Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 2n
Sutra: 8° 8° 2n
9. prosinca 2018.
Hvaljena serija

Nives Ivanković o ulozi u "Novinama": 'Nisam opterećena usporedbama s Predsjednicom'

Nives Ivanković o ulozi u "Novinama": 'Nisam opterećena usporedbama s Predsjednicom'
Nives Ivanković o ulozi u "Novinama": 'Nisam opterećena usporedbama s Predsjednicom'
Autor:
Objavljeno: 7. listopad 2018. u 8:19 2018-10-07T08:19:00+02:00

Kada se spuste sve zavjese, kada se ugase reflektori, dolazi do ogoljavanja i u tom ogoljavanju mi smo samo ljudi od krvi i mesa, satkani od malih situacija, poroka, pogrešnih odluka, nerazumijevanja, čudne emocionalne inteligencije

Jest da živimo u zemlji kojoj je na čelu predsjednica, no svejedno je rijetka prigoda moći razgovor započeti s: »Dobro jutro, predsjednice.«
– Ha ha, evo i predsjednice znaju biti bolesne. I one podliježu virusima, ha ha – nasmijala se grohotom na ovaj pozdrav Nives Ivanković.
E da, nakon 25 godina iznimno plodne i uspješne karijere postala je ona i predsjednicom. I igra Nives Ivanković predsjednicu Jelenu Krsnik u drugoj sezoni serije »Novine«, što je za HRT napravila producentska kuća »Drugi plan«, savršeno, baš onako predsjednički.

Kakav je osjećaj ući na tren u kožu predsjednice, tim više što dičnih primjera na svijetu i nema previše?

– Jako je malo predsjednica. Mislim da ih je u ovom trenutku na svijetu svega devet aktualnih. Zanimljiva je i kompleksna uloga, mogla bih reći prava glumačka poslastica. Mi glumci se često u kreiranju uloge oslanjamo i na taj iskustveni dio, na nešto što vidimo, proživimo, zapazimo. Stoga je još veći izazov, pogotovo što nisam baš imala priliku ni ja vidjeti tu drugu stranu osim slike koju sam stvarala gledajući samo preko tv ekrana. Zato je taj izazov stvarno bio zanimljiv da joj ja dam, udahnem život i od nje stvorim osobu s njenim manama, vrlinama, s njenim mikro svijetom, problemima, kakva je ona u biti kada se ugase svjetla reflektora.

Naravno da kod ovakvih uloga postoji okvir, negdje zadata forma da su tako visoko rangirani političari elokventni, brzi, izvješteni da se dobro snađu u tim verbalnim okršajima, motivacijskim govorima. Naprosto su im do savršenstva dovedene retoričke sposobnosti u svim mogućim i nemogućim javnim istupima. Zanimljivo mi je je to umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom danom trenutku. To su trenutci kada se treba komentirati nešto što se upravo dogodilo, onaj trenutak kad vas uhvate novinari, morate odgovoriti na nešto gdje ne možete baš reći potpunu istinu, a vi istog trena sve kažete, a da u biti niste dali konkretan odgovor.

Privatni album

Teško je ne povući neke paralele između Jelene Krsnik i Kolinde Grabar Kitarović.

– Nemam se namjeru opravdavati i objašnjavati je li postoje sličnosti. Sličnosti ima utoliko što baš mi imamo aktualnu predsjednicu, ja igram aktualnu predsjednicu. Ima jedna rečenica u Đikićevom tekstu kada me uistinu novinar u seriji pita je li ima sličnosti s mojim protukandidatom, a rečenica glasi: »On je desničar konzervativac, a ja ljevičarka, socijaldemokratkinja i iz toga morate priznati proizlaze velike razlike.« Hoću reći da već sam taj podatak govori da je to dovoljan razlog glumcu za kreiranje lika na jedan potpuno drugačiji način. Nisam opterećena uopće tim usporedbama. Jelena Krsnik je proizvod mašte scenarista Ivice Đikica, redatelja Dalibora Matanića i mene. Vjerujem da će tijek serije pokazati da ta hipoteka sličnosti ne znači ništa.

Netipična predsjednica

No, i sami ste rekli, nema ih puno, nešto ste morali i od nje pokupiti, makar mrvu retorike.

– Ja moram priznati da još nisam vidjela ni jednog visokopozicioniranog političara pogotovo predsjednicu ili predsjednika da se loše snalazi barem u komunikaciji i izražavanju. To mi se na neki način, pripremajući se za ulogu, činilo čak kao uvjetovanost, jer u zemljama u tranziciji barem u tome moraju biti maheri da uopće opstanu na političkoj i javnoj sceni. A kakva je zaista Jelena Krsnik vidjet ćete. Kad već insistirate sličnost je utoliko što smo obje žene, s jednom razlikom ona je lijepa, ja ne. U seriji čak nisam plavuša, ofarbala sam se u jednu pravu ružnjikavu »dosadnu« boju kose. I evo, po tko zna koji put aktualna predsjednica je opet ukrala show jer se i ovaj intervju vrti oko nje. Jako je zanimljiva jer ona baš i nije tipična predsjednica, a glumački to bi bilo za neki drugi žanr.

Bome i nije.

– Makar mi ni ona nije bila uzor kod pripremanja uloge, rekla bi da je Hillary Clinton sublimat onoga za što bi ja rekla da je profil moguće predsjednice.

A i taj privatni život Hillary Clinton je nešto malo bolji podložak za film, nego ovaj u naše čelnice.

– Koliko smo saznali iz medija Hilarin je bio jako zanimljiv. Ono što je Đikiću, Mataniću i meni bio izazov je vidjeti da li se iza te vrhunske prezentacije krije ista ili potpuno različita osoba. Nadam se da će gledateljima to biti zanimljivo i intrigantno. Političar je poziv. To je isto kao i kada vidite glumce koji su superiorni na sceni, a iza scene je posve nešto drugo. Dijametralno suprotno od onog što predstavljamo. I ne mislim da je to laž ili obmana. Kada se spuste sve zavjese, kada se ugase reflektori, dolazi do ogoljavanja i u tom ogoljavanju mi smo samo ljudi od krvi i mesa, satkani od malih situacija, poroka, pogrešnih odluka, nerazumijevanja, čudne emocionalne inteligencije.

Đikić je nevjerojatan tip

Na desetke monologa ste morali izreći. Kako se to čovjek osjeća dok s pozornice viče recimo »Živjela Hrvatska«, »Sve za domovinu« i slično?

– Ivica Đikić je to jako lijepo napisao. Premda, moram reći da je u centru priče kandidat desnice Ludvig Tomašević kojeg sjajno, sjajno igra Dragan Despot. Đikić je nevjerojatan tip jer je napisao nešto što vrišti s naših naslovnica, ta sprega medija i politike, obavještajne strukture, svijet intriga i skandala, ucjena. A opet, mi smo sve to donijeli na neki svoj način budući da u taj svijet nismo involvirani. Jako životno i zanimljivo je to napisano. Bio mi je izazov raditi na setu na kojem je vladalo jedno lijepo razumijevanje.

Matanić i ja smo zajedno od Zvizdana. U našem procesu rada kliknuli smo na prvu. Nema u nas puno riječi, ali se dobro zna tko što misli i na koji način. Sličnog smo senzibiliteta i promišljanja i u radu se lijepo nadopunjujemo. On je tako divan korektiv, ali i daje veliku slobodu glumcu.

Privatni album

Jeste li nakon iskustva s predsjednicom možda dobrohotniji prema političarima? Imate li sada više razumijevanja za njihovu profesiju?

– Fascinantan mi je taj poziv, pogotovo nakon što sam odigrala ovu ulogu. Shvatila sam da je to poziv koji zahtjeva različite vještine, jaku ambiciju, spremnost na kompromise, »dobar želudac« i još puno, puno, puno toga. I sigurna sam da su se svi koji su došli do zvjezdanih vrhova za to morali itekako potruditi.

A kako to izgleda kad nakon takvog dana dođeš kući? Ne mislim da je puno teži posao od glumačkog, liječničkog, posla pilota ili fizičkog radnika, ali je puno više iscrpljujući nego što se nama običnim smrtnicima čini kada te likove gledamo na različitim otvaranjima, predizbornim skupovima, s limuzinama, vozačima... Ali, činjenica je da su bolje plaćeni od svih ovih navedenih. Ja za razliku od Jelene Krsnik, ja kao Nives Ivanković, ne bi se borila za drugi mandat.(smijeh)

I DALJE SE NE GLEDAM

Jeste li i dalje dosljedni u odluci da ne gledate sebe kako glumite u filmovima i serijama?

– To je već deplasirano pitanje. Svi me nagovaraju, a da mogu ja bi to radila. Ali, ne mogu. Glumci koji sebe gledaju vjerojatno imaju pravo, jer postoji tu nekakav korektiv. Međutim, za sve što sam do sada napravila kriv je taj moj unutarnji barometar. Za sada to funkcionira. A čim mi netko spomene zašto se ne gledam, postajem nervozna.

Rijeci ću se sigurno vraćati

Spomenuste Rijeku. Kakvo vam je to iskustvo snimanja u Rijeci? Koliko vam je ranije bila blizu ili daleko, jeste li sada otkrili nešto novo?

– Kada sam bila klinka dolazili smo u Rijeku jer je moja sestra imala zdravstvenih problema, a tada je Ortopedija u Rijeci bila na glasu kao najbolja. Sve što je bilo vezano uz Rijeku bilo je emotivno i teško i nisam Rijeku gledala kroz prizmu grada. Kao klinki moj prvi avionski let u životu bio je iz Splita za Rijeku. Poslije sam odlazili igrati predstave, Rijeka mi se činila ok grad, ali nisam u njoj provodila puno vremena.

Ali sada, sada mi je Rijeka otkriće, pogotovo što se mentaliteta tiče! Tu su ljudi toliko divni i toliko gostoljubivi, topli, a i sam grad ima jednu začudnu i lijepu energiju. To mi je poništilo svu težinu iz djetinjstva koja je bila vezana za te posjete bolnici. Baš sam svojima doma pričala kako mi je Rijeka prirasla srcu. Mislim da je to jedan od gradova uz Split i Nicu u kojem bi stvarno mogla živjeti.
Reklo bi se da imate sreće s gradovima u koje ste odlazili i gdje su vas redom dobro primali. Rijeka, Sarajevo za akademije, tu je Split u kojem živite…

– Volim promjene, različitosti, neobičnosti, upoznavanje drugih kultura, mentaliteta. Sarajevo obožavam. Ostala sam u kontaktu s mojim profesorima s glume, s kolegama, ali i s ljudima koji nisu vezani za moj poziv. Ima jedno moje malo »gnijezdo« prave raje s kojima sam non stop u kontaktu i često posjećujem Sarajevo. Ovo nije u političkom demagoškom maniru što ću sada reći, jer dajem intervju za Novi list, ali ću se Rijeci sigurno vraćati.

Puno je uloga iza vas, filmskih, televizijskih, kazališnih. Što mislite po čemu će vas pamtiti, po majci iz Zvizdana, ili ipak kao recimo konobaricu Miki?

– Ne znam što će me obilježiti, ali mi je drago da su te moje uloge doprle do srca publike. Publike je već negdje izbrusila i Seku Odak, i Miki, i majku u »Zvizdanu«, i Mariju u »Toj divnoj splitskoj noći«, Ajni iz »Lud, zbunjen, normalan«... Drago mi je što je poprilično velika lepeza uloga, od komedije do drame.

Nisam ni krhka ni eterična

Često glumite grublje neke žene, kao da vas ne vide recimo u ulozi nalik onoj barunice Castelli.

– Znate, i u percepciji redatelja postoje neki okviri, odnosno neka prirodna uvjetovanost, da uloge dodjeljuju i po fizičkim predispozicijama pogotovo na filmu i televiziji. I kao mlada nisam bila podjela za Juliju, jer nisam ni krhka ni eterična. To vam je tako. Nisam opterećena time. Ja obožavam svoj posao i radujem se uvijek nekom novom izazovu u bilo kojem žanru i bilo kojem mediju.

Smeta li vas taj, rekao bih, ograničen domet teatra? Može li danas kazalište išta mijenjati?

– Ima kazalište svoju publiku. Problem je što su, sada više nego ikada, sve rjeđa gostovanja tako da publika u drugim gradovima rijetko ima priliku gledati predstave iz drugih gradova. Govorim o velikim kućama kao što je su narodna i nacionalno kazalište. Svelo se samo na rijetka gostovanja po festivalima, a TV i filmski ekran ima tu magičnu moć da uđete u njihove domove i da imaju uvid u Vas rad.

Privatni album

Bude li sreće, vidjet će na malom ekranu i seriju »Tko je jamio, jamio je«, uradak kojem ste napisali scenarij, režirali pilot epizodu, u kojem glumite. Samo da vas Ljubo Ćesić Rojs ne ganja zbog autorskih prava!

– Neće, neće, to je stara hercegovačka izreka koju je Rojs popularizirao. Ali, po njemu je postala poznata, to je istina. Ta serija je moja velika želja. Serija je to o Splitu danas, o našem mentalitetu koji nije Split s razglednica, nego Splitu tehno betona, favele u kojem sam odrasla, u stvari zajedno smo odrasli i vi i ja u kvartu kojeg zovu Siromašna četvrt. Nisam odavno bila u našem kvartu, ali mislim da još na jednom zidiću piše: »Stranče, ovdje te zakon ne štiti«.

Bilo bi mi drago. Kako vrijeme prolazi čini mi se da sam ja krivac što nikako ne mogu izaći iz tog labirinta. Ne snalazim se u pregovaranju, pokušavam i možda idealiziram, ali jedini uvjet je da ne mogu ići na uštrb kvalitete projekta. Možda tako mora biti. Težak je to put. Htjela bih snimiti seriju na kakvim smo ja i moja generacija odrastale. Hoće li se sve posložiti ne znam, ali još uvijek ne odustajem.

Puno polažete na svoj, kako kažete, unutarnji barometar, gradite svoj neki vlastiti mir, i kažete da je najvažnije od svega biti dobar čovjek...

– Ne mogu ja za sebe reći da sam dobar čovjek, to bi drugi morali reći, moja djela, ali bi vise voljela da me pamte ne kao dobru glumicu već kao dobru osobu, a najviše kao izvrsnu kuharicu!

SANJAM VLASTITU SERIJU

Glumački snovi, želje?

– Kada čovjek dođe u 51 godinu puno snova ostaje samo snovima. Kad razmišljam o tome kud me sve život vodio i nosi, znam da sam pokušala iskoristiti svaku priliku da napravim najpoštenije što mogu i najbolje što mogu. Nekako se vodim s tim da moj život ima neki kronologiju koju je onaj gore nacrtao tako kako je nacrtao. Moj san je da napravim ovu svoju seriju, a hoću li uspjeti ne znam. Dok ima snove čovjek živi, dok živi ima i budućnost. Bez obzira što sam došla u zrele godine ima tu još špirita.

Kuharica!?

– Kuhinja je prostor gdje se osamim i uživam. Glumački poziv je takav da vaš mozak nikada ne spava. Dok se stvara uloga taj misaoni proces ne prestaje. A kuhanje mi donosi jedno smirenje gdje najčešće se dosjetim svega sto bih trebala napraviti vezano za ulogu. Tu mi nitko ne smeta i kad kuham kao da imam posebnu koncentraciju. Na repertoaru je sva mamina kuhinja, a to je tipična dalmatinska kuhinja, ali volim eksperimentirati i napravim i nešto meksičko, kinesko, talijansku kuhinju obožavam. Svašta nešto. Valjda i ta kuhinja podsvjesno ima veliko značenje, jer ja dvadeset pet godina sam s koferom u ruci po aerodromima, drumovima, hotelima...

U čemu ste najjači kad je kuhinja u pitanju?

– Kažu ovi moji kušači hrane da im se sviđa, jer obično gladni dođu, a onda je sve dobro, a hvala Bogu nitko se još nije otrovao. A moja specijalnost i ono s čim se želim pohvaliti da sam naučila gradelavati, ali uključivši i onaj muški dio posla, priprema, čišćenje i »paljenje« gradela, i pečem najbolje ribu. Nije to tako jednostavno, ali imala sam izvrsnog učitelja, ribara Mišu iz Splita, jednog genijalaca. Dao mi je divan savjet koji je tajna dobrih gradela, a ja ću vam je otkriti. Znači, gradele treba dobro očistiti, dobro ih zagrijati, a onda treba tako dobro osušiti ribu kuhinjskim krpom da je suha k'o barut i natrljati je krupnom solju. Nema šanse da se išta zalijepi! Gradele su nekako muški posao, a ja sam, kao neovisna jedna ženska, htjela to savladati. I savladala sam!

Jedna prigodna

U pilotu serije »Ko je jamio, jamio je« vješto palite motornu pilu, evo znate sami i oko gradela. Možete li onda predsjednice, za kraj, poručiti štogod znakovito i snažno vašim biračima!?

– Krilaticu neku!?

Jednu prigodnu.

– Prigodnu!? Aha. samo malo... Evo ga, to je to, ipak sam ja samo glumica, nisam predsjednica. Prava predsjednica bi to odmah iz rukava. Hm, vjerojatno bi rekla: »Cilj svih nas je da budemo vidljivi u pozitivnom kontekstu na političkoj karti današnje Europe i da pokažemo da ova naša Hrvatska ide u pravom smjeru. To jedino možemo znanjem, tehnološkim razvojem, akcentom na nas kulturna dobra i naravno na naše mlade naraštaje!«

A pošto ste vi iz mog starog kvarta možda bolje da dođete na jednu rožatu, a? Ka šta bi reka meštar: »Dosta je bilo. Neću pulitiku u svoju butigu«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka