TV novinarka i urednica

Sanja Mikleušević Pavić: HRT je još uvijek između dvije vatre

Siniša Pavić

Foto: Nenad Reberšak

Foto: Nenad Reberšak

Subjektivizacija prijenosa informacija nije nikakva novost, odavno je prisutna u medijskom prostoru. Vidimo kako to rade kolege koje su nekada radile na HRT-u pa otišle put drugih medija



S novinarkom i urednicom HRT-a Sanjom Mikleušević Pavić razgovaramo jutro nakon što je u paru s Mislavom Togonalom suvereno odradila još jednu izbornu noć. Dojam je da ju je odradila u najboljem smislu riječi rutinerski, ležerno i ozbiljno u isti čas, onako kako valjanom novinaru javnog servisa u kojeg je i znanja iskustva i dolikuje.


Jedino se po zdravlje ne čini dobro onoliko dugo stajati na nogama jedno pet sati u komadu? Što noge kažu?– Kažu da su umorne, ali su na sreću i izdržljive. Pretpostavljam da gledatelji i ne vide koji je organizacijski napor potreban da bi se odradila jedna izborna noć. Tristo minuta je to programa!?– Ogroman je to posao, šestosatni program i zato treba reći da iz svega stoji velika ekipa. Urednica projekta Ana Jelinić odradila je lavovski dio posla, Zineta Alibegić onaj istraživački, te naravno naš tehnička i produkcijaski tim, a nekako su u tom cijelom procesu uvijek zanemareni. Imali smo najveći broj javljanja s terena, što je i logično s obzirom na resurse HRT-a a sve su to omogućili vrijedni ljudi raspoređeni od Osijeka do Zagreba, od Rijeke do Dubrovnika. Istina jest da ste više nego ikada koristili dopisništva?– Tako je. Zato nam gledatelji i plaćaju pretplatu da bi imali valjane informacije. Dopisnička mreža, kolege reporteri iz svih stožera i tehnika su odradili veliki dio posla, a mi na ekranu, koje se najčešće spominje, samo smo posljedica te dobro odrađene pripreme i rada onih na terenu. Tu su i gosti analitičari. Na takvim temeljima onda pokazuješ imaš li ili nemaš potrebnu političku potkovanost, kao i vještinu rada u studiju.

Kemija s Togonalom


Ali sve bi to bilo malo da nije bilo evidentne, ajmo reć kemije između vas i Togonala.– Hahaha. I vi kažete kemija. Prema povratnim reakcijama za mnoge smo iznenađujuće dobro funkcionirali na ekranu. Ja sam inače već radila s kolegom Togonalom, pa on meni nije »najveće izborno iznenađenje«. Radili smo mi ranije i neke druge velike projekte u vrijeme kada sam ja bila u, recimo to tako, ulozi šefice, a sada smo evo po prvi puta bili suradnici u ovom izbornom projektu. E sada moram pitati; što je bolje, biti mu šefica ili partnerica? – Haha, dobro je prošlo i jedno i drugo. Naime, dok sam bila v.d. urednica Informativnog programa HTV-a kolega Togonal je vodio i uređivao emisiju »Nulta točka« s urednicom Jagodom Bastalić, dok sam projekt obljetnice stradanja Vukovara i Škabrnje 2015. odradila urednički, a on voditeljski.

Tada je prvi puta kamera HRT-a bila na vukovarskom vodotornju. Bio je to sjajan projekt, veliki posao, jedan od onih koji je također pokazao snagu HRT-a. Togonal je poznato lice HRT-a, profesionalan, iskusan i iznimno kolegijalan urednik i voditelj u kojeg se možeš pouzdati, a to je u ovakvim velikim, višesatnim projektima jako važno. Ta se dobra vibracija onda, kako kažete, i vidjela na ekranu.


Znači, to što se njega u javnosti percipira kao jednog od HRT-ovih djelatnika koji je svjetonazorski malo bliže desnom političkom spektru, a vas da bliže lijevom, zapravo i nema veze?– Nema, a i sami ste rekli – riječ je o percepciji, iako se slažem kako je dojam važan. Zapravo, možda je to dobitan spoj.

HRT »između dvije vatre«


Ja odmah po lijevima i desnima, makar tih podijela možda i nema, ili nije najvažnija tema. – Ma ima ih, ali ono što želim naglasiti je to da su te dijelom umjetne podjele kreirane iz različitih razloga. Iz mog iskustva, a obzirom na one koji su se na njih pozivali, ti su razlozi na koncu bili daleko od istinski ideoloških. Najčešće su bili tek izlika za realizaciju osobnih probitaka, naravno prigodno i prema potrebi zaogrnutim plaštom svjetoznatorskih sukoba. No, poklope se trenuci kada ipak stignemo do onoga što bi trebao biti glavni kriterij – znaš li ili ne znaš raditi posao. Sad ću zvučati kao Trump, ali ponekad se čini krivo i to HRT-ovo forsiranje političke korektnosti, to forsiranje dvije strane pa neka gledatelju odluče koja je valjana. Ne bi li javni servis prije svega trebao odgajati umjesto nuditi dvije opcije na uvid, makar jedan bila evidentno pogrešna?– Sve zadaće javnog servisa ispisane su na stotinama stranica različitih dokumenata koji određuju njezin rad. No, subjektivizacija prijenosa informacija nije nikakva novost, odavno je prisutna u medijskom prostoru. Vidimo kako to rade kolege koje su nekada radile na HRT-u pa otišle put drugih medija. Mislim tu primjerice na Zorana Šprajca. Dakle osobni šarm, hrabrost i želja da se pomaknu granice uspijevaju.

HRT je obzirom na svoju funkciju još uvijek da tako kažem »između dvije vatre« pa se nerijetko čini da ograničava svoje zvijezde, nositelje svoga programa, ali na drugoj razini tu se radi i o osobnom pristupu i tome kako sam pojedinac shvaća novinarstvo i kako ga vidi kada već dobije mogućnost da kreira medijski sadržaj.


Meni se čini da im vas sa šarmom i hrabrošću, ali da vam slabo daju slobode? – To je pitanje programske orijentacije. Godinama je to tako i činjenica je da nam u jednom dijelu osim poznatih općih zadaća nedostaju programske smjernice koje se neće mijenjati od ekipe do ekipe, kao i da se treba otvoriti prostor za individualnost koja, naravno, neće nikog vrijeđati. Takvi formati postoje na drugim javnim servisima. Fan sam tako RAI-a, televizije koja ima sjajne autore koji rade odlične priče i time cijeloj kući daju svoj pečat. Na taj način na koncu transparentno pokazujete što ste.


Fali li vam vođenje Dnevnika? – Ne. Uvijek govorim, ako u ovom poslu nisi spreman da danas jesi, a sutra nisi, na nekoj uredničkoj ili voditeljskoj funkciji, onda si možda na krivom mjestu i imaš krive prioritete u životu. Poanta je da uvijek možeš biti novinar. Nakon smjene u Dnevniku jedna od rijetkih koja mi je željele pružiti priliku bila je Jagoda Bastalić, urednica magazina unutarnje politike Labirint gdje radim kao novinarka. To je posao koji me i nakon toliko godina iznimno veseli. Jer, novinarstvo nije samo vođenje Dnevnika.


Individualnost koja se otima stereotipima


Možda vam samo treba neko čudo od ravnatelja koji će zaslužiti da malo dulje sjedi u tom stolcu. Ne doduše kao Bandić godinama, ali dulje. – Haha… Kao što neki političari stalno govore o stabilnosti, tako je stabilnost dugoročno potrebna i nacionalnom javnom servisu. Ali, kako se već pokazalo, u nas samo mijena stalna jest. Ok, nećemo o teškim temama. Ajmo na Hrvatsku uživo, prostor u kojem možete novinarski puno dati. – A ja bi, nadovezujući se na pitanje prije, rekla da se baš kroz HUŽ i ono što primjerice radi kolegica Maja Sever, pokazuje individualnost koja se otima stereotipima.

Ono što mene brine je što mi se čini da je to jedina adresa kojoj se gledatelji mogu obratiti kada su u nevolji. A onda je tužnih priča puno.


– Ima još jedna emisija – »Imam problem«, još jedan projekt koji apsolutno treba biti dostupan gledateljima zbog drugačije uloga koju HRT ima u odnosu na druge televizije. A HUŽ-u je Maja Sever kao voditeljica redakcije udarila pečat, jer ima toliko senzibiliteta prema najranjivijima. Nema udruge kojoj emisija nije otvorila prostor da progovori o onom što muči, kako običavamo možda i pogrešno reći, malog čovjeka.


Počeci u TV centru Rijeka


Svašta ste radili za karijere, obnašali mnoge funkcije, no koje je novinarsko doba bilo ono najbolje?– Apsolutno su to moji počeci u TV centru Rijeka. To uvijek rado ističem. To je period kada sam učila novinarski zanat. Urednik je bio cijenjeni Jaroslav Kovačević, imala sam čast i privilegiju raditi sa Antonelom Galić Pruša, Zdravkom Klevom, Stankom Čulinom, Nikolinom Majster, Vesnom Korić, tu je bila i naša realizatorica Nena – Nevenka Milošević, montažerka Katica Škerjanc, Drago Zorman, Boris Vehar, Branko Oužecki – snimatelji koji su mladom novinaru na terenu bili i potpora i učitelji. Neka mi oproste oni koje nisam stigla spomenuti. Zaboravlja se često na to da ste novinarsku karijeru započeli u Rijeci.– Jesam i to je za moju karijeru bilo jako važno. Sjećam se, pokretao se Treći program, trebali su mlade novinare, prošla sam zahtjevnu audiciju, ali to mi je razdoblje u Rijeci bilo više od televizije. To je bila baš emocija.

A bome ima Rijeka i taj svoj specifičan humor.


– Ima, ne samo gospodina Obersnela i njegov ne baš suptilni nastup tijekom izborne večeri. Ima tu i one fine ironije talentiranog Ranka Stojanca, koji je primjer te pamtljive individualnosti.


Pa neke HRT onda i brendira svoje ljude. Zapravo, nekada se to i radilo. – Radilo se u vrijeme Mirka Galića. Ali ne treba zaboraviti da je HRT danas ogroman pogon sa četiri kanala, dopisničkom i s razgranatom radijskom mrežom. Očigledno se u toj masi dio ljudi izgubi. Jer, imamo mi uz dopisništva – sjetimo se samo izborne večeri – Ivane Šilović, Mariole Milardović, Stele Sep, Hrvoja Gunajče, Sandre Lacković, Hrvoja Matejčića itd – i sjajnih novinara na radiju, recimo Ivana Žaknića, ili Elijanu Čandrlić koja je u toj fuziji radija i televizija dobila »vidljivost« makar je godinama na radiju radila dobar posao.

Nego Obersnel u izbornoj noći. Ljut je na HRT zbog tretmana Rijeke, što grada, što NK Rijeka.


– Njegove primjedbe mogu biti dijelom i opravdane, međutim sve je stvar načina i tajminga. Uvijek ću braniti pravo građanina Obersnela da izrazi svoje neslaganje, uvijek ću braniti njegovo pravo da ima pravo na nezadovoljstvo, ali kažem, pitanje je stila, tajminga i prave adrese. Stoga bih samo ponovila rečenicu koju je kolega Stojanac u izravnom prijenosu rekao gradonačelniku – što ja imam s tim!


Dojam je da ste ležerno odvozili izbornu noć, pri čamu ne mislim ništa loše.– Mislim da je to zapravo prednost, pa opasku shvaćam kao kompliment. Vremena se mijenjaju, drugačija je dinamika, društvene mreže su otvorile prostor u kojem imate televiziju prije televizije, informaciju prije informacije. U tom svjetlu, u svijetu kojem više nisi jedan i jedini izvor, ležernost je apsolutno dobrodošla.

Ljudska i profesionalna zadaća


A i pamti se da je politika nekada bila drugačija. Nekako, ulovi čovjeka skoro pa tuga kad krene ovo što danas imamo uspoređivati s ne tako davnim vremenima. – Druga vremena, drugi običaji. I možda je nakon svih tih rošada, smjena, padanja glava stvarno vrijeme za transformaciju u jednu uistinu profesionalnu televiziju. Nikada neću odustati od ljudske i profesionalne zadaće da stalno upozoravam kako moramo ne samo transparentno nego krajnje štedljivo i odgovorno raspolagati novcem pretplatnika. Mišljenja sam da bi HRT sam trebao zaslužiti punu neovisnost, sam olabaviti tu vezu s politikom.– Slobode imaš koliko se za nju izboriš i koliko si se spreman odreći nekih vlastitih privilegija, toga da oportunizmom i šutnjom kupuješ bolji status. To je put kojeg svaki čovjek bira sam. Naravno, pri tom ne treba zanemariti ograničenja, nisu svi u istoj poziciji da u nekom trenutku mogu raditi i reći što misle.

Ali nema više smisla prebacivati odgovornost na druge, čak ni samo na politiku. Politika radi ono što misli da treba i ako joj se to dozvoli naravno da će se tako i ponašati. Takav je obrazac, ali uvijek tražim više – kičmu i stav od ove druge strane.



Da mi i opet riješimo svaku nedoumicu; nas dvoje nismo u nikakvom rodu, nismo u braku, nismo rođaci….– Svakako treba naglasiti da nema sukoba interesa! Čak se ne radi ni o Pavićima iz iste loze. Ali, niste vi meni bili jedini Pavić. Pričalo se i da sam »uspjela« jer mi je kako su potpuno krivo interpretirali »supruga« Mladen Pavić, novinar i bivši glasnogovornik Vlade.Dakle, od vas ne bi bilo ništa da nije… – …nekog Pavića! Hahaha.


Vidim da na televiziju dolaze i osviješteni pojedinci koji novinarstvo shvaćaju kao prostor odgovornosti, baš kao što mislim da su novinari na HRT-u bez obzira na probleme još uvijek u boljem položaju od većine novinara na tržištu rada. Bez obzira što trebamo štiti ugled i integritet javne televizije to dakako ne znači da ne treba govoriti o slabostima tog golemog sustava. Legitimno je progovarati i upozoravati na propuste baš kao što to radimo i s drugim institucijama.


A po stare dane opet u Rijeku, možda kad Stojanac bude šef centra?– Haha. To je svakako jedna od mogućih opcija. Možda se dogodi neka nova kemija s gradom za kojeg me vežu najljepše uspomene.