Legende TV-a

Razgovarali smo s Antom Batinovićem i Damirom Matkovićem – umirovljenicima koji još neće u mirovanje

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević / Zarko Basic PIXSELL

Foto Davor Kovačević / Zarko Basic PIXSELL

Matković u emisiji »Dobro jutro Hrvatska« na razumljivu jeziku objašnjava komplicirane neke stvari kako znalcu vanjske politike i dolikuje, dok Ante Batinović nedjeljom na Trojci u »Glazbenom specijalu« otkriva i dalje gdje to još ima dobre glazbe



Neumoljiv je zakon. Možeš raditi k’o švicarska urica, ma ako si ispunio uvjete nema druge nego put mirovine. Pa se zoveš umirovljenikom. Mada si sve prije nego u ‘stanju mirovanja’. Damir Matković i Ante Batinović doajeni su Hrvatske radio -televizije.


I makar su friško i na papiru umirovljenici, netko je mudro ocijenio da nam samo na radost i veselje može biti da rade još makar mrvu. Matković u emisiji »Dobro jutro Hrvatska« na razumljivu jeziku objašnjava komplicirane neke stvari kako znalcu vanjske politike i dolikuje, dok Ante Batinović nedjeljom na Trojci u »Glazbenom specijalu« otkriva i dalje gdje to još ima dobre glazbe. Tu su njih dvojica gdje i trebaju biti. Zato ovaj razgovor i ne stremi tome da bude ‘oproštaj’, već je samo dokaz da godine i nisu važne.


Što se mene tiče, bio bi najsretniji da jedan drugom ne date doći do riječi.




MATKOVIĆ: Mi smo pristojni ljudi, pa kad govori Ante ja ga neću prekidati.


BATINOVIĆ: A neću ni ja tebe! Evo sam ga baš lijepo slušao jutros u »Dobrom jutru«.


Što je bila tema?


MATKOVIĆ: Prošli tjedan britanski je parlament konačno dao zeleno svjetlo da premijerka Theresa May može aktivirati Članak 50. Lisabonskog sporazuma i početi postupak za izlazak iz EU. Ono što Britanci zapravo traže najbolje bi opisala ona naša narodna – i ovce, i novce! Zašto ovce i novce!? Britanci bi, čini se, zapravo željeli sačuvati sve privilegije koje nosi članstvo u EU, ali da pri tom nemaju nikakve obaveze. A to tako ne ide.


Foto D. Kovačević


Foto D. Kovačević



Ali, što se glazbe tiče, Rolling Stonesi bi trebali svirat posvuda i dalje, što god britanska premijerka učinila!?


BATINOVIĆ: Vidjet ćemo mi to! Ali, ja sam posljednih mjeseci okupiran jednom radosnijom tematikom. Naime, u Rijeci koja je tako dobro znala napraviti brend iz svoga rocka proteklih desetljeća, jedno vrijeme je kreativno sve malo stajalo. Nije ustajalo, ali je stajalo.


Međutim, pojavio se bend zbog kojeg se nalazim u čudnoj situaciji da kritičari koji imaju deset, dvadeset ili trideset godina manje od mene, nisu uočili Jonathan. Jest da su oni kao ona reska jabuka po kojoj su dobili naziv, ali to je bend koji sam i u svojoj emisiji najavio kao bend koji nije nova velika nada, nego nova velika snaga domaćeg rocka. I to je oni što me brine, da većina kritičara, kolega, novinara nije uočila taj potencijal, pa ja sa svojih 65 godina moram ukazivati na Jonathan. Je li to zbog toga što pjevaju na engleskom jeziku!? Ne vjerujem, makar izgleda da nismo svjesni da je stvorena, ne jedna nego više generacija kojima je engleski drugi materinji jezik.


Po Americi u kariranoj košulji


MATKOVIĆ: Ja imam suprotan primjer. Najpopularnija belgijska, ili točnije flamanska grupa Clouseau snimila je 1991. album na engleskom »Close Encounters«, koji je postigao veliki uspjeh i u Njemačkoj. Njihovi obožavatelji su na to poludjeli toliko da bend, a sviraju i danas, više nikada nije snimio ni jednu jedinu stvar na engleskom iako bi im to možda otvorilo druga tržišta.


BATINOVIĆ: A glede toga, sjećam se da je 90.-tih godina u Francuskoj bila jako izražene tema borbe protiv američkog kulturnog imperijalizma. O tome sam razgovarao u Beču s velikim francuskim kantautorom Georgesom Mustakijem. Pitao sam ga što misli o ministru kulture Jacku Langu koji je bio veliki protivnik američkog imperijalizma, a Moustaki mi usred Beča kaže: »A tko je Francuzima kriv, pa neke oni nametnu svoju kulturu i umjetnost«. I zato mi je cijela ta priča oko Jonathana draga, jer se pojavio novi bend koji pjeva na engleskom i kome je to najnormalnije. Ja se nadam da će Jonathan biti nova nada hrvatskog rocka, što već i jest.


Vidim ja da su se vama putovi ukrštavali s vremena na vrijeme, ne čini se glazba baš toliko daleko od vanjske politike. Evo veli Matković da mu je country svirao na radiju kada je onomad jezdio u automobilu Amerikom.


MATKOVIĆ: Bio sam godinu dana na specijalizaciji u Americi i kada je završila ostvario sam svoj veliki san, a to je da autom prokrstarim tu golemu zemlju, od Miamija do Seattlea, da budem odjeven u kariranu flanel košulju, slušam samo country i u autu pijem pivu iz konzerve. Imao sam stari Oldsmobile, kariranu košulju, slušao country, ali pivo nisam pio jer je u Americi otvorena boca bilo kojeg alkoholnog pića u autu – težak prekršaj. Otkrio sam da je u Americi country popularniji od rocka!


To je glazba bliska malom čovjeku, rekao bih da je to specifična poetika običnog čovjeka, pjesme u kojima se govori o ljubavi, prijateljstvu, vjernosti, obiteljskoj povezanosti, zavičaju, dakle o svemu onome što obični Amerikanac smatra tradicionalnim vrijednostima. Tek povremeno country zbori o slomljenim srcima. Izvanrednih je tu autora. Posebno su mi drage Bonnie Raitt i Mary Chapin Carpenter.


BATINOVIĆ: A ja bih želio ispričat nešto što sam doživio 2000.-te na Floridi. Daytona Beach, jedno od najjačih turističkih središta u Americi. S bajkerima iz Pule bio sam na Danima bajkera. Traju oni deset dana, a okupi se 600.000 bajkera! Ono što me ugodno šokiralo je da u tih deset dana dok traje fešta, u svim hotelima, lokalima, kafićima svira samo rock 70-tih! A onda u noći sa subote na nedjelju, bajkeri odlaze, a dolaze studenti na proljetni odmor. Opet njih 600.000. Koji su tada slušali Nirvanu, Paerl Jam i slično taman da u svim objektima svira samo to!


Previše kanala, premalo novih ideja


Nego, jest li vas dvojica sve ove godine znali ovako sjesti pa popričati? Odnosno, jest li slušali jedan drugog dok na malim ekranima priča o svom sektoru?



Foto Zarko Basic / PIXSELL


Foto Zarko Basic / PIXSELL



MATKOVIĆ: Ja sam Antu slušao na radiju. Mene ime Ante Batinović praktički prati cijeli moj odrasli život. Nismo se nešto specijalno družili, ali znamo se. Na Radio Zagrebu bila je jedna super emisija koja se zvala »Po vašem izboru«. Bio sam u gimnaziji kada ju je vodio i uređivao legendarni Fran Potočnjak. Jedino su se u toj emisiji mogli čuti najnoviji svjetski pop hitovi. To su vam godine 1966., 1967., 1968. Kasnije je Ante vodio i uređivao tu emisiju.


BATINOVIĆ: Kasnije sam ja prvi uveo Afriku Bambaatuu, čovjeka koji je izmislio hip hop i cijelu tu kulturu.


Prošli ste svašta, ma s obzirom da je danas na stotine izvora iz kojih dopiru i vijesti i glazba, činili vam se da je ranije domet novinarskih uradaka općeniti bio veći ili manji?


BATINOVIĆ: Jedan od osnovnih problema je taj što je danas glazba dostupna svima i svakom, dok si nekad, ako si želio čuti nešto svjetsko, morao upaliti Radio Zagreb, ili imati oca pomorca da ti iz inozemstva donese ploču. I zato mislim da su nam baš danas potrebne emisije poput »Po vašem izboru« da u toj šumi emisija budu onaj selektivni dio informacija.


MATKOVIĆ: Danas imate specijalizirane glazbene TV kanale. Čini mi se da je danas puno teže biti konzument glazbe, jer imate toliko izvora da fizički ne stignete sve slušati. Slično je i s televizijskim programom. Ima nebrojeno kanala, ali imate osjećaj da stalno gledate jedno te isto. Paradoks je da je multikanalnost zapravo banalizirala televiziju. Sve te silne TV kanale morate nečim puniti. Ne možete svaki dan očekivati da će netko napisati Hamleta u Mrduši Donjoj. I tako, dok čekate tog novog Hamleta, vrtite reprize. Beskonačno. Teoretski bi multikanalost trebala poticati kreativnost, ali to se zapravo ne događa. Previše je kanala, a premalo novih ideja. Posljednja nova velika ideja bio je Big Brother, a to je bilo 1990.!


BATINOVIĆ: Jednu stvar bi htio reći, a mnogi je se boje reći s obzirom koliko se HRT napada, s razlogom i bez razloga. Uvijek velim da HRT ima apsolutno izuzetne profesionalce u svim segmentima. E sada, koji put to ispliva, koji put ne, ali je činjenica da je to to, da ćete i dan danas neke stvari iz kulture, ili vanjske politike vidjeti i čuti samo na HRT-u.


MATKOVIĆ: Vječna je to dvojba na koju nitko u svijetu nema pravi odgovor; u kojoj se mjeri javna televizija mora povoditi za raspoloženjem publike!? Jer što će javnoj televiziji program za koji ona misli da je super, ali ga nitko ne gleda? A opet, da bi ste opravdali svoje postojanje, morate imati neku gledanost, zar ne? Na žalost, jedini je način da idete prema najnižem zajedničkom nazivniku. Uvijek je gledaniji James Bond nego emisija o Ninu, prijestolnici drevnih hrvatskih knezova. Daljinski upravljač smrt je klasičnog koncepta javne televizije.


Publika se vezuje uz voditelja


Možda je problem što se TV licima više ne vjeruje koliko se vama vjerovalo i vjeruje.


BATINOVIĆ: Mene to zna koji put čuditi, kada kažu – vjerujemo ti. Jer, ja to radim spontano, isto kao prije 40 godina.


Foto D. Kovačević


Foto D. Kovačević



MATKOVIĆ: Uzmite TV Dnevnik. Voditelj je jedino što je u TVD unaprijed poznato. Publika se vezuje uz voditelja, a ne uz vijesti. Neprekidno ih mijenjati najgori je mogući pristup. U cijeloj povijesti američkih komercijalnih mreža, od 1947. godine na ovamo, izmijenilo se manje voditelja TV dnevnika nego na HRT-u u tri, četiri godine. Teško je stalno dovoditi nova lica i očekivati da se publika za njih veže. A upravo je to ključ uspjeha. Na američkoj mreži PBS Jim Lehrer vodio je TVD 36 godina! Povukao se u 77. godini života. Da sam ja vlasnik televizije, Ante bi meni vodio emisiju do 80. godine, jer je prepoznatljivo ime, brend. Mirjanu Rakić držao bih na ekranu sve dok može govoriti. Ona je lice koje publika zna i kojem vjeruje.


A i znala je, baš kao i vi, uvijek sve držati u granicama pristojnog. Ne sjećam se recimo kada ste o ikom govorili ružno.


BATINOVIĆ: To bi bilo rasipanje etera. Radije ću ukazat na nešto što je dobro.MATKOVIĆ: Ja sam uvijek znao da sam samo zaposlenik, a ne ni vlasnik niti suvlasnik televizije. Moja je novinarska zadaća da informiram gledatelja tako da on dobije dovoljno informacija pa da sam može donijeti zaključak. I točka. Gledatelj ne smije prepoznati jesam li ja privatno skloniji lijevoj, desnoj ili bilo kakvoj opciji. Izricanje privatnog mišljenja na televiziji kojoj nisam vlasnik je loše. To se ne radi.

BATINOVIĆ: Svih ovih desetljeća postojali su novinari i kritičari koji su znali naređivati što slušati, što ne. Uvijek sam im govorio, okanite se toga. Ti kao novinar ili urednik već samim izborom teme sugeriraš nešto i ne treba naređivati. To nikad nisam volio, taj zapovjedni ton.


Zapravo, vidim ja da nakon svih godina pamtite samo sretne dane.


MATKOVIĆ: Naravno. Pa ovdje sam proveo ugodnih 35 godina života, čak i više. Prvi put sam na Radio Zagreb došao kao student 1973. godine, na televiziju 1975. Bilo je, naravno, i loših trenutaka, ali mene je taj posao uvijek silno veselio, sreće je bilo daleko više nego nesreće. Ima li nečeg boljeg nego od krhotina zbilje u montaži sastavljati novu priču?


BATINOVIĆ: A ja sam kao tinejdžer slušao Radio Zagereb na malom, žutom, prekrasnom tranzistoru, emisiju »Po vašem izboru« i rekao sebi – ja bih to radio jednog dana. I bilo je sve kao u holivudskom filmu. Došao sam u Juršićevu 4 s 18 godine, potražio Nelu Barišić koja je radila emisiju »Diskofil«, i za šest mjeseci ne samo da sam radio tu emisiju nego sam surađivao i sa svim ostalim programima.


MATKOVIĆ: Ante i ja pripadamo naraštaju koji je imao od koga učiti. Ja sam bio »mali od kužine« zbiljskim velikanima televizije, i to mi vrijedi više nego još jedna fakultetska diploma. Ante i ja možda nismo takve legende kao naši učitelji, ali možda bi se i nas moglo iskoristiti da budemo mentori kolegama koji tek počinju. Tim više što naši fakulteti novinarstva često izbacuju tek poluproizvode urešene diplomom.