Želim, što se ono kaže »trajati u ovom poslu«, pa mislim da je ovo ispravan put, kako se ne bih, poput nekih prebrzo potrošio i počeo ići na živce dragim gledateljima.
Programsko čelništvo Nove TV samo se pohvaliti može zbog davne i mudre odluke da svoje voditelje i urednike Dnevnika ne mijenja od prigode do prigode. Tu se postav zna u svako doba dana, pamti kako se pamte sastavi omiljenih nogometnih klubova. Važan kotačić tu je i Petar Pereža, čovjek miran, staložen, profesionalan.
Tko god krene, štono bi se reklo, guglati o vama štogod, brzo će shvatiti kako niste materijal za žutu štampu. Možda je i to razlog da puk jamačno ni primijetio nije kako je, evo, skoro deset godina otkada ste na Novoj TV!?
– Skorašnjih deset godina na Novoj TV je proletjelo, a meni se čini kao da je jučer bilo kad sam prvi put stupio nogom u redakciju Nove. Drago mi je da nisam materijal za žutu štampu, jer radim odgovoran posao, a i sasvim sam pristojno eksponiran u javnosti s obzirom na to da je iza mene nekoliko tisuća emisija u udarnom terminu. U svemu tome dozvoljeno je dati malo i osobnog pečata, ali konkretno u Dnevniku ne prezentiram samo sebe i svoj rad, već cjelodnevni angažman i trud cijele redakcije. Uostalom, želim, što se ono kaže »trajati u ovom poslu«, pa mislim da je ovo ispravan put, kako se ne bih, poput nekih prebrzo potrošio i počeo ići na živce dragim gledateljima.
Više od 12 sati rada
Staž je popriličan, na sve vas gledatelji su se navikli k’o da ste im članovi obitelji. No, čini mi se kako se taj posao u nas ipak mrvicu podcjenjuje, kako većina smatra da i nije neka vještina čitati vijesti!?
Moram pitati nekoliko pitanja što imaju za cilj ubiti ponajprije moju znatiželju. Elem, gdje ste i kako tako uspješno izgubili splitski, solinski naglasak, i pije li se išta iz onih šalica s logom Nove TV ili je to samo dekoracije radi!?
– Mogu reći da sam talentiran po pitanju sluha i muzikalnosti, u slobodno vrijeme volim zasvirati, a ni strani jezici mi ne idu loše, pa tako i razlikovanje narječja i standardnog jezika. Rano sam počeo raditi u medijima, pa tako i brusiti izgovor. Već sa 16 godina na Radio Dalmaciji imao sam uzorne govornike, a na poboljšanjima sam nastavio raditi s fonetičarima na Novoj TV. Kada malo zapne u grlu dobro dođe gutljaj vode iz, eto, čuvenih šalica na našem stolu.
– Iz godine u godinu kako se nižu obljetnice Dnevnika, svaki put se u redakciji prisjetimo početka. Nakon što se malo našalimo, na račun prijašnjeg outfita ili izgleda, shvatimo kako je zapravo dragocjeno koliko smo vremena proveli zajedno, učeći, oblikujići se, pa na koncu i lijepo stareći. Tu moram izuzeti kolegu Kopljara jer on uopće ne stari, ha, ha! Ali ono što želim reći je da smo sjajna ekipa, poput obitelji, jer se jako dobro razumijemo, uvažavamo, šalimo, i prihvaćamo jedni druge sa svim manama i vrlinama. Bez takvog pristupa bilo bi preteško izdržati tempo i stres kojim su televizijski novinari izloženi.
Naš radni dan traje više od 12 sati što uključuje apsolutno sve moguće pripreme za svaku vijest, svaku riječ, svakog sugovornika ili gosta. Moramo biti upoznati sa svime što će u konačnici ići u eter. U Dnevniku obrađujemo 40 do 50 vijesti dana s kojima moramo biti solidno upoznati i biti u stanju o njima razgovarati, gledateljima reći više o njima ‘iz glave’. U svakom trenutku moramo biti spremni reagirati i prepričati ih ako primjerice dođe do tehničkih problema, pukne satelitska veza s reporterom, blokira prilog ili ne bude gotov na vrijeme.
Ne znam koliko ljudi zna da ste po struci ekonomist. Poželite li se katkad, recimo dok kolega Bago po ekranu pritišće brojke s BDP-om, dići iz stolice pa kazati sve što vam je na ‘ekonomskoj’ duši?
– Ekonomska struka mi dosta pomaže u poslu, pogotovo u zemlji gdje se već šest godina sve vrti oko proračuna, plaća, mirovina, kreditnog rejtinga, rezanja, socijalnih prava i davanja, investicija, gospodarskog rasta, javne nabave, kvartala, rejtinga, statistike. Kolega Bago i ja često znamo diskutirati i analizirati sve što javnost treba shvatiti, ali malo je vremena da sve stane u dnevničke minute pa se ograničavamo na suštinu. Što se političara tiče, u neformalnom razgovoru ne ustručavam se reći svoj stav. Čak mi otvoreno priznaju da sam u pravu, ali to jednostavno ne mogu provesti u vremenski razumnim rokovima. Naravno sve zapinje u praksi, birokraciji i nekompatibilnosti sustava između ministarstava, pa se okreću manjim i vidljivijim, neću reći populitističkim projektima koji će dati nekakav mršavi rezultat u njihovom mandatu.
Ekonomija u srcu
Kakvo je, zapravo, vaše viđenje gospodarskog stanja u koje nam je zemlja, i mi s njom, zapala?
U paru ste najčešće s Rominom Knežić. Koliko je tu važno razumijevanje, suradnja, kolegijalnost? Koliko je lakše, ili možda teže, Dnevnik raditi u paru?
– Jedini u Hrvatskoj vodimo Dnevnik u parovima, što je svakako velika prednost i izazov u smislu dinamike i interpretacije. Isto tako vrijedi za suradnju prije nego sjednemo u »vrući stolac« u 19 i 15. Jako se dobro razumijemo, pa smo već razradili sjajnu neverbalnu komunikaciju i mislim da kolege Kopljar, Miholjek, Knežić i ja u svakom trenutku znamo što ovaj pored njega misli i želi. I to na kraju daje onu sigurnost da se možemo osloniti jedno na drugo ako stvari krenu neočekivanim smjerom. U takvim uvjetima i s takvim kolegama mislim da je lakše raditi u paru.
– Bez brze provedbe industrijske strategije, nažalost u idućih deset do petnaest godina nećemo moći dostići brojke koje ostvaruju zemlje takozvane »stare Europe«. To bi trebala biti i platforma za školovanje budućih kadrova i trebalo bi radikalno promijeniti kvote i zanimanja na hrvatskim učilištima. Industrija kakvu poznajemo je propala, a takvim »starim« kadrovima preostaje jedino prekvalifikacija ili socijalna pomoć. Što se mladih tiče, postali smo zemlja nezaposlenih pravnika i ekonomista. Ulaskom u Europsku uniju nismo postigli sve one prednosti koje smo očekivali, cijene su porasle, kao i nezaposlenost i nažalost jedina opcija je spašavanje države od bankrota, a tu nema previše prostora za kreativnost. Sve što se bude radilo po tom pitanju neminovno će se odraziti na širu populaciju i jedino što možemo je preživljavati iz dana u dan. Brutalno sam iskren, ali ono čemu se danas nadamo doživjet će tek naša djeca.
Ekonomija i mali ekran!? Da se to spojiti u kakav zgodan televizijski format. Ima li takvih planova?
– Ekonomija u srcu, a novinarstvo u duši! To provodim svakodnevno, a Dnevnik je upravo takav format u kojem se to spaja. Nadam se da će tako biti još dugo, dugo, samo s pozitivnim pokazateljima za državu i društvo.
Dnevnik Nove TV najgledanija je informativna emisija u nas. U čemu je, po vašem mišljenju, tajna?
– Najgledaniji smo jer su gledatelji prepoznali kvalitetu, znaju da su nam objektivnost i vjerodostojnost glavni kriteriji. Zato nam, između ostalog, i vjeruju. I zato što smo među njima. Novinari nipošto ne bi smjeli živjeti u nekakvom paralelnom svijetu i promatrati društvo kroz monitor laptopa ili tableta. Upravo u tome je tajna Dnevnika Nove TV što smo svakodnevno s ljudima i među ljudima. Slušamo i osluškujemo, te na taj način i njihov glas dopire do onih koji bi ih trebali čuti.
