ZAGREB – Portal Novog lista čita se i u dalekoj nam Švedskoj. I to je dobro, pače odlično. Da se ne čita, ne bi nas naš čitatelj što u Švedskoj živi, upozorio na jedan ‘sitan’ detalj vezan uz recentno nam Europsko prvenstvo u rukometu kojem je Hrvatska domaćin, sitan ali bitan, Šveđanima pogotovo s obzirom da su se najtiražnije švedske dnevne novine o njemu dobrano raspisale.

U najkraćem, bivša rukometašica Linnéa Claesson žestoko se obrušila na način na koji se rade izravni televizijski prijenosi utakmica, posebice na način na koji se snimaju »navijačice« koje nastupaju u pauzama. Smatra da su predstavljene na ponižavajući način, da im relizatori prijenosa s neskrivenom namjerom zumira grudi i stražnjice, da ih se predstavlja kao seksualni objekt i ukras, odnosno da se prijenosi rade i da se prema ženama odnosi na način star jedno 50 godina.

Tvrdi, loša je to poruka za djecu koja gledaju, a onda i podsjeća na nedavnu sličnu smotru rukometašica na kojoj za pauza nije bilo muškaraca u tajicama kojim su se zumirala bedra. I makar švedska televizija na kojoj je rukometa, baš kao i RTL, samo preuzima signal od produkcijske kuće koja radi prijenose, njeni čelnici se najavili kako će tražiti od nositelja prava prijenosa da učine nešto pa da kamera potraži neke druge motive, makar za polufinala u koje je Švadska otišla, a Hrvatska, recimo, nije.

U nas ne žive Šveđani

U nas, inače, glede navijačica ili cheearleadersica, primjedbi nije imao nitko. U nas su sve primjedbe svedene na onu reklamu u kojoj Lino Červar govori rukometašima da od njih nikada ništa biti neće. U nas ne žive Šveđani. Zato nam je teško o ovoj temi progovarati iz samo jednog kuta.

Staviti se čovjek može u kožu prosječnog navijača, recimo onog koji od svega vidi samo to da Hrvatska nije ušla u polufinale, a Švedska jest. »Što kukate, sunce li vama zubato«, jamačno je jedino što na ovu temu može procijediti prosječan domaći navijač, onaj koji je u Arene dolazio naružan kockicama do zuba, spreman vidjeti samo loptu i Predsjednicu i ništa više. Da je Norveška samo gol više dala i da su Hrvati u finalu, pa da se žalite na utjecaj sa strane, ajde, ali ovako, ima li to smisla kolege navijači Šveđani!?

Svjesnija neka čeljad možda i neće promptno tražiti od RTL-a da piše naokolo i eliminira navijačice, niti će pisati pravobraniteljici, ali će dati za pravo švedskoj rukometašici. Uistinu nije isti tretman muškog i ženskog sporta, a onda ni muškaraca i žena u većini zemlja na ovome svijetu, i to je poražavajuća činjenica. Istina je i da muških ‘navijačica’ nema da plešu za pauze dok ih zumira kamera, baš kao i to da se žena tretira kao ukras a muškarac ne makar nije uopće nemoguće da u muškog svijeta nema interesa da je katkad u krupnom planu.

Na koncu, ovako se drugačije tretira čak i gledatelj od gledateljice. Svijest je o tome na brdovitom Balkanu najblaže rečeno malo nakaradna, regija je ovo u kojoj živi i Ladislav Iličić, prostor gdje se mukotrpna borba za ravnopravnost svake vrste tek vodi, i s te strane švedski vjetar u leđa može činiti samo dobro. A opet, nije li ovaj slučaj dokaz da problem ima puno širi prostor od ove naše regije!? Ne stoji iza kamere regija, već čovjek s imenom i prezimenom u kojeg očito nije zamrla navada da zumira naokolo što ne treba.

Preslano ni mački nije drago

A oni koji se, pak, trude biti realni, ako im se već ne čini da je sve otišlo mrvu predaleko, mogli bi upozoriti Šveđane na činjenicu da je nema dugo baš njihov, švedski film »Kvadrat« proglašen europskim filmom godine, a progovara upravo o tome kako je to u današnje doba, poglavito u Švedskoj, posvemašnja politička korektnost svake vrste pojela samu sebe, dovela sve do apsurda i plemenitu ideju o svekolikoj ravnopravnosti dobrano izvrgla ruglu.

I taj običaj od navijačica dio je amerikanizacije na ovim prostorima, nema prijenosa NBA utakmice da se u pauzama ne pleše, amerikaniziralo se odavno sve i posvuda, pa se duha u bocu vratiti ne da. Ne ide! Ne mogu to Šveđani, a bome ne možemo ni mi. Nije to, nema koja godina, uspjelo ni navijačima jednog beogradskkog kluba makar su graknuli vlastite navijačice jer im je, kako se pisalo, samo štanga na terenu nedostajala koliko su oskudno bile odjevene. Ili, štono bi se reklo, što je preslano ni mački nije drago, kako na Balkanu tako i na dalekom sjeveru, samo je kriterij slanosti nešto drugačiji.

Sve se to dade kazati kad čovjek pročita o čemu Šveđani raspravljaju preko tiska, a o čemu raspravljamo mi. Ipak su to dva neka svijeta, ma koliko šutjeli o tome. Islandski novinar Henry Birgir Gunnarss objavio je tako reportažu iz Splita, tik pred sraz naših i islandskih rukometaša, pa u njoj pisao o, kako reče, zaostaloj navici hrvatskog puka da puši! Vratilo ga je to, kako priznade, desetljećima unatrag. Ne zna kolega Gunnarss da je nama cigareta najmanji problem…..