imala svoje četiri stranice svaki dan, utorkom i po deset, gdje je osim informativnog dijela bilo divnih kolumni, divnih tekstova. Toga na žalost više uopće nema. HRT ipak ima tu privilegiju na ozbiljan, svakodnevni način pratiti kulturu i to je definitivno privilegij HRT-a. Da ne ispadne da u novinama nema ništa, ali daleko je to od onoga što je bilo.

Lina Kežić je otišla u mirovinu, a da nije ispunila svoje ponajveće želje pa ulovila Dragojevića i Kunderu. Pred vama je život, koga ćemo ganjati?

– Kad ste već spomenuli Kunderu, kada bi morala spomenuti najdražeg stranog pisca onda bi to definitivno bio on. Ako mi se to posreći… Zapravo bi voljela da dobije Nobelovu nagradu jer mislim da će ga zaobići kako je zaobišla i neke druge velikane. On je netko s kim bi intervju voljela odraditi makar s mailom.

Ajmo riješiti i taj vječan prijepor je li 40.000, ili 80.000 ljudi koji će gledat ViK, malo ili puno. Je li tu gledanost mjerilo, može li uopće gledanost biti mjerilo kvalitete takvog uratka?

– Nije samo gledanost mjerilo i nama kao javnom mediju to apsolutno ne smije biti mjerilo. Što se kulture tiče i nije, ali se mi naravno trudimo, jer radimo to za gledatelje. Ne volim taj kulturni snobizam, kulturni elitizam da moramo govoriti nekakvim meta jezikom. Ja baš mislim obrnuto, da moramo imati kriterije što je kultura i što pratimo, ali da to trebamo približiti prosječnom našem gledatelju. Zašto ne bi došao na Bukovčevu izložbu, zašto ne bi pogledao neku predstavu, ili pročitao neku knjigu koju ćemo mu približiti i predložiti. To je nekakva moja misija novinarstva, da tu ‘dosadnu’ kulturu koju su mnogi prije nas učinilo dosadnom, da je učinimo zabavnom, atraktivnom i potrebnom.