Novinar i pjesnik

Stanković: Blago sam depresivna osoba, ali nema poezije bez tuge

Siniša Pavić

Iako je fraza olinjala i otrcana smatram da bez tuge nema ničega. Ovi sretni mi djeluju puno praznije nego oni tužni. Mislim da melankoliju svi pisci moraju imati u sebi 



Na proljeće će biti 500. emisija »Nedjeljom u dva«. Na policama knjižara već stoji treća zbirka pjesama »Uglavnom su me voljele starije gospođe« u izdanju VBZ-a. Aleksandra Stankovića, makar i nema previše godina, lako je zvati brendom HTV-a. Čovjek je to koji je kako u pogovoru njegovoj knjizi kaže Ahmed Burić, razgovarao sa svima. No, u njega je svejedno neke sjete… 


   



S obzirom na sve rečeno, budućnost bi nam mogla biti taman takva da opet počnete pisati dnevnik, još jedan!?  – Iskreno, ne znam baš. Trenutno pišem i namjeravam sljedeće godine izdati, knjigu o »Nedjeljom u dva«. Izvući ću jedno 60, 70, 80 sugovornika i napisati ću isto toliko kratkih priča, opisati neke stvari koje ljudi nisu mogli vidjeti. Mogu, recimo, spomenuti da mi je Milorad Dodig jedno dvije godine slao poruku, molio na neki način da dođe u emisiju i onda me je prije emisije zagrlio i rekao: » Stankoviću, na proljeće ti i ja, Banjalučanke kad se razgolite malo, prošetat ćemo se Banja Lukom«. Ali, poslije se nije javio.  Petstota emisija, ona na proljeće, bit će dakle i tako obilježena. No, i po Buriću, sve je to u redu, ali si s Mišom Kovačom morao razgovarati drugačije. To je ipak legenda.– E, da, pisat ću i o Miši. Mišo je jedan od dvoje gostiju koji su me poljubili nakon emisije.Tko je drugi?– Mira Furlan.




Ajmo, ravno u glavu. Od pogovora što ga je pisao sarajevski pisac, novinar i pjesnik ponajprije, Ahmed Burić. Elem, »koji će tebi k…. Stankoviću poezija!?


    – Poezija mi je trebala tih godinu i pol, koliko sam je pisao, da plaćam stambeni kredit.


    K, vragu, ode mi u startu moje ‘as’ pitanje iz rukava. Znači, stvarno je tako počelo?


    – Tako je počelo. 


    Prvo kredit, pa poezija!?


    – Da. Prvo sam kupio stan dižući kredit u švicarskim francima, onda se dogodilo to što se dogodilo, onda mi je smanjena plaća na HRT-u i onda sam negdje morao tu »ogromnu« disproporciju nadomjestiti. Tako sam počeo pisati za portal…Godinu i pol sam pisao dok je to išlo. 


    Sad će vas pjesnici razapeti. Ionako Vas teško pripuštaju u svoje društvo.   

– Nek’ me razapnu. 


    No, ima tu i nekih ozbiljnih definicija Vašeg pjesništva i motiva koji su Vas pjesništvu odveli. Evo, Nikola Petković veli i to kako erotska žudnja za nepoznatim rađa poeziju. A knjiga se zove »Uglavnom su me voljele starije gospođe«. Da stvarno nije to motiv?


    – Nije, nije. Mislim da sam to nekako prevladao u prvoj zbirci. Ovo je treća. I nema toliko te tematike u ovoj knjizi.   


Hrvatski fanovi


Prije će biti da je istina ona konstatacija kako je ovo dijagnoza vremena u kojem živimo. Slučajno, ili namjerno dijagnoza?  

  – Ja sam pisao svojevrsni dnevnik. To je i bio plan na net.hr-u, da pišem dnevnik, sedam dana, klasično kako se to već piše. A onda je nekako, nakon prvih kilavih pokušaja, i mene i njih ta forma zadovoljila. Pa sam pisao sedam pjesama, ili priča. I ispala je kronika, s obzirom na to da sam pisao i o vremenu, i o događajima, i o ljudima, i o sebi. Kronika, dnevnik, kako god. 


    Dobro, što će ozbiljnom čovjeku, s uspješnom karijerom, dnevnik? Osim zbog kredita. 


    – Hm, nemam pojma. Dobro pitanje. Ne znam, stvarno. 


    Je li ovo, na neki način, slika stanja one tzv. srednje klase, barem onih koji, kako to kaže Ćiro, utvaraju da to jesu?


    – Ako sam ja srednja klasa, onda vjerojatno je, jer pišem o sebi i ljudima koji me okružuju. A okružen sam takvim ljudima. 


    Htjedoh pitati, je li ovo poezija o ljudima koji imaju potencijala za učiniti onaj korak put naprijed, ali ih sve oko njih zapravo vuče unatrag? I onda nemaju što nego pisati dnevnik.


    – Može se to tako reći. Može. U jednom kriznom razdoblju svog života počeo sam pisati dnevnik. Pisao sam ga u osnovnoj školi i evo sada. 


    Znači, nema pjesništva bez tuge?


    – Nema. Mislim da nema. To je otrcala i olinjala fraza, ali nema. Bez tuge nema ničega. Ovi sretni mi djeluju puno praznije nego ovi tužni. Barem meni. 


    Neće se fanovima ovo svidjeti, da im je Aleksandar Stanković sjetan neki, tužan tip.


    – A baš me briga. Baš sam neki dan s Vladimirom Arsenijevićem razgovarao, kako imam više fanova u Bosni i Srbiji nego ovdje u Hrvatskoj. Sve manje računam s hrvatskim fanovima.    

Što nam to govori, to da Vas u regiji više cijene? Nije valjda da u Hrvatskoj ljudi kojima je Josip Đakić idol, ideal i uzor gledaju »Nedjeljom u dva«?


    – Opet će zvučati pretenciozno, ali najteže je biti prorok u svom selu. I kako sve više vrijeme ide, tako se začudiš kada napraviš neki dobar posao, a prevladavaju komentari – budala. Dovedeš jednog pametnog čovjeka poput Arsenijevića i onda se javi sto idiota koji pišu mejlove i kojima je dovoljno da ovaj ima drugo prezime. Uopće ga ne čuju. To je nešto nevjerojatno. Ma, neću reć’ da me to razočara, jer u ljude nikad nisam ni vjerovao. Odnosno, zadnjih 20 godina. Vjerujem samo u svoje prijatelje i svoju obitelj. Ali, onih deset posto koliko si ostavljam da me pogodi nešto sa strane, zna me pogoditi.   Iskompleksirane budale

Glede Arsenijevića i komentara na njegovo gostovanje, tu nas sve, što se ceha tiče, ubija ta virtualna stvarnost. Svi su danas i novinari, i pisci, i kritičari. I bolji. 


    – To je istina. U pravu ste. Tu se slažem s Jergovićem da su u nas forumi i slična čudesa kojima smo okruženi u stvari postali javni zahodi i kao takvi potpuno nepotrebni. Ono zlo bi trebalo ostati u podsvijesti, a ne bi trebalo izlaziti van na takav način i opterećivati sve druge. Jer, najčešće se na tim forumima nalaze iskompleksirane budale.  

  Samo, na žalost, to je danas jedina valorizacija svega što ljudi rade. Na koncu ni HRT, vlastita Vam kuća kojoj je »Nedjeljom u 2« brend, ne cijeni emisiju bog zna kakvo. Evo, koliko ono suradnika imate?


    – Doslovce dva. Dva, ili tri, ali jednu pravu suradnicu, ženu s kojom radim Đurđicu Ćoćić koja, u zadnjih godinu dana, pokušava brinuti o emisiji, pomagati mi da radim kako treba. Nikada nije bilo sluha u kući da dobijem, recimo jednog scenarista, osobu koja bi kad mi je gost Siniša Pavić pa pričamo recimo o gastronomiji, a ja nemam pojma o gastronomiji, napisala deset pitanja. Deset ona, deset ja, pa da ih prođemo. Uporno godinama urednicima predlažem da angažiramo nekog tko bi mi pomogao, ali nema sluha. Odgovor je – ti to možeš sam. Moram priznati da malo i posustajem. Ne da mi se više objašnjavati da neki Larry King ima šest do deset scenarista, nema smisla. Ja tražim jednog i to povremeno. Teška je financijska situacija, razumijem sve, ali nekako imam dojam da, kada pričamo o emisiji, mnogi ne bi baš puno žalili da je i nema. Dobivao sam poslovne ponude i ove godine i nitko se nije pretrgao puno da me zadrži. Sve nekako ide po inerciji. 


   Što Vas onda drži na HTV-u? 


    – Ne drži me nikakva prevelika ljubav prema HRT-u. Ja sam sentimentalan prema ljudima, a ne prema poduzećima. Ali, drži me jednostavna stvar da se radi o javnom mediju koji mi dozvoljava da zovem i osobe koje nužno nisu gledanost. 


   Melankolija u piscima


Arsenijevića, recimo.    – Da. A to je najmanje gledana emisija ove godine, imala je devet posto. Čim su političari to je 12, 13 posto. Na privatnim televizijama, ja sam duboko uvjeren, da je tri puta za redom Arsenijević da bi bilo do viđenja. Zato ostajem ovdje. Ovdje možeš, barem ja mogu, zvati ljude koji govore o korupciji, možeš zvati ljude koji govore o kriminalu i zaštititi se činjenicom da imamo pretplatu i da nam pretplata dozvoljava da nikom nismo dužni. A u privatnim medijima ako kažu nema Todorića, onda nema Todorića. I ako progovoriš o Todoriću do viđenja. Ovdje nije tako. 

    Glede toga da se političari gledaju, a ljudi izvan toga znatno manje, čini mi se da je i s pjesmama bilo tako. One o Kosor ili Sanaderu.


    – To je tako. I ne treba zbog toga pretjerano žaliti. 


   Negdje sam pročitao kako Vam je puno teže takve pjesme pisati.


    – Istina i mislim da su puno lošije. Ispada da je meni najveća inspiracija Jadranka Kosor, ili recimo Boris Tadić, a meni je najteže bilo pisati o njima. Međutim, kako sam radio na portalu na neki način posredno je bila molba da se tu i tamo oni spomenu da bi ih mogli ubaciti u naslov, jer je to odmah najčitanije. 


    Koliko, uopće uspijevate kroz pjesmu pobjeći od potrebe da se ljudima svidite? 


    – Imam ja potrebu svidjeti se ljudima, koliko je god negirao u sebi. Na neki način trebaš dobiti valorizaciju onoga što radiš. Nesiguran sam što se toga tiče. Iako mislim da znam najbolje ocijeniti kada nešto dobro napravim, ipak je potrebna ta potvrda sa strane. I dan danas, tako vjerujem da je onaj dokumentarac kojeg sam napravio o Mirku Filipoviću dobar, a 99 posto njih misli da je loš. 


    Meni su, iskreno, draže pjesme koje progovaraju o »običnom« životu. Recimo ona kada kupujete automobil, Ladu, pa Vam vele »je li se ti to nešto inatiš«.


    – Malo da. To mi je Matija Babić rekao. Veli kao vozio si Ladu – sad vozim Daciu – samo da te ustvari netko uoči u toj Ladi, jer, jebi ga, nemaš para za Maseratija. 


   Ima dosta pjesama i na temu smrti, bolesti.


    – Ima, da. Ja sam blago depresivna osoba. Mislim da moraš imati to u sebi, svi ti pisci, čak i oni komedije, tu neku melankoniju.   


Suze Jadranke Kosor


No, već smo rekli, najviše je pjesama na temu politike. I gosti su nedjeljom mahom političari. A idu izbori. Što nas čeka?  

  – Zabranjeno mi je raditi politiku, jer sam prije toga jedno mjesec i pol vrtio politiku. Otprilike, postavljaš ista pitanja i dobivaš slične odgovore. Stvarno rijetko da te netko iznenadi. 


    Svi glavni akteri političke scene i ovih izbora sjedili su preko puta Vas. Kosor isto?


    – Kosor se i rasplakala 2004. Čak sam bio nepristojan prema njoj. Nisam htio biti, ali pitao sam je nešto intimno za što nisam znao da je njezina trauma. Naime, ona je svojedobno nešto spomenula da joj je Franjo Tuđman poput drugog oca. Onda je moje pitanje bilo, što je s Vašim ocem. I žena se rasplakala. 


    No, bila Vam je kolegica, pa se rasplakala, pa se sada grčevito bori da ostane na vlasti. Što se to kroz godine mijenjalo, što je učinilo da bude ovakva kakva je danas?


    – Nemam pojma. Ja nikad tu ženu nisam poznavao, ona je bila moja poštovana kolegica kad smo radili i pomogla mi je u nekim stvarima, a što se dogodilo moram ti priznati da ne znam. Ma, tu je meni još zanimljiviji Đuro Popijač. Čovjek koji je do prije tri godine bio predsjednik udruge poslodavaca i kao takav kritizirao Ivu Sanadera i Jadranku Kosor prije neki dan na televiziji sam protiv trojice dokazuje kako ova država ide dobrim smjerom!? I to dokazuje na način Šukera! Potpuno se čovjek promijenio. Valjda je sam sebe uvjerio da je to istina. 


    Sjedite preko puta tih ljudi, s nekima ste se oči u oči sat vremena gledali i više puta. Može li se iz tih razgovora iščitati štogod više? Tko je mogao recimo predvidjeti da će Sanader završiti gdje je završio. 


  – Nitko. Tome sa Sanaderom se ni dan danas ne mogu načuditi i ja osobno mislim da je Sanader veći Pedro nego što to uistinu jest. Ne pušim priču o tome da nitko ništa nije znao osim njega.   


Ako je tome tako dugoročno će nam se i to razbiti o glavu. 


  – Pa, nemam pojma. Nekako se nadam da će biti bolje. Mislim, vlast je uvijek takva kakva je, vlast se mora, na neki način, brinuti o sebi i o svojima. Ali, očekujem opet neke ljude koji neće poput Đure Popijača doživljavati ovakve transformacije preko noći. Odnosno, da sam ja sada HDZ, ja bih rekao; ljudi, evo, pokušali smo sve, ali jednostavno ne ide u nekim stvarima. Nešto smo uspjeli, a nešto nismo. S gospodarstvom nismo. Samo da me ne gleda u oči i ne uvjerava – bolje ti je prijatelju, samo ti to ne znaš!   


 Milanović mi je »spustio«


Koliko puta je Milanović gostovao u »Nedjeljom u dva«? 

  – Četiri. 


    I je li u ta četiri puta isti čovjek, ili se mijenja i on?


    – Mislim za Milanovića da se nije previše promijenio, a ne znam kakav će biti ako dođe na vlast. Uvijek je s njim bilo slično. Dakle, s njim nije ni lako ni teško. On je neka srednja kategorija. On će ti nešto govoriti, a nešto i neće. Ali, to je uvijek tako kod njega bilo. To je neka konstanta. 


    Uvijek je na tapetu taj pristup gostu, prema jednima napadački krajnje, prema drugima pomirljiv. 


    – Naravno da je to različito. Generalno ovi na vlasti zaslužuju gori tretman nego ovi u opoziciji. Evo i zašto. Milanović me osvijestio. Dugo sam se, naime, trudio zadržati taj privid ravnopravnosti, makar prema ovima u opoziciji ne možeš biti isti jer nemaju istu odgovornost. Ovi na vlasti su odgovorni za moju i tvoju sudbinu, a ovi u opoziciji nisu. I onda sam ja pokušavao uvesti isti pristup kad je, mislim, Milanović pokušavao nešto koalirati s Glavašem u Osijeku. I ja se tu angažirao govoreći kako, što, otkud kad je svjetonazorski to potpuno različito. Ušli smo u pravu svađu, kad on meni u jednom trenutku veli: »Stankoviću, a što se vi ne učlanite u SDP!? Što vas briga ako mi koaliramo? Što se žestite?«. I ja tu stvarno nisam imao odgovora. Dobro mi je spustio, u stvari. To ne znači da ne treba s njima kritički progovarati, ali na drugačiji način. Kad te Đuro Popijač u nešto uvjerava i kad te Arsen Bauk u nešto uvjerava nije ista razina. Nije. Sutra će možda biti, ali sada nije. 


    Ali, prema ženama ste zato generalno mekši. 


    – Da. Vedrana Rudan kaže da sam šovinist, da je to šovinistički. Svaki put mi govori, raspekmezio si se kad ti je došla ova, raspekmezio si se kad ti je došla ona.   


Izbjeći rizik


I u stihu ste nježniji prema ženama.  

  – Ne znam. Nije se isto posvađati sa ženom i s muškarcem. 


    Koliko ste se sami promijenili nakon ovih 500 emisija? Jeste li uopće?


    – Mislim da jesam. Evo, jučer mi je vulkanizer rekao da sam dosta omekšao u zadnje vrijeme. 


    Ne mora to biti loše.


    – Mislim da ne. Mislim da je to neka evolucija. 


    Dobro, Aco Stanković pjesnik i Aco Stanković novinar. Gdje nam je to novinarstvo danas? Gdje smo to mi novinari?


    – A, kako tko. Nema tu generalne priče. Jest da je stanje gore nego prije, recimo, deset godina, ali opet je na svakom od nas. Svi mi jesmo vezani nekim kreditima, ženom i djecom. Ajde, nismo svi, ali ja sam neke dobre ponude ove godine odbijao upravo zbog toga. Nisam želio dupe izložiti riziku odlaska u BiH ili Srbiju, zarađivati znatno veću lovu, ali je i činjenica da bi bio razdvojen od obitelji i da bi to sve možda rezultiralo nakon godinu dana kucanjem na vrata HTV-a. Na neki način sami konformist. 


    Što dalje? Koliko čujem plan je do 50. gurati »Nedjeljom u dva«.


    – Tako je, još jedno devet, deset godina. 


    A što ćemo s pisanjem dnevnika?


    – Ne znam. Ako netko procijeni da mu Stanković kao takav može objavljivati, neka se javi. 


    Možda neka starija gospođa iz naslova?


    – Nemam problema sa starijim gospođama, ako se jave, ha, ha. 


    Nego, »što će tebi, koji će tebi k… Stankoviću poezija!?«


    – Znate što, imam nekakav osjećaj koji je poput samozadovoljavanja kad napišeš nešto dobro. Kad to pročitaš nakon dva ili tri dana i shvatiš da je i dalje dobro. U ovoj knjizi ima nekih 150, 160 pjesama od kojih je njih dvadeset kojih se nikada u životu neću posramiti. Eto, zbog toga.