Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
24. siječnja 2020.
Razgovor s urednikom i filmskim kritičarom

Oremović u Rijeci snima drugu sezonu "Nesreća": 'Postoje dvije vrste ljudi - oni koji žele i oni koji ne žele govoriti'

Arsen Oremović uz olupinu nagibnog vlaka koji je iskočio u Rudinama 2009.
Arsen Oremović uz olupinu nagibnog vlaka koji je iskočio u Rudinama 2009.
Autor:
Objavljeno: 20. studeni 2019. u 17:47 2019-11-20T17:47:07+01:00

Jednima je lakše kada govore, tako neki doživljavaju i svojevrsnu katarzu, a drugi bježe i od najmanjeg prisjećanja tih događaja. U riječkoj epizodi s bebama dogodilo se da je nekoliko majki ispočetka prihvatilo sudjelovanje u filmu, da bi naknadno odustale. Nasuprot njima bila je jedna gospođa iz Opatije koja je otvoreno ispričala sve. Ona i njezin muž bili su izrazito otvoreni i topli sugovornici, ali mogu razumjeti i one koji imaju drukčiji način nošenja s tako teškim situacijama

RIJEKA - Arsen Oremović godinama je bio urednik i filmski kritičar, no u 2000-ima se sve više okreće dokumentarcima, a ovih ga je dana posebno teško uhvatiti jer za HRT, a u produkciji Izazova 365 Maje Vukić, snima drugu sezonu serijala u kojem rekonstruira najveće nesreće u Hrvatskoj.

Tim je povodom nedavno boravio u Rijeci i Istri jer druga će se sezona »Nesreća« o najvećim prometnim ili prirodnim nesrećama u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata, baviti između ostalog i avionskom nesrećom koja se 1971. godine dogodila na tada novootvorenom krčkom, odnosno riječkom aerodromu, dok će druga riječka epizoda prikazati tragični događaj iz rodilišta na Sušaku kada je 1975. izgorjelo dvadeset novorođenih beba.

– Već dva-tri mjeseca, sa stankama, u produkciji tvrtke Izazov 365 i producentice Maje Vukić, snimamo po Istri i Kvarneru epizode iz nove sezone serijala »Nesreća«, među kojima se nalazi i avionska katastrofa koja se dogodila 1971. na tada novootvorenom krčkom, odnosno riječkom aerodromu, a u kojoj su smrtno stradali naš veliki pjesnik Josip Pupačić, njegova supruga i kći. Kako se u to vrijeme govorilo o tome da se jednim dijelom pogibija gotovo svih putnika dogodila zbog nedovoljne opremljenosti i obučenosti vatrogasnih i spasilačkih postrojbi na aerodromu, upravo prije poziva za ovaj intervju snimali smo scene sa svjedocima stvarnih događaja, ali i vatrogasnu vježbu na čelu sa šefom vatrogasno-spasilačke službe Hrvojem Keglevićem koja je pokazala da aerodrom danas ne samo da ima najmoderniju opremu, nego služi i kao centar za obučavanje ekipa iz nekih drugih dijelova Hrvatske. A ujedno smo iskoristili priliku snimiti i nekoliko igranih uprizorenja stvarnog događaja. Druga riječka epizoda prikazat će nevjerojatan tragični događaj iz rodilišta na Sušaku kada je 1975. izgorjelo dvadeset novorođenih beba, otkriva Oremović.

 

U pripremi igrani film

Osim serijala o nesrećama, čime se trenutno bavite, što se kuha u vašoj »dokumentarnoj kuhinji«?
– Trenutačno sam 100 posto u novoj sezoni »Nesreća«, ali nakon toga krećem u realizaciju novog projekta, no ovoga puta ne dokumentarnog, nego dugometražnog igranog filma »Glava velike ribe«. U njemu se govori o dvojici braće: jednom se razvio PTSP od rata, a drugom od ovakvog mira i društvenih prilika u kojima živimo. Naravno da će i njegov stil biti djelomice dokumentaristički, ali i kako značajan dio mene naginje također nadrealizmu – za koji mislim da je također karakteristika svakodnevice – bit će i takvih elemenata u filmu.

Emocionalni slojevi

U prvoj sezoni serijala bavili ste se iskakanjem »mirogojskog« tramvaja br. 13 1954. godine, velikom poplavom u Zagrebu 1964., željezničkom nesrećom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu 1974., sudarom britanskog i slovenskog aviona iznad Vrbovca 1976. te sudarom brodova Aurora i Ilirija u dubrovačkoj luci Gruž 1992. godine. Osim velikog požara u riječkom rodilištu i pada aviona na krčkom aerodromu, koje nesreće još obrađujete u drugoj sezoni?

– U Istri snimamo priče o poginulim rudarima u nesrećama 1940. i 1948. u Raši i Labinu, te epizodu o službeno nerazjašnjenoj eksploziji na pulskoj plaži Vergarola 1946. godine, oko koje se danas, možda i više nego ikada prije, isprepliću razne i ekstremno sučeljene teorije o tome što se ondje zapravo dogodilo. A pritom oslikavamo vrijeme, kontekst, društvene i političke prilike toga doba kada se čekalo da nakon ostatka Istre i Pula, tadašnja Zona A pod angloameričkom upravom, pripadne Jugoslaviji. Uz njih, snimamo epizode o najvećoj školskoj nesreći u kojoj je prilikom sudara vlaka i školskog autobusa u Pojatnom 1989. godine stradalo četrnaestero djece, te prikazujemo slučaj iskakanja nagibnog vlaka u Rudinama 2009. u kojem je poginulo šestero ljudi, a deseci su ranjeni. Taj slučaj htjeli smo obraditi još u prvoj sezoni, međutim kako u tom trenutku slučaj još nije bio pravomoćno sudski završen, to nije bilo moguće.

Ekipa na dnu raškog okna rudnika iskopanog 1936. godine

Ovaj serijal na tragu je sličnih dokumentarnih serijala kakve gledamo primjerice na National Geographicu. Jesu li vam te emisije bile svojevrsna inspiracija?

– Pa, iskreno, ne baš. Više sam se vodio nekim drugim dokumentarnim stilovima, posebno u kontekstu igranih dijelova koje su više asocijativne tabloilustracije nego klasične narativne scene koje, čak i kod stranih dokumentaraca, meni rijetko izgledaju dobro. A s našim budžetima ih je gotovo i nemoguće napraviti na pravi način.

Dokumentarni materijal popraćen je igranim rekonstrukcijama. To vam omogućuje svojevrsnu veću dinamičnost?

– Tako je, ali još više omogućavaju da se gledatelja poveže s vremenom, lokacijama i licima. Općenito mi je jako važno ne samo da se dobiju sve relevantne informacije o tome što se u tim slučajevima događalo, kako su tekle istrage i sudski procesi, nego da se preko sudionika, kako žrtava tako i njihovih članova obitelji ili nasljednika, gledatelje uvede u nevjerojatne emocionalne slojeve takvih vrsta životnih tragedija.

Originalni soundtrack serije

Zanimljivo je kako serijal prati originalna glazba s potpisom svestranog Tonija Starešinića, poznatog po radu u grupa Chui i Mangroove. Prva soloploča Starešinića »Nesreća« objavljena je u izdanju Menarta i HRT-a, a izdanje je dostupno na vinilu koji uključuje kod za download digitalnog albuma, te na digitalnim servisima. Glazba je ambijentalnog elektro-akustičnog karaktera, opisuje je kao glazbu u slikama jer se ne radi o klasičnim kompozicijama.
– Prvi put sam radio glazbu za jedan dokumentarni serijal. Opisao bih ovu glazbu kao glazbu u slikama, dok sam je radio, više sam se osjećao kao slikar, nego skladatelj. Sistem rada temeljio sam na bacanju boja/zvukova i oblikovanju kratkih linija/melodija. Slike su nastale brzopotezno, a istom tom brzinom se i odvijaju pred ušima slušatelja, jedna za drugom, kao film. Uostalom to joj je i bila prva namjena, da prati film. Međutim kada smo odvojili vizualni dio od zvučnog, otvorila se potreba za dodatnim nijansama klavijatura, a tu mi je pomogao i prijatelj i glazbeni suradnik trubač Andrej Jakuš, kaže Starešinić.
Fotografija na naslovnici je iz epizode o željezničkoj nesreći 1971. godine u kojoj je između ostalih stradao nesretni policajac predstavljen na prednjoj strani omota koja je, s obzirom na to da je većina nesreća bila u starom sistemu, rađena u retro Yu-štihu, kaže redatelj Arsen Oremović i pojašnjava kako je album je dvojezičan jer Tonijeva instrumentalna glazba s lakoćom nadilazi ovo podneblje.
– I ona je rađena na retro »analogni« način pa je album mogao isti ovakav biti snimljen u 1970-ima, a opet je izuzetno suvremen. Ako ću malo karikirati, to je za mene najbolji ex-Yu instrumentalni elektronički album koji zapravo nikad nije snimljen. Tako da je dogovor s Menartom bio da ga radimo dvojezično za vanjska tržišta kojem to retro pakiranje može biti dodatna vrijednost i intriga. Drago mi je da je predstavljanje albuma počelo prvim singlom »Tema vlaka 216/Train 216 Shuffle« jer mi je to bila jedna od najdražih tema, odnosno to je jedna od rijetkih situacija u kojima sam scenu montirao i prilagođavao glazbi, a ne obrnuto, kaže Arsen Oremović, napominjući kako skladba ima izuzetno jak i hipnotičan ritam, pa je u konačnici koncipirao i takav spot koji se naslanja na epizodu o željezničkoj nesreći iz 1974. godine, ali je njegov stil potpuno drukčiji.
Cijeli soundtrack je Toni snimio u svom studiju Tonic Electronic i baziran je na Moog, Dave Smith i Korg klavijaturama. Promocija ploče će se održati 29. studenog u 20 sati u zagrebačkom klubu Vinyl, a ulaz je besplatan.

Dvije vrste ljudi

Teme koje obrađujete nisu nimalo lake, vjerujem da je sugovornicima, onima koji su preživjeli ili se pak sjećaju tih nesreća, teško otvoriti se pred kamerama?

– Uvijek postoje dvije vrste ljudi: oni koji žele govoriti i oni koji ne. Jednima je lakše kada govore, tako neki doživljavaju i svojevrsnu katarzu, a drugi bježe i od najmanjeg prisjećanja tih događaja. Dosad nismo imali problema s nalaženjem sugovornika, tek nam se u riječkoj epizodi s bebama dogodilo da je nekoliko majki ispočetka prihvatilo sudjelovanje u filmu, da bi naknadno odustale. Nasuprot njima bila je jedna gospođa iz Opatije koja je otvoreno ispričala sve, čak je isključivo nakon naše najave dolaska na snimanje skupila hrabrost otvoriti kutiju sa silnim brzojavima čestitki za rođenje, a potom i brzojavima za izražavanje sućuti koji su počeli pristizati dva dana kasnije. Ona i njezin muž bili su izrazito otvoreni i topli sugovornici, ali mogu razumjeti i one koji imaju drukčiji način nošenja s tako teškim situacijama.

Snimanje serije Nesreće: Ekipa na riječkoj pisti gdje se 1971. dogodila velika nesreća

S obzirom na to da je riječ o povjerljivim podacima do kojih je iznimno teško doći, koliko su hrvatske institucije otvorene u pružanju materijala i pomoći?

– Institucije, a tu ponajprije mislim na arhiv, odnosno Muzej MUP-a u Zagrebu te institucije unutar kojih su se nesreće dogodile, uglavnom dobro shvaćaju važnost toga da budu otvoreni i suradljivi u tim trenucima. Oni osjećaju, a prva sezona je mnogima i pokazala, da bježimo od senzacionalizma i držimo se dokumenata, da imaju određenu odgovornost prema tome da se hrvatskoj javnosti pokažu te strašne epizode za koje neki nisu nikada ni čuli. Uostalom, mi u svakom slučaju pokažemo da te nesreće nisu ostale bez odjeka u smislu poboljšavanja upravo tih segmenata u kojima su se nesreće dogodile. I to je uglavnom u 90 posto slučajeva tako. Ali da budem iskren, ima i onih koji bi malo to sve skupa izbjegli, iako njihova današnja vodstva nemaju nikakvu odgovornost za nesreće koje su se dogodile, ali to je više stvar neshvaćanja prirode obavljanja javnih poslova što baš nije rijetka pojava u javnom sektoru.

Snimanje serije Nesreće: Vježba gašenja na krčkom aerodromu

Krivi su »švicarci«

Godinama ste bili urednik i filmski kritičar, no u 2000-ima se sve više okrećete dokumentarcima. Zašto?

– Naprosto mi je interes za novinarstvo za kakvo sam se opredijelio ranih 1990-ih počeo padati, tj. to definitivno više nije bio posao kojim sam se ja počeo baviti na svom početku. Dokumentarcima sam se prepustio prvo kao gledatelj jer mi je to postala primarna prizma sagledavanja svijeta oko nas, a putem sam osjetio ne samo da imam i sam reći nešto u tom sektoru, nego sam dobio i konkretnu šansu u vidu produkcijskih uvjeta koje mi je ponudio producent Ivan Maloča kada smo se obojica, poput stotina tisuća drugih ljudi, našli u problemu švicarskih franaka.

Snimanje serije Nesreće: Toni Starešinić s vinilom »Nesreće« objavljenoj u izdanju Menarta i HRT-a

Godine 2013. snimili ste odličan dokumentarni prvijenac »U braku sa švicarcem«. On vam je bio vjetar u leđa?

– Tako je, to je bio film koji je prvo osvojio nagradu na Sarajevo Film Festivalu, pa Grand Prix na Vukovar Film Festivalu, potom je njime HRT započeo jesensku sezonu novih dokumentarnih filmova, a onda je krenuo i niz drugih festivala. I tako je sve krenulo.

Snimanje serije Nesreće: Vježba gašenja na krčkom aerodromu

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.