Hrvatska televizija na svom Prvom programu od početka ovog tjedna emitira novu, treću po redu, sezonu seriji Crno-bijeli svijet. Glavna glumačka postava ostala je ista, a dovedena su i glumačka pojačanja. U ulozi lektorice Marine ponovo gledamo hrvatsku glumicu mlađe generacije Saru Stanić.

Od ponedjeljka vas gledamo u trećoj sezoni Crno-bijelog svijeta. Po čemu se ona razlikuje od prethodne dvije?

– Objektivno: po godini u kojoj zatičemo likove, sada smo u 1983/84. Subjektivno: mislim da je ovo najuzbudljivija sezona za sve likove.

Koliko se vaš lik Marina, promijenio u odnosu na prvu sezonu?

– Marinica je još uvijek i »tvrd orah« i zaljubljena u Kipa, samo su joj pitanja sada postala ozbiljnija, životna, nije više u mladenačkim dilemama. Mislim da je njen razvoj logičan i uvjerljiv i da je redatelj Goran Kulenović uspješno dočarao Marinin prijelaz iz djevojke u mladu ženu, što nije lako ni u životu ni na papiru, odnosno ekranu.

Koliko se Sara promijenila u posljednjih nekoliko godina, kada je riječ o pristupu poslu? Je li vam bilo lakše snimati treću, u odnosu a prethodne dvije sezone?

– Imam osjećaj da se dosta toga promijenilo – većinom zbog dobrih suradnika od kojih imam privilegiju učiti. Moj temeljni interes u glumi: da prenesem/proživim nečiju tuđu priču ostao je isti, kao i činjenica da sam štreberica i paničarka, zbog čega uvijek istom strepnjom pristupam svemu.

Ulozi u »Crno-bijelom svijetu« prethodila je glavna uloga u trileru »Nije sve u lovi« redatelja Darija Pleića. Koliko vam je rad na filmu pomogao u radu na seriji?

– Pomogao mi je rad sa Darijem jer mi je praktično pokazao da se s malo može napraviti puno, da se ne mora početi kad netko viče akcija, i da je važnije dobro slušati partnera nego misliti na sebe. Također sam tamo jasno vidjela koliko ekipa iza kamera radi za nas ispred kamera, zbog čega im se divim i zbog čega ih volim.

Kada ste dobili glavnu ulogu na filmu još uvijek ste bili studentica glume s relativno malim glumačkim iskustvom. Tko vam je tada najviše pomogao?

– Profesor govora, Tomislav Rališ. Prvo jer je vjerovao da u meni ima »force« za glumu (što bih ja redovito dovela u pitanje), a onda i praktičnim znanjem.

Jeste li osjećali veliku odgovornost što vam je pripala glavna uloga?

– Nisam tako o tome razmišljala. Bila sam presretna da igram u filmu.

Drugu veću ulogu imali ste u komediji »Lavina« koja nije dobro primljena kod kritike. Kako uopće reagirate na negativne kritike onoga čemu ste posvetili svoje znanje i vrijeme?

– Šteta za »Lavinu« jer je publika u Puli jako dobro reagirala na film i jer smo mi jako bili sretni da radimo nešto tako nekonvencionalno i zabavno. Mislim da je kritika jako važan aspekt napretka u bilo kojem tipu posla i ja ju jako cijenim. Znala sam i zahvaljivati kritičarima osobno kada bi mi nešto negativno rekli jer im vjerujem i jer želim napredovati. Pa ipak zahvala ne ide svima paušalno: procijenim li da kritičar/kritičarka nije stručan i dobronamjeran – jako lako ignoriram pa i zaboravim. Divota nesjećanja.

Osim u seriji »Crno-bijeli svijet« televizijska publika može vas vidjeti u humorističnoj seriji »’ko te šiša?«. Po čemu se razlikuje rad na ta dva projekta?

– Tempu. To je možda jedina razlika.

U obje serije glumite uz velika imena hrvatskog glumišta. Od koga ste najviše naučili?

– Od Jadranke Đokić što znači biti 100 posto u poslu, od Ksenije Marinković da se sve može (i ono što želi redatelj, što želi pisac, i što ti misliš), što je odnos prema poslu i životu, od Žarka Potočnjaka i Željka Duvnjaka što je veselje u radu, od Jelene Miholjević koliko je važno malo ludosti, od Anice Dobre što znači biti spontan u kadru… mogla bih nabrajati satima.

U glumu ste se zaljubili gledajući predstavu »Münchausen« Vilima Matule u kazalištu Vidra. Što je bilo tako magično u toj predstavi da ste ju nakon prvog pogledali još deset puta?

– Dojam da je predstava napisana, režirana i odigrana samo za mene. Moja identifikacija s pričom je bila potpuna, tek kad sam izašla sam shvatila da nisam gledala topovske kugle, Turke, Katarinu Veliku, nego jednog čovjeka u crnim hlačama i crnoj dolčeviti. Moje čuđenje tom vještinom još uvijek traje. Predstavu sa ljetos sam gledala ponovno.

Što vas je usmjerilo glumi?

– Cijeli život sam radila predstave za ukućane, za ljude u selu u kojem smo ljetovali sa svom djecom iz sela, u drugom razredu osnovne sam glumila Mravlju Kraljicu u školskoj predstavi i još se sjećam replika…, ali mislim da je temelje lupila mama Stanić pričanjem priča i redovitim odlascima u kazalište.

Akademiju ste upisali nakon petog pokušaja. Biste li odustali da niste primljeni tog petog puta?

– Svake godine bih odustala, prvih mjesec dana nakon neuspješnog prijemnog. Ali već par tjedana kasnije, za mene nije bilo druge opcije nego da me prime. Pa kud puklo da puklo. Doista ne znam čime bi se drugim mogla baviti u životu, stoga vjerujem da ne bih odustala.

Zbog glume ste napustili studij kroatistike i fonetike na Filozofskom fakultetu. Bi li ga jednog dana ipak voljeli završiti?

– Moji bi roditelji to voljeli. Šanse su male.

Što je s vašom kazališnom karijerom?

– Zadovoljna sam kako ide.

Radite li na nekom novom projektu?

– Započela sam nekoliko stvari koje bi u 2019. trebale izaći pred publiku. Ništa ne želim otkrivati, ali sam jako uzbuđena.

Koliko pratite stranu kinematografiju?

– Trebala bih više, ali kada? Uspjela sam nedavno pogledati »Bohemian Rapsody« i oduševljena sam Ramijem Malekom.

Sigurno imate veliku želju raditi s nekim određenim redateljem. Otkrijte nam s kim i zašto baš on?

– Od kazališnih radila bih s Bobom Jelčićem, s Jernejem Lorencijem (Slovenac, ali naš), s Reneom Medvešekom – jednostavno volim njihov umjetnički vokabular. Od stranih san je naravno: Thomas Ostermeier.

Ušli smo u novu godinu, što ste si poželjeli kada je otkucala ponoć?

– Da budem zadovoljna i opuštena, da ne kompliciram – što želim i svima.