Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
UREDNIK I VODITELJ NA N1

MARKO PEROŽIĆ: Redovno odlazim po dozu mora i bure

Foto Darko Jelinek
Foto Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 1. prosinac 2017. u 18:00 2017-12-01T18:00:00+01:00

Redovno odlazim po dozu mora i bure Koliko god to nezahvalno zvučalo, ne mogu reći da mi Rijeka jako fali. Prošlo je puno vremena. Ali, more mi fali užasno. No, odem po svoju dozu redovito. Pa kad uspiješ skočiti na malu obiteljsku jedrilicu koju imamo, to je terapija

Čim je završio srednju školu, Riječanin Marko Perožić krenuo je za Zagreb gdje na Filozofskom fakultetu upisuje sociologiju i antropologiju, bez, kako kaže, pretjerano jasne ideje što bi htio, sam sa sobom, napraviti u životu. Ali, kako to već biva, upoznao je na fakultetu neke zanimljive ljude, pročitao neke zanimljive knjige i bilo je studiranje, veli, dobro. A kada je tako, gdje ćeš, kaže, poslije završenog fakulteta nego u medije! I evo ga danas na N1 Televiziji, urednik i voditelj, stasit, miran, staložen, savršene boje glasa i dikcije.

Kod vas je sve to išlo nekim poprilično logičnim putem. Studij, Radio, televizija…

– Jer sam imao puno sreće. Neposredno nakon faksa tražio sam posao sigurno nekih godinu dana, kad se ukazala prilika na Stojedinici. Taman je Radio 101 bio u stečaju, tražili su ljude jer im je dosta ljudi otišlo. Došao sam s još par kolege, na početku sam radio za nula kuna, ali tamo su bili ljudi koji te, kako se to lijepo kaže, obilježe. Željko Matić! Moj prvi urednik. Kako nas je bilo malo, dobio sam priliku raditi neke svari koje sam prije samo slušao, emisije poput »Scareface« i slično.

Foto Darko JELINEK

Od toga se lako noge odsjeku, ipak je u Matić, a bome i u Stojedinice, legendarnog statusa.

– Na Stojedinici se čovjek razvije. Medijski me odgojila, recimo to tako. Bio je to i za studiranja medij po mom guštu, a kad ti se pruži prilika na njemu raditi spreman to činiti i za malo para, i bilo što. No, Stojedinica je prošla kako je prošla, dobila je novog vlasnika, to je nekako skrenulo u smjeru u kojem se više nisam vidio.

Radio je veća panika od televizije

Upali ste u novinarstvo, pa u njege tvrdog zagrizli u tom nekom najtežem, ili najgorem hrvatsko-tranzicijskom periodu.

– Mislim da se u tom periodu jako teško moglo zagristi u bilo što drugo. Mogao si doći na HRT, ili na neku od komercijalnih televizija. Mene je na tom početku jednostavno obilježio radio, jer sam ga najviše i slušao.

Lako je doći na radio s takvim glasom. Sad ću sam sebi zvučat glupo, ali moram reći; gospodine Perožiću, imate divan glas.

– To je bila jedna vrlo olakotna okolnost. Definitivno ti olakša. Nakon radija je bio i jedan manji izlet na Inmusic festival. Tamo sam radio kratko u organizacijskom timu, malom, dinamičnom, nabrijanom. Samo, nisam se vidio baš u PR-u. Da se razumijemo, radio bi ja to i dalje, organizirati festival i to ne bilo kakav, to zvuči kao posao iz snova. No i i tu se opet pojavljuje famozni Željko Matić koji je bio u ekipi koja je pokrenula N1 kod nas. Poziv telefonski i Matić koji govori: »Marko, bi li se ti još bavio tim novinarstvom?« Nikada to neću zaboraviti. Samo sam mu rekao: »Gdje se i kad se nađemo!?« Tako je počelo.

Znajući Matića, nije on vas zvao na N1 samo zbog dobroga glasa. Očito je u vas one širine, štono bi se reklo, koju Matić poštuje i traži.

– Volim si utvarati da smo dobro surađivali nas dvojica na Stojedinici i mislim da je u tom trenutku na N1 falilo nekih ljudi. Čini mi se i nadam se da nije pogriješio kad me je pozvao.

Život na selu

Uz vas je djevojka, na moru šira obitelj. Pače, za razliku od mnogih koji s periferije hitaju u centra Zagreba, kod vas je išlo drugačije, iz Zvonimirove u selo pokraj Zaprešića. Mudar potez!?

– Iz perspektive čovjeka koji evo već skoro pola godine živi na selu, definitivno mudar. A živim u mjestu koje se zove Žlebec Pušćanski, ali ako napišete i Pušća nećete pogriješiti. Živio sam s curom u centru grada, u niti 50 kvadrata. U jednom trenutku shvatiš da ne koristiš nikakve prednosti centra. Ta druženja budu u nekim zatvorenijim krugovima, u slobodno vrijeme stalno si u Maksimiru, prirodi. A imaš staru kuću od curinog djeda, kuću koja propada i misliš se; zašto ne, ajmo probat. Ni sekunde nisam zažalio. Imaš prostora, imaš drage ljude za susjede, imaš prirodu, a vlakom sam u Zagrebu za 20 minuta.

Od čega je bila veća trema, progovoriti na radiju, ili stati pred televizijske kamare?

– Neusporedivo veća panika je bila od radija. Nezahvalno je to govoriti kada radiš na televiziji, ali radio je puno neposredniji medij. Tu te jednostavno ništa ne štiti od slušatelja. Tu je jako puno kontakata, povratnu informaciju dobiješ momentalno, čim nešto krivo kažeš eto reakcije. Ne bi čovjek vjerovao koliko te slušatelji pažljivo slušaju.

Znači, brutalan je taj radio.

– Brutalan. Barem onaj koji sam ja upoznao. Sada kažu da se radio pretvorio u nešto posve drugo, ali srećom ja sam iz toga prije otišao. Radio je veća panika od televizije.

Nema rezanja, nema cenzure

S druge strane, mali ekran donosi nešto drugo, ako ništa skok u odijelo, kravatu. Ne stoji za ludu na stranicama N1 televizije opaska kako prije dolaska s radija na N1 brijete bradu i brkove.

– Istina je, išla su i brada i brkovi i kosa. Moram reći nije to bilo da se mora, ali gledaš svoju sliku u osobnoj, vozačkoj i shvatiš da je to neko prošlo svršeno vrijeme. Okreneš stranicu u profesionalnom smislu, pa možeš i u ovom pojavnom. Obriješ se, mijenjaš se, što bi rekao Rundek.

Je li N1 otišao tamo gdje ste mislili na početku da će otići.

– Da budem iskren, na početku nisam imao nikakvu ideju gdje će se to otkotrljati. Bio sam na početku jako skeptičan prema pojmu kablovske televizije u Hrvatskoj, ali kad sam vidio u što se to može pretvoriti i u što se danas N1 pretvorio, moram priznat da ni u najluđim svojim snovima nisam mislio da će doći do toga. Mislim, da je N1 u svakom slučaju pomaknuo, promijenio način na koji se danas News u Hrvatskoj percipira.

z2311j07

Ako tu i nema velikih brojki što se gledanosti tiče, tu je velika citiranost. Uvijek ste prvi koje se jutrom čeka.

– Uspjeli smo premjestiti News iz nečega što dolazi sa zakašnjenjem u real time. To je definitivno najveća prednost ove televizije. Ako znaš da se nešto događa, možeš bit siguran da ćeš to i gledati okreneš li na N1. Tu se dobije najpotpunija informacija. Nema rezanja, nema bilo kakve cenzure, ni svjesne, ni one nesvjesne. Eter je otvoren. Odnosno i najjednostavnije rečeno, mi zrcalimo! Ako je nekom neugodno to što gleda, to je zrcalo, to je tako.

Ta neovisnost, prije svega o domaćoj politici, pokazuje se popriličnom prednošću.

– To definitivno. Tko god misli da je tu nekakvog upliva, da nam bilo tko dirigira što i kako, to apsolutno nije točno. S druge strane, tu je još jedna fantastična stvar koju sam spoznao na N1, ta mogućnost transformacije, što sve čovjek može u jednom danu napraviti. Od ljudi koji ovdje rade možeš očekivati da će ti biti reporteri, na terenu producenti, da će sjesti pred kameru. Do te mjere su ispraksirani, informirani, brzi, da je to jako teško usporediti s bilo čim drugim.

Urednik ste i voditelj, ima li ambicija i druge vrste kad već spominjemo terenski rad?

– Tako sam i počeo, kao reporter, ali kako smo se od početka brzo mijenjali, tražili, tako se ispostavilo da sam očito potrebniji u kadru nego na terenu. A kako sam došao s radija, za razliku od drugih kolega koji su došli s televizije, meni je trebalo puno više vremena da naučim sve te montaže, da naučim razmišljati kroz sliku, što ja i dalje, iskreno rečeno, nemam do te mjere koliko imaju kolege. Voditeljski posao je zato puno sličniji onom mom poslu s kojeg sam došao.

Ne razmišljam što bi dalje

Kamera vas voli, a bome poprilično ste i ozbiljni za tih razgovora s političarima. Ne bi im baš bio u koži.

– To je jedini način, zar ne!? Nema drugog načina. U trenutku kada podcijeniš sugovornika, taj razgovor može komotno završiti. Mislim da sa svim tim ljudima trebaš imati jedan super korektan odnos, s nekima, zašto ne, i prijateljski odnos kad kamere nisu upaljene, ali kada se kamere upale drugo je. To mogu biti ljudi s kojima možda na nekoj ideološkoj ravni ne bi ni kavu popio, ali oni imaju pravo reći što misle, koji zastupaju neki određeni broj ljudi koji s tobom dijele grad, državu. Prema tome se mora imati respekt.

Konji s karizmom

Niste vi, koliko čujem, na selu sami.

– Život na selu bi bio jako tužan da se ne okružiš drugim bićima. Imamo dva prekrasna konja, penzionirana, bivši kasači, trkači. Sve što te isfrustrira u radno vrijeme nestane kad dođeš kući, sjedneš i gledaš ta divna bića. A što se jahanja tiče, moja djevojka Lidija je tu puno hrabrija, ona oko njih brine, dobro jaše. Ja sam krenuo ambiciozno i pao, tako da sad još uvijek sakupljam ostatke svoga ponosa s livade, pa ću se odvažiti opet kad ih uspijem sakupiti. Arion me zbacio, a drugi koji je zanimljiva karaktera i s kojim se još tražim, je Džoni. To su dva jako karizmatična lika.

Pamti li se možda najtvrđi sugovornički orah, ili netko tko je iznenadio kooperativnošću?

– Ne pamtim ih na takav način. Više se kao trauma ureže koliko vremena pokušavaš do nekih ljudi doći. Ono što bi možda najviše istaknuo kao negativnu stranu je frazerstvo. To prevladava kod nas.

Političari misle da se to nosi.

– Ne nosi. Imam užasno puno frazerstva. Zašto ljudi misle da to prolazi, ne znam, znam da samo sebi rade tako štetu. Jer, najbolji su razgovori oni koji se u eteru vode kao da si sa sugovornikom na kavi.

N1, daljnja karijera, gdje se vidite?

– Dok je čovjeku dobro tu gdje je i ne razmišlja što bi. Ne bavim se mišlju gdje dalje. Dok je ovdje ovako dinamično kako jest, zašto bi se micao. Radim posao koji volim, okružen s kolegama koje cijenim, prema tome to je za sada luka u kojoj namjeravam ostati vezan.

Nedostaje mi more

Nekad se čini da vas muškarce biraju na N1 televiziji po visini, markantnosti. Krešić, vi…

– S Krešićem se teško čovjek može mjeriti, ali kad vam je izvršna vlast na tim visinama, onda moraš naći čovjeka koji je na toj razini, haha.

Foto Darko JELINEK

Kad smo već kod vlasti, moram pitati što mislite o ovom nestabilnom dobu, ima li razočaranja, ima li ova zemlja šanse da krene sve skupa na bolje?

– Iz perspektive novinara koji radi na N1 televizije skoro da bi mogao reći, neka se samo nastavi. Ali, iz perspektive civila, hm... Nekako se distanciraš kad nisi u poslu, ne uzimaš stvari za ozbiljno toliko. Stabilnost? Nije ni tako nestabilno. Razočaranje? Ako staviš sva lica iz 90-tih u današnje vrijeme, što se ne čini da bi bilo još gore!? U čovjekovoj je prirodi da stalno želi bolje. Možda se ne krećemo dovoljno velikim koracima naprijed, ali mislim da idemo u nekom dobrom smjeru.

Koliko vas je Rijeka pripremila za sve ovo? Ili, još bolje, koliko fali more u Zagrebu?

– Koliko god to nezahvalno zvučalo, ne mogu reći da mi Rijeka jako fali. Prošlo je puno vremena. Ali, more mi fali užasno. No, odem po svoju dozu redovito. Pa kad uspiješ skočiti na malu obiteljsku jedrilicu koju imamo, to je terapija. Bez toga bi teško mogao.

A ide li se što u majčin Vinjerac!?

– Joj, ide se kako ne. To su lijepe destinacije. Ili se ide u nekim ekstremnim situacijama kad najave gadnu buru, a tebi treba baš bura, provjetravanje. E, onda onda odeš u Velebitski kanal. Ima nas nekoliko na poslu koji smo iz Velebitskog kanala. Kolega Mešanović je u Starigradu, izvršna producentica Tina Žagar iz Ražanca, tako da neke stvari možemo i neverbalno iskomunicirati.

O, pa zato je vama tu dobro i zato ovaj projekt valja, jer vas je bura takvima učinila!

– Baš tako!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka