Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 18° 19° 30
22. svibnja 2018.
Pregled televizijskog tjedna

kolumna Kauč perspektiva Siniše Pavića: Ne talasaj

Kauč perspektiva Siniše Pavića: Ne talasaj
Kauč perspektiva Siniše Pavića: Ne talasaj
Autor:
Objavljeno: 11. studeni 2017. u 15:53 2017-11-11T15:53:45+01:00

A NIJE da na Prvom nema termina za dokumentarac takve vrste. I nije da bi kome pala kapa s glave da se sjetio pohvaliti svojim, našim i dakako ponajprije autorovim filmom. Ako se javni servis može dičiti s tim da je Branko Uvodić sa svojim sijelom dobio međunarodnu turističku nagradu, ako svake nedjelje lete naokolo priopćenja koji je brat Navojec pobijedio u showu »Volim Hrvatsku«, onda je i film o Oktobarskoj revoluciji zaslužio bolje, puno, puno bolje, jer je, jednostavno dobar

Jedna od niza stvari što ih ne shvaćaju oni koji vode Hrvatsku radioteleviziju, ne samo ova postava mudrog čelništva već baš svaka, jest i živa istina da se HRT može voljeti čak i kada se s njega ode konkurenciji, kad se o njemu kritički piše, ili kad se umjesto »Lijepom našom« gleda recimo RTL i Doris što kavom nutka goste. Da nije tako potpisnik ovog teksta teško da bi ikada pogledao »Crveno stoljeće«, pravi mali dokumentarni dragulj, pa još proizveden u produkciji HRT-a.

Film je to o Oktobarskoj revoluciji i njenih sto godina, autor mu je Marko Stričević. Mudro čelništvo, ono programsko, emitiralo ga je na Četvrtom programu, najprije u subotu, premijerno, malo iza 13 sati, a onda navačer, reprizano, oko devet. Da ne bi jedne bivše zaposlenice HRT-a koja bez imalo jala radi za konkurentsku televiziju, da ne bi one koja može ne voljeti kojekoga s HRT-a ali ne i ignorirati dobar televizijski uradak, da na koncu nije društvenih mreža koje katkad otkrivaju sve što raspored programa želi sakriti, tko zna kad bi se i tko bi film gledao.

A BILA bi šteta, baš kao što je šteta da ne zna puk tko je Stričević. Jer, film je to posve na tragu, ako ne i bolji, dobrim dokumentarnim uradcima na temu vanjske politike koje je nekada javni servis uredno radio. Film je to kojeg je, vidi se, radio čovjek koji o Rusiji zna skoro pa sve. Film je to autora koji ne stavlja sebe u prvi plan već ljude s kojima priča, bilo da su znanstvenici, ili 'obični' građani u čije je domove ušao. Film je to koji, na koncu, opravdava onu pristojbu što je svaki mjesec plaćamo, onaj koji uči, obrazuje, zabavalja a da nijednog trena ne podilazi nikom. Sve je Stričević vješto ukomponirao, taman tako da se osim same revolucije itekako vidi što je 100 godina kasnije od nje ostalo i do čega je dovela.

Pa će netko tu voljeti povijest i onaj detalj o Lenjinovom odijelu iz kojeg se nije dao toliko dugo da se ni zakrpati više nije moglo, drugi onog financijskog savjetnika koji radije živi u podstanarstvu i putuje na Karibe nego li da si kupi stan i robuje banci, a treći su jamačno već kupili kartu za Moskvu i to u jednom pravcu suočeni s podatkom o manjku muškaraca u Rusiji i Moskvi, višemilijunskom manjku muških zbog čega su žene lijepe i nesretne. Stričević je napravio dobar posao. Oni koji HRT vode ili nisu znali, ili nisu htjeli to prepoznati. Ne talasaj! To je 'naša' furka. Pa su film utopili u negledljiv termin subotom, ionako slabo gledane Četvorke.

A NIJE da na Prvom nema termina za dokumentarac takve vrste. I nije da bi kome pala kapa s glave da se sjetio pohvaliti svojim, našim i dakako ponajprije autorovim filmom. Ako se javni servis može dičiti s tim da je Branko Uvodić sa svojim sijelom dobio međunarodnu turističku nagradu, ako svake nedjelje lete naokolo priopćenja koji je brat Navojec pobijedio u showu »Volim Hrvatsku«, onda je i film o Oktobarskoj revoluciji zaslužio bolje, puno, puno bolje, jer je, jednostavno dobar.

Sto godina Oktobarske revolucije, i skoro sto godina u Josipa Manolića. Dokaz je Manolić kako nikad nije godina previše da nekoliko televizija odluči zbog vas upaliti kamere i izravno prenositi to što govorite. E da, istražno saborsko povjerenstvo za Agrokor i Manolić koji mrvu slabije čuje, ali je u formi taman takvoj da nemaš što nego bit ljubomoran na njegovu dobru spremu. Autori svih reklama za medikamente koji produljuju vijek trajanja mogu se komotno pokriti ušima. Ne znaju oni tajnu koju Joža zna. Zna je možda tek Ćiro Blažević. U njega je manje godina, ali je još zavidnije forme.

No, tu je tajna uspjeha malo manje mistična. Sudeć' prema gostovanju Ćire kod Tončice Čeljuske, važno je, krucijalno pače, znati kazati pravu stvar u pravom trenutku. Pa kada te voditeljica pita da na osnovu življenja vani, u razvijenim nekim državama, progovoriš malo o tome što to institucije u nas rade krivo umjesto da osiguraju blagostanje narodu, treba bi poput Ćire reći: »Ja jako vjerujem Plenkoviću, strašno mu vjerujem i s nestrpljenjem čekam kad će početi povlačiti neophodne poteze.«

TOME dodaš da si siguran da ima premijer viziju i da je jedini čovjek koji je u stanju izvaditi nas iz ovog u što smo upali. A onda kažeš i to da nam je premijer jedna moralna vertikala bez repova, pa ga zakucaš: »Šest jezika govori! Evidentno je da ga je majka spremala cijeli život da bude to!« Nakon svega logično je makar priupitati; što, svega mu, i to nije bilo na Četvorci!?
P.S. Ivica je uhićen. N1 javio prvi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka