Autoritete smjestiti na prava mjesta

Živite na relaciji Prag-Zagreb, kritični ste prema stanju u filmu, kulturi, stanju duha u nas. Kako stvari mijenjati?  

– Mislim da bi konačno trebalo profesionalce i autoritete u svojim profesijama, smjestiti na prava mjesta. Bez toga nema napretka u svim sektorima. U sredini sam koja je imala kriza, ali je uvijek držala do svojih autoriteta. Ovdje se autoritet odmah ruši, razbija ga se, baca u aut i onda dolaze amateri. Zato je situacija ovakva kakva je.

Provincijalna situacija u filmu

Jedan od prigovora ide i na forsiranje kadrova mora koje, kažu, s Titom i nema veze. 

– To prigovaraju amateri. Film je profesija i film treba ocjenjivati netko tko film pozna, a mi u Hrvatskoj imamo provincijalnu situaciju u filmu, u umjetnosti. More je temelj i more sam zamislio u početku kao osnov cijelog filma jer pripadam jednoj mediteranskoj kulturi. Meni je more u svim mojim filmovima osnov. More ostaje kao trajnost, a unutar tog mora sam dodavao povijesne slike koje su vremenski otišle. Titova epoha je otišla, ostalo je more.

    Hoće li što od tog scenarija i suradnje sa Spielbergom biti?

    – Mislim da je to moguće. Vidjet će te, kad pogledate cijelu seriju, to su jedinstvene sudbine tih ljudi, njih 12 koji su tu u cijelo vrijeme, koji su s Titom bili do kraja. Njihove sudbine su strahovito zanimljive, jer su mu bili jako bliski, što žene, što suradnici, što prijatelji, što državnici. Te sudbine zapravo opisuju Tita i tu ogromnu epohu. Pokušat ću na temelju serije napisati verziju scenarija koja bi mogla biti zanimljiva za svijet. 

   Mira Šuvar izmišlja

Evo već u startu, dok pričate kako je došlo do ideje da se radi dokumentarac, drugačija je to verzija od one što ju ima Mira Šuvar. Ne samo da, među ostalim, tvrdi da je ona radila većinu intervjua za film i da se film vrti usprkos njenoj zabrani, već kazuje da je Nino Pavić na ideju došao kad je od nje čuo da radi knjigu o Herti Haas.

    – Ne znam što se s njom događa. Ona jednostavno izmišlja i govori otvorene neistine, tako da mi je gotovo žao. 

    Gdje je suradnja pukla? 

    – Pukla je oko toga što se htjela nametnuti i biti u montaži. Pedeset godina radim filmove, radio sam s ljudima poput Kovača, Kiša, Davida, nikada nijedan suradnik na scenariju nije bio na montaži, jer montaža je jedna intimistička stvar u kojoj ja stvaram film, pogotovo dokumentarni film. Ona je htjela da izbacim najbolje stvari, najintimnije, nešto što zaista Tita prikazuje kao ljudsko biće, kao mene i vas, koje nema nikakvu aureolu, nego je biće koje može sjediti za našim obiteljskim stolom. S manama, s vrlinama. Ja to nisam dozvolio. Dobila je zadatak da u prepisanim scenogramima svih svjedoka označi ono što ona smatra da treba ući u seriju, ali ona je to odbila učiniti i tu je stvar pukla. Htjela se nametnuti i biti u montaži.   

Desni i lijevi Tito

No, ona veli i da ste se obvezali drugačije raditi seriju, da su intervjui trebali na autorizaciju…? 

    – Nikada se nisam obavezao nikome ništa. Ni jedan svjedok od mene nije tražio autorizaciju, nikada. Svi sudionici pristali upravo zbog mene, jer da je bio neki drugi redatelj ne bi ni progovorili, ni Herta Haas ni nitko, s obzirom da ja imam neki kredit u tom opusu dokumentarnog filma. Na te moje reference se pozivala i Mira Šuvar kad se obraćala svjedocima i kad ih je pozivala na suradnju. Takva dokumentacija postoji. 

    Je li možda puklo oko novca?

    – Ne. Što se novca tiče nijedan producent ne ide u posao bez da otkupi prava. Ona je, kao i ja, prodala autorska prava. I zato je dobila, jer je ucjenjivala svo vrijeme, 500.000 kuna preko zajedničke firme »Kino dokumenta«, a prije toga još 200.000 od Nina Pavića. To je skoro sto tisuća eura! To ne bi dobio nijedan scenarist Spilebergov. A ona i nije jedini scenarist, već koscenarist. 

    Ona se kao amaterka prvi put susrela s filmom, nije o filmu imala pojma. Intervju za novine je nešto drugo, od intervjua za film. Nju je zanimala ta ideološka strana. Zašto!? Zato što je na televiziji išao Vrdoljakov film o Titu koji je ocijenjen kao desni, pa je trebalo napraviti film koji je kao lijevi. Međutim, materijal koji smo dobili je bio potpuno drugi, nije bio ni lijevi ni desni, i ja sam vidio šansu da se tu napravi jedan iskren i emocionalni film. Pri tom sam prvi put primijenio estetiku igranog filma u dokumentarnom filmu, stavio u prvi plan emociju.   

Film o ljudskom biću

No, ako je suditi po kritici, ni lijevima ni desnima Tito bez ideologije previše ne paše.

    – To sam i predvidio. Od mene se očekivalo da dam Tita s aureolom boga kojem će se netko diviti, u odnosu na onog drugoga koji ga je proglasio zločincem. Ne. Ja sam napravio film o ljudskom biću koji ima sve vrline i mane. Kroz to se, naravno proteže i ideologija, bez toga se ne može to napraviti, ali u prvi plan je emocionalni tijek tih priča koje mlađeg gledaoca prisiljavaju da to gleda. Osnovna ideja je bila – to je čovjek, jedan običan neobičan čovjek. 

    Moj je, međutim, dojam da će mlade film teško privući, ako nemaju dobra predznanje o dobu u kojem je Tito živio. 

    – Nije tako. Film sam gledao s više mladih ljudi, i s mladim Česima koji su ga prihvatili strahovito emocionalno. Jer, radi se o ljubavima, o zavisti, o mržnji, o školovanjima, o svemu što svakodnevno mladi čovjek ima i živi. 

    Koliko se vaše poimanje Tita promijenilo nakon rada na ovom filmu?

    – Jedna od fenomenalnih njegovih osobina bio je taj životinjski instinkt za opasnost. I ta ilegala. Jednostavno ne možeš shvatiti na koji je sve načine izbjegavao policiju. 

    Prva epizoda i dubinsko seciranje. Što očekujete dalje? 

    – To mi liči na projekciju »Okupacije u 26 slika«, nije ni počela, a već su bili neviđeni napadi. To prati svaki moj film. Unaprijed se opredjeljuju. Moji filmovi nisu bili zabranjeni. Ja sam bio zabranjen. Seriju se mora gledati u cijelosti, a ne govoriti na temelju jedne, prve epizode. To je zlo. 

    Bi li Herta Haas voljela ovaj film? 

    – Sasvim sigurno!