Sve prolazi, ili sve stoji, a Martina Validžić vazda u akciji, uvijek dobre volje mada bi mnogi na njenom mjestu zakukali odavna, ako ništa ono zbog činjenice da je i dalje vanjska suradnica i da čeka zaposlenje
Dojam je, ako nije i više od pukog dojma, da ne postoji samo jedna Martina Validžić već da ih ima bar dvije, tri. Pogotovo je ljeti tako dok gledamo kako se odasvud javlja u ime zabavnog programa HRT – a ne libeći se baš nijednog zadatka. I tako je, ako ćemo pravo, godinama. Sve prolazi, ili sve stoji, a Martina Validžić vazda u akciji, uvijek dobre volje mada bi mnogi na njenom mjestu zakukali odavna, ako ništa ono zbog činjenice da je i dalje vanjska suradnica i da čeka zaposlenje, onako kako ga čekaju, vrag bi ga znao zašto toliko dugo, neka od ponajboljih i puku dragih lica HRT – a poput Frana Ridjana ili pak Jelene Pajić. No, ona gazi dalje svaki put vedra i predana i biva ona koju gledatelji jednostavno vole. Dobro, dokle!? I opet vas nema doma, nema kući. Stalno teren, bilo da su ulice glavnoga grada, bilo da su malena mjesta iz Tinovih pjesama. Nekad se čini da nema emisije u kojoj nema i Martine Validžić, Katice za sve, one u koju se svatko može pouzdati.
– Dokle god ima goriva, a moj izvor, nadam se, neće nikad presušiti. Volim radna ljeta, jer to u slučaju novinara honorarca zabavnog/mozaičnog programa znači pinklec na rame, put pod noge. Samo da nisam u zatvorenom prostoru, samo da sam na zraku… Zagreb i okolica, Hrvatsko zagorje, Split, Omiš, Pula, planiram i u Vukovar na film festival, pa opet u Pulu na Dimensions, Špancirfest u Varaždinu. Motus vita est. Mirovanje za mene nikad nije bila opcija, a kako stvari stoje – niti mirovina.
Kad već spominjemo ekipu Top Geara da vas pitam što vam se čini, Imaju li televizijska lica, voditelji, reporteri, vijek trajanja?
– Da se izrazim riječima Jeremya Clarksona (Top Gear) – neuništiva sam poput Toyote Hylux! Bacili su ju s nebodera, vozili na minus 30 Celzijevaca, zapalili, a ona je i dalje vozila. Ne mogu zamisliti da dođem u redakciju, osam sati visim na fejsu i odem doma. Toliko ljudi, priča, situacija. Uvijek govorim svojoj snimateljskoj ekipi, kad nam dođe »mala snaga« – pa mi radimo jedan od najboljih poslova na svijetu! Nijedan nam dan nije isti, doživjeli smo takve stvari i bili smo tamo gdje prosječan čovjek u svom životu ni 10 posto neće doživjet. I onda se sjetim ovih kolega s fejsa.
Čak sam znala čuti priče – kad postaneš urednik, sramota je ponovo otići na teren, novinarski. Bude mi ih žao. I onda vidim Mladena Stubljara, koji samo kad priča o maslinovoj grani, ja blejim hipnotizirano, koliko je ekpresivan, informativan, zabavan. To je novinar. I mogao je dignuti ručnu, ali nije. I dalje se skiće i snima. On je prototip Toyote Hylux.
Jest da o tome ne volite govoriti, ali kakav bih ja bio da ne pitam – što još treba napraviti Martina Validžić da dobije stalan posao?– Možda bih se trebala javljati ispred Vlade ili Sabora. U kojem god da ste mediju čini se da vam bez toga nema vrtoglava uspona na ljestvici ozbiljnih novinara. No, nikad ne bih mijenjala ovih 15 godina staža u »katedrali duha.« Pogotovo je uzbudljivo voziti se na tom rollercoasteru ako doista imate duha.
Upravo je začudan podatak da vas nehotice vazda predstavljamo kao mladu, perspektivnu, a zapravo priča traje još od Glamour cafea? Ajmo sad pobrojat formate…
– Glamour cafe, Shpitza, Globalno sijelo, Boje turizma, Hrvatska uživo, Dobro jutro, Hrvatska, 8. kat, Volim Hrvatsku, Vip music club, Malo misto, 30 u hladu, Šušur, Teenozoik, Žene povjerljivo, Ružiona, Šlep šou, Ritam ljeta, pa specijalni projekti za nogometna prvenstva, Porine i glazbene nagrade, Hr demo klub, Radio blog, Gost Glasa Hrvatske… puno sam toga preskočila.
Čitam da ste diplomirali kroatistiku i bohemistiku? Znači da sad krenemo razgovarati na češkom ne bi imali baš nikakvih problema.– Sad bih s vama radije hablala español, budući da zadnja četiri semestra vrijedno učim najstrastveniji od svih jezika. A češki, rozumim!
Moraš znati podnijeti kritiku
Nema jamačno bolje preporuke, bolje potvrde da vrijedite od te da su vas otkrili i dali vam da radite Siniša Svilan i Joško Mratinović. Što ste od njih naučili, što su oni u vama prepoznali?– Nevjerojatno je koliko njih dvojica nedostaju u televizijskom svijetu. Bolje »profesore« nisam mogla poželjeti, s time da su me oni na »prvu« skužili i dali mi šansu. Vjerojatno jer su i njih dvojica bili drugačiji. Ipak, nije bilo kod njih lovljenja krivina. Ako nije bilo dobro, moraš znati podnijeti kritiku. Čini mi se da danas sve prolazi, »daj šta daš« sistem. Najvrednije od svega jest što su mi dali samopouzdanja da ne zatomljujem kreativnost, već da je raspršim što je više moguće. I zato uživam u ovome poslu. Bilo mi je zanimljivo kad sam tek bila došla na HTV u Svilanovu redakciju, gledati kako svakodnevno njih dvojica komentiraju televizijski program, novinarske članke, savjetovali su se i družili, podržavali. Žao mi je što takvih scena danas baš i ne vidim prečesto.
Osmijeh, velik zarazan osmijeh i vjera u ljude kojima prilazite dobrodušno i bez zadrške? To nema svatko. To zapravo na svim našim ekranima redom ima malo tko. Vani bi vas da je smo toga odavno zaposlili?– Hvala, hvala! Ma, ne razumijem kako netko uopće može raditi takav posao, a da ne voli ljude?! Kao što manekenke moraju biti vitke, tv – reporteri moraju biti znatiželjni i komunikativni. Socijalna, emotivna – inteligencija je presudna za ovaj posao. Puno gledam strane televizijske programe – BBC, Rai, Viasat History, Travel chanel, Discovery pa čak i E!. I uvijek sam fascinirana njihovim prezenterima, voditeljima, reporterima iz kojih pršti nevjerojatna životna radost, entuzijazam, iskrena zainteresiranost za sugovornika ili situaciju, nehinjena empatija.
U emisije Žene povjerljivo imali ste rubriku Žena s terena u kojoj ste se sudarali s kojekakvim »ženskim« temama. Što ste novoga o sebi otkrili?– Naučila sam da ne možeš tražiti od nekoga da ti otvori srce, ako ti svoje skrivaš kao zmija noge.
Kreativka
Rekli smo već, ali ajde da ja probam ponovo; što se ne uhvatite informativnog programa!? Preko IMS – a najlakše se gradi karijera. A i što škodi u današnje doba prodati malo dušu vragu…– Vrag nema para ni za komadić moje duše, a i povratio bi ju jer je njemu dobrota neprobavljiva. IMS HTV–a ima dovoljno mladih jastrebova koji jedva čekaju poletjeti. Naravno da kao televizijski novinar odradiš jedan dio u informativi, ali ja sam kreativac. Ja želim stvarati emisije, nove televizijske formate. Jasno da se svaka televizija diči ponajprije svojim informativcima, ali HTV ima četiri programa, IMS je tek jedan dio toga. I potrebno je osvježavanje kadra u drugim HTV – ovim programima.
Reportaža, pa još televizijska u koju valja u malo vremena utrpati svašta, ili živo javljanje? Što je draže, teže, gore. Što je važno kad se radi reportaža. Što je od zadatak ostalo u pameti? Kad je bilo teško i što bi opet? Je li recimo stres gurnuti mikrofon pod njušku ekipi Top Geara?– Ajme, tresla sam se k’o šiba prije tog intervjua, ipak je to najnaj emisija na svijetu! I njih trojica su genijalci. TV uzori. Javljanja uživo su takav adrenalin jer nema kontroliranih uvjeta, snađi se druže, ako štogod pođe po krivu. A to se često događa. Reportaža je kraljica. Najveći gušt, tvoj mali film. I nijedno nije lako, da je lako s time bi se bavio svatko. Što se i događa, ali vrlo brzo se vidi tko u toj težini gušta, a tko ne može dignuti ništa.
– Kad sam bila klinka, bilo me je sram što sam preko noći izrasla u jablan. Danas obožavam što sam visoka. I što ne izgledam kao standard konfekcija. Da je to razlog, ne bi me godinama, bez prestanka, angažirali u svim zabavno-mozaičnim emisijama.
Scenarij za van
Malena mjesta srca naših, oni nazovi mali a veliki ljudi. Čini se uzajamna je među vama ljubav. Što kažu ljudi kad im pred kuću dođe TV zvijezda?– Ja se ljudima upravo i sviđam jer nisam zvijezda. Jer pričam njihovim jezikom, jer razumijem i selo i grad. Jer sam i seosko i gradsko dijete. Fizički rad mi je drag kao i intelektualni. Sviđaju mi se ljudi kojima se sviđam. To mi je najbitnije.
Planovi za budućnost? Ima li što veliko u svim scenarijima napisanim što ih marno pišete? Gdje biste se voljeli vidjeti u kakvom formatu, ako to već i nije pomalo izlizano pitanja s obzirom na radni status?– Napisala sam nekoliko scenarija zabavnih emisija od kojih niti jedna nije predviđena za studio, sve su terenske emisije, jer studio nije stvarni život. U studiju su svi statični, u kontroliranim uvjetima i gosti se ponašaju neprirodno i nikad ne možeš dobiti od njih iskrenost kao kad si s njima na njihovom terenu. Kombinacija putopisa, glazbe, hrane… to bih voljela raditi.
