Priča kaže otprilike ovako. On je cmoljio mjesecima, ako ne i godinama. Ona je tome »muški« odolijevala. Njegovo kukanje je, međutim, postalo posve nepodnošljivo. Ona je, u konačnici, muški kapitulirala.

Odnedavna on ima svog kabelskog operatera, pa makar da je i najsiromašniji televizijski paket, a ona ima na nogama odrađeni slom živaca.

On ima »24 kitchen«! Ali, dakako da ga to ne sprječava i da se žali na podosta repriza, a pogotovo ga to ne sprječava da uredno prati događanja na domaćoj televizijskoj kulinarskoj sceni. A tamo, na svakom kanalu nešto, pače na nacionalnim kanalima pravi mali rat kulinarskim show programima. 

  Nova TV vozi svoj »Celebrity Masterchef«, RTL je bacio u vatru amatere u svom »3,2,1 kuhaj showu«, dok »Seoska gozba« samo što nije krenula na HRT-u da nam prezentira i kako se to, po domaćinstvima diljem Hrvatske, blaguje i druži uz blagovanje.

Teve biser

A sve je počelo skromno i davno, 1974. godine, one iste kada se u Njemačkoj igralo Svjetsko prvenstvo u nogometu. E, da, »Male tajne velikih majstora kuhinje«, Oliver Mlakar i Stevo Karapandža, te čaroban, a naš začin koji je i njih i sebe učinio slavnim i još slavnijima.

Zapravo, produkcijski gledano i s obzirom da je bilo davno, to i nije izgledalo skromno. Zapravo, čini se da su tvorci od ovog malog teve kulinarskog bisera, koji je četvrtkom djeci otimao crtić u 19.20 na Prvom programu Televizije Zagreb, mislili na sve.

U kadru dva mlada, elokventna čovjeka, između njih savršena kemija i sklad, recept taman takav da netom po odgledanom možeš krenuti u pokušaj kuhanja viđenoga. A song Arsena Dedića, skladan za ovu prigodu, kad se jednom čuje, više se ne zaboravlja!

Tko će ga zaboraviti kada kaže: »Jer na svijetu stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu, ti znaššš…« Genijalan pjesnik napravio je genijalan stih koji funkcionira u svakoj kuhinji, odnosno u kuhinji svake vrste, a to može samo majstor. 

 Kruške i jabuke

Svijet se, što se kulinarskih formata na našim televizijskim kanalima tiče, činio savršeno nepromjenjiv sve do 1991. godine. Onda, ako sjećanje ne vara, jedno vrijeme i nije bilo čisto kulinarskih televizijskih formata, već se tu i tamo malo kuhalo u okviru drugih formata zabavnog karaktera.

A onda su došle »Kruške i jabuke«, ako sjećanje ne vara. Da i vara, nije o glavu. Jer, ovaj tekst ne pretendira na rekapitulaciju svega kulinarskog a televizijskog, već je pokušaj da nas natjera da pročeprkamo po dragoj memoriji. Elem, »Kruške i jabuke« i daleka 1999. godina.

Šareni studio, dvije ekipe, malo namirnica, zadano vrijeme, publika u studiju. I dakako, voditeljica Mirjana Rogina, stroga i pravedna, češće mrka nego nasmijana, ali posve dobar izbor za voditeljicu.

Svakakvog svijeta je tu prodefiliralo, svakakvog građanstva što je kuhalo upareno s kuharima profesionalcima, početak je to proizvodnje kulinarskih formata po licenci, početak televizijskog sljubljivanja jela i vina u nas, ali i novi iskorak u promociji kuhara koji se ne boje stati pred kameru, već ih, štoviše, kamera ljubi.

Neki od njih još uvijek su itekako televizijski aktivni, recimo Tomislav Špiček, koji je ovih dana u akciji kao stalni člana žirija RTL-ova showa »3,2,1 kuhaj«. 

 U istom loncu

Nije to natjecanje parova bilo baš posve benignog karaktera, nije chefovima bilo baš svejedno kad su gubili. Pokazalo se to i u serijalu HRT-a koji se zvao »U istom loncu« i koji se lagano naslanjao na ono što su bile »Kruške i jabuke«.

Da su, pak, kulinarski formati bogomdani vab za publiku, shvatili su brzo i na komercijalnim televizijskim postajama. Bome, bilo je tu na našim malim ekranima svega, od fine, nježne Ane Ugarković koja je kulinarskim emisijama dala jedan posve novi vizual pripustivši kameru u svoju kuhinju koja se pamti po bakrenom posuđu i velikoj školskoj ploči išaranoj mjerama, brojkama i računima, preko »Večere za 5« i »Jezikove juhe« te drugih franšiza u kojima se manje mislilo na jelo, a više na to kako će se gledateljima ponuditi »zadovoljstvo« da se narugaju tuđim nevještim kulinarskim pokušajima.

 No, onda je došao »Masterchef«, njegova prva sezona, pametno odabran žiri i natjecatelji koji su imali sve i donijeli na mali ekran najširu paletu najrazličitijih emocija. Uostalom i pobjednik Šime Sušić bio je i jest posve poseban lik, imun na novce, odan ribolovu, atletičar, profesor, avanturist. Dakako, u drugoj sezoni, a sve se čini i trećoj, malo što od toga su ponovili ili će ponoviti. 

 I to je to!

RTL televizija možda takvo što nije imala, ali im valja odati priznanje zbog onog što je kupovala vani i emitirala na RTL2, Gordona Ramseya u »Paklenoj kuhinji«, ili Hestona Blumenthala u »Neobičnoj gozbi«.

Oni, plus Jamie Oliver na Novoj TV, samo su potvrdili istinu da će u nas proći još dugo vremena dok netko ne osmisli format u kojem će televizičan i vrstan chef sam na svojim plećima nositi format, bez pomoći natjecatelja.

Samo, nemamo mi za to para. U nas se jedan na jedan kuhanje događa još uvijek u malim formama, poput onog što radi Almo Čatlak, čovjek kojem nadimak komotno može biti – I to je to!

Zato je javni servis imao sreću s Veljkom Barbierijem, nesumnjivim znalcem čiji su se »Jelovnici izgubljenog vremena« gledali onako kako se slušaju dobre priče.

Na koncu, tome valja dodati i dobar nos za odabir stranih kulinarskih formata što ga imaju u redakciji za nabavu stranog programa HRT-a, tu se svako malo na Drugom zalomi štogod zgodnog poput »Male pariške kuhinje Rachel Khoo«, zavodljive dame, zavodljive kuhinje i njena zavodljiva retro posuđa. 

 Mic po mic

I mic po mic, sve nas spomenuto vraća put aktualnog trenutka, do treće sezone »Masterchefa«, do prve sezone »3,2,1 kuhaj« i do skorog početka »Seoska gozbe«. Paleta ponude je široka, lijepo vidjeti i neka nova lica poput Željke Klemeničić na RTL-u, ili Andreja Barbierija na Novoj TV, nove kandidate koji su i opet jedni drugima potpora a ne ljuti vuci.

 No, onaj »on« s početka teksta sada ima i »24 kitchen«. Tamo je, ako ćemo pošteno, dvije trećine materijala posve prosječno, ali je ona jedna trećina vrhunska. Ta trećina uči kako ova mala zemlja, primjerice, još bez rezervacije, čeka svog Bourdaina.

Ima li ga i kada ćemo ga dobiti, jer evidentno ga dobiti kad tad moramo!? Umjesto odgovora, najpametnije je zazviždati staru melodiju: »Jer na svijetu stvari ima, što ne govore se svima…«.