Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3n
Sutra: 10° 10° 3n
22. travnja 2019.
Razgovor

Judita Franković: 'Glumit ću dok god me to zanima i dok imam strast'

Judita Franković: 'Glumit ću dok god me to zanima i dok imam strast'
Judita Franković: 'Glumit ću dok god me to zanima i dok imam strast'
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2018. u 8:18 2018-01-15T08:18:56+01:00

Shvatila sam da mogu glumiti dok me zanima, dok imam strast, jer inače zašto bi uopće to radila, a ako toga više ne bude gladna neću bit. Čistit ću zahode ako treba

U ponedjeljak, na Prvom programu HRT–a kreće prva epizoda treće sezone serijala »Počivali u miru« što ga je za HRT napravila produkcijska kuća Ring. Novinarka Lucija Car ovaj će put zakopati po humcima našeg tranzicijskog društva dublje nego ikada ranije.

U ovih sedam godina, koliko je prošlo od snimanja prve epizode, sazrjela je Lucija Car, pa je odlučnija, mračnija, rezolutnija. Mijenjao se lik, mijenjala se s njim i ona koja ga igre, Judita Franković, glumica na čijim plećima leži dobar dio zavodljivosti serijala. S Juditom Franković, onom koju je teško ne voljeti i zato što voli filmove Billy Wildera, razgovarali smo netom nakon što su ekipa serije i predstavnici sedme sile imali prigodu pogledati prvu epizodu. No, valja razgovor početi od jednog drugog, sitnog detalja....

Prije nego što smo ušli u kino dvoranu, zaustavili su vas fotoreporteri. Skinuli ste torbu s ramena i odložili je na pod, makar ste svjesni one stare koja kaže da »nikad para neće imati onaj koji torbu na pod stavlja«. E baš zato, rekli ste mi, torba će na pod. Da se pravila krše!

– Haha. Nije to bilo toliko zbog kršenja pravila, koliko iz praktičnosti. To je valjda ta djevica u meni. E, sada bi netko mogao odmah reći kako u privatnom životu, doma, imam sve složeno kao po špagi. Ne, nemam. Ali mislim da mi u poslu djevica čini dobro, dok s druge strane ovan u podznaku pomaže za ovo drugo.

KUPILA ME, DVOJINA

Što se novoga sprema?

– Trenutno se odmara. S Vlatkom Vorkapić ću raditi jednu kazališnu predstavu. Dugo nam se to vuče, krajem godine smo malo zagreble dublje. Vlatka i ja se kužimo, postale smo prijateljice, imamo dosta toga na lageru. Čini se da će ova godina biti kazališna, što se rada tiče. Što se filmova tiče, nekoliko će ih izaći van. Film Daria Pleića »Dom«, slovenski film »Izbrisana«.

Slovenski sad govorite skoro pa savršeno.

– Ono što je meni prekrasno u slovenskom jeziku je dvojina, taj gramatički oblik gdje govoriš o dvoje ljudi. To mi se jako sviđa

Kupila vas je, dakle, dvojina.

– Kupila me, dvojina!

Znači, mene glave dolazi ta moja vaga u podznaku.

– A joj, vaga vas čeka, haha.

Ta gesta s torbom bila mi je simpatična i zato što nekako sugerira da ima u vas i komadić lijepa prkosa. I vaš put do glume nekako mi se u to uklapa. Nije lako doći s Filozofskog fakulteta među glumce s akademijom i reći, ja bi bila glumica.

– Nije. Mene je valjda zaštitilo to što sam bila nekako mlada i naivna, pa mi je sve bilo jednostavno. Htjela sam biti glumica i htjela sam ići na akademiju, nije da nisam. Ali, upisala sam faks, a onda se otvorio studio glume u Teatru Exit. Tu sam se zakačila na glumu, na cijeli taj proces.

Tu sam shvatila da gluma nije to da smo svi jako zgodni i da dajemo intervjue, nego da je cilj svega rad, proces, to da nešto stvoriš. Shvatila sam koliko je sve to nestvarno, koliko svaki put moraš kretati iznova. I dan danas kad god radim neku novu predstavu, i dalje sam izbezumljena i svaki put se iznova pitam kako je nešto nastalo. Ali, mislim da mi je taj i takav put dao neke drskosti koja nije bila unaprijed promišljena. Više je to bila neka nevinost u toj želji i odluci da je moj put biti glumica, pa će se već nekako sve otvoriti. I otvorilo se.

Podrška roditelja

Kad se danas vratim malo unatrag, zanimljivo mi je da vas nikad nisam doživljavao kao debitanticu. Bilo je normalno da ste tu čim ste se pojavili. Kao da onih početničkih lutanja nije ni bilo.

– Ma, bilo ih je, bilo, svela su se na moja četiri zida. Neke moje sumnje, plakanja i ostalo, sačuvala sam doma za sebe, rekla sebi; ok, doma možeš plakati, a onda obrišeš suze i na van idemo čvrsto i naprijed.

Odrasli ste u Kutini, s roditeljima koji su, poput većine naših roditelja, bili ona neprežaljena dobra srednja klasa koje na žalost više i nema. Što su kazali na vašu želju da glumite. Jesu li bili podrška?

– Jesu, stvarno jesu. Imala sam u osnovnoj školi faza kad mi je sve bilo jako glupo i ništa me nije zanimalo, a u srednjoj fazu kad me opako sve počelo zanimati pa sam radila sve što sam u Kutini mogla. Roditelji su uvijek bila za te moje eskapade, rekli bi – ako hoćeš, hajde. Moja prva predstava je bila dječja, zvala se »Kraljica vešmašine«, radile su je Anica Tomić i Jelena Kovačić. Bila je to prekrasna predstava u kojoj moj dragi prijatelj i kolega Petar Atanasovski i ja glumimo sve likove.

Igrali smo po šest, sedam likova. Moji roditelji su to došli pogledati, pa poslije rekli: »Dobro kćeri, pa ti si stvarno glumica!« Uvijek su bili jako suptilni prema tome, ali su me i naučili raditi. I sestra i ja radile smo na benzinskoj već u osmom razredu. Zapravo, baš ovih dana razmišljam nešto... Prije sam se i trudila da me svi doživljavaju kao ozbiljnu glumicu, ali sada sam to otpustila i postalo mi je lakše. Nijedan rad nije sramota. Shvatila sam da mogu glumiti dok me zanima, dok imam strast, jer inače zašto bi uopće to radila, a ako toga više ne bude gladna neću bit. Čistit ću zahode ako treba.

NE PRIŽELJKUJEM BLOCKBUSTERE

– Ma kada sam bila mlađa onda sam imala tu neku optimističnu ideju vezanu za nekakav uspjeh vani. A opet i ne bi htjela glumiti u nekakvim blockbusterima. Glupo će malo zvučati, ali ne zanima me da sam jako bogata, a da radim onom što me ne zanima. Bolje da je drugi neki, pravi omjer. Ako bi radila nešto vani, to bi sigurno bila neka nezavisna produkcija, ili europska.

A i što je uopće ozbiljna glumica!?

– Je l' tako. Ne znam.

Makar, ima iza vas uspjeha zbog kojih bi mogli 'zaglumiti' da ste diva.

– A ne. Meni je gluma super i zato što mogu u nekoj prigodi, u kazalištu, na filmu glumiti divu, a ne moram to biti. To je divno s glumom. Za mene je gluma bila dosta oslobađajuća, jer kroz glumu mogu biti sve to što nikada neću biti u ovom jednom životu.

Plesom do uloge

Nije vama vrag dao mira ni prije glume. I nogomet ste igrali!

– Jesam. Ima oko toga zanimljiva crtica. Navodno sam prvu svoju ulogu kod Matanića dobila baš zbog toga što je njemu taj podatak bio jako simpatičan. A evo sam od Borisa Svrtana saznala kako sam dobila ulogu u PUM–u. Goran Rukavina i Darijo Pleić radili su seriju »Loza« i zvali me za jednu manju rolu. Glumila sam ženu Sretena Mokrovića kojeg obožavam i bila jako sretna. Došla sam na Zlarin, tu večer se skupila dobra ekipa, svi smo bili dobro raspoloženi, dobra glazba, a ja stvarno volim plesati. Kad me uhvati. Plesala sam k'o luda. Boris kaže – e to ti je presudilo!

Ima u vas raznih talenata, svašta ste zbog glume naučili; govoriti slovenski, svirat violinu, osnove boksa, ples na šipci...

– To je super s glumom, to što te tjera da naučiš nešto novo. Naravno, nisam sve te stvari skroz savladala, ali osjećam se sigurnije, dobiješ samopouzdanje kad makar osnove naučiš.

A i dobre trenere imate. Evo u seriji »Počivali u miru« u vas boks 'trenira' Slavko Štimac.

– Slavko je divan. Lijepa stvar s ovim projektom i jest ta susretneš puno ljudi. Nekad su to kratki susreti koji više ili manje ostanu u pamćenju, a nekad se dogode velike stvari kao što se recimo dogodilo s Brikom, s Miodragom Krivokapićem u prvoj sezoni, s Lukom Dragićem, s Draganom Despotom s kojim sve super funkcionira kad smo u kadru...

GLUMAČKE ŽELJE

Imate li kakvih glumačkih želje, koga bi voljeli utjeloviti ? Ja vas evo vidim kao idealnu Modesty Blaise.
– To mi je velik kompliment. Velika sam ljubiteljica Modesty. Dijelom sam to kompenzirala u predstavi Judith French, dobila akcijsku junakinju koja izgleda kao ja i nosi ekstrakt mog imena. Tako da se ne mogu požaliti. Mislim da bi kroz nekoliko godina bila dobra podjela za barunicu Castelli. To mi je zanimljivo, ali u jednom drugom kontekstu, ne kao sponzoruša nego kao žene koja se zaista morala snaći u životu. Pa onda »Mačka na vrućem limenom krovu«, ili Shakespeare i »Antonio i Kleopatra«...

Bome, mene je Lucija Car malo prepala u ovoj prvoj epizodi treće sezone. Duhovi prošlosti je proganjaju, mračnija je nego je bila... Pa se sjetim one Brikove rečenice iz prve sezone koja otprilike kaže: »Ne moraš sve ti, pusti druge.«

– Mislim da je to dobar moto njenog života i sudbine. Ali, uvijek mora bit taj netko, a to je u ovoj situaciji Lucija Car. Dogodilo joj se u prve dvije sezone što joj se dogodilo, da bi u trećoj njena reakcija bila posve drugačija od očekivane. Za očekivati je bilo ruinu od žene, onu koja je sve potisnula. Redatelju Goranu Rukavini se činilo da će puno jače biti ako zaigramo kontra očekivanja, da je Lucija žena koja se prilagodila, adaptirala. Sjećam se jedne od proba šminke kada je tražio više crvenog ruža. Jer, Lucija je, više ili manje svjesno, počela koristiti sve svoje adute. Prije je bila idealistica koja je mislila da nije bitan izgleda. Sada je to drugačije. Sada je i taj njen izgleda njeno oružje.

U sezoni koja donosi do Lucijinog konačnog obračuna i sa svijetom i sa samom sobom.
– Starija je Lucija, kao i ja. I koliko god je to lik koji je napisan i koji nije ja, ipak je netko kome dajem svoju fizionomiju, glas, svojstva koja su i moja. Mislim da je za glumca super da prigrli neko svoje starenje, za ženu posebno.

Umjetnost je utjeha

Iskreno, ja se još uvijek, nakon prve epizode, nisam odlučio je li mi Luciju voljeti ili ne u ovoj sezoni.

– Je l' tako!? Nije lako igrati glumcu lik koji nije na prvu simpatičan. Uvijek imaš želju svidjeti se publici. Mislim da su bili hrabri autori kad su pomiješali crno i bijelo. Tako to i je s ljudima koji imaju neku misiju u životu, koji su tvrdoglavi i od nje ne odustaju. Znamo ih smještati tu negdje između ljubavi i mržnje.

Serija progovara o društvu u kojem jesmo, ima tu svega od UDBA-e do korupcije i kriminala. Isplati li se? Isplati li se danas biti poput Lucije Car? Isplati li se boriti za bolje dok se stalno vraćamo unatrag?

– Da smo o tome razgovarali par godina ranije, rekla bi, bez razmišljanja, da se isplati. A sad, kako vrijeme ide.... Ali, zato i mislim da su stvari koje bi željele biti na tragu umjetnosti sigurno neko rješenje, da je umjetnost neka utjeha posebno za ova vremena. Čak i kad se bavi teškim stvarima, mislim da je utjeha, jedino što ostaje. Teško je doduše tako razmišljati dok kruha nema, ali baš zato su važne glumačke grupe koje idu po malim mjestima, važno da država pomaže kazalište pa da ljudi besplatno mogu predstave gledati. I ima toga, sve više.

Golo tijelo važno je za kazalište i film

Vratimo se na čas plesu. Predstava, ona plesna koju igrate, zove se »Soba br. 7«, govori ona i o voajerizmu, a ja pamtim da ste jednom prilikom kazali kako ljudi danas puno gledaju, a sve manje vide.

– To je istina. Postali smo nekako zombiji. Upališ televizor i gledaš ga, a sve je prazno. Ne vidiš ljude kraj sebe. Nisi siguran je li to neki matrix kojeg gledaš, je li to stvaran čovjek. Proći ćeš kraj čovjek koji je se davi na cesti, jer nije to tvoj problem. Postali smo neosjetljivi. Mislim da jako suženo koristimo osjetila. O tom predstava govori.

Ona ima taj voajerski okvir gdje publika dođe i gleda događanja u motelskoj sobi, ali s druge strane su to neki ljudi, okolnosti, situacije, parovi i pojedinci koji su iz ovog ili onog razloga došli u sobu. Meni je zanimljiviji taj izvođački dio, zanimljivo mi je kao izvođaču bilo ispričati te priče kroz pokret. Za pjevanje na žalost nisam talentirana, ali ples i pokret su me uvijek zanimali. Ne mogu se mjeriti s profesionalnim plesačima, niti je to bila moja namjera, ali u nekom istraživačkom smislu bio mi je zanimljiv taj plesni vokabular koji ti dozvoljava da kažeš neku rečenicu izvan okova nerazumijevanja.

Zombiji, gledanje, a da se malo vidi. Prijeti li opasnost da nestane i glume, i novinarstva....

– Prijeti. Opasno je zato što se sve svelo na headline, na naslov. Svuda je tako. Svuda je samo ono što izvan konteksta čuješ. Poput golotinje i glume. O tome se puno priča, a da nije ničim izazvano. A ja mislim da golo tijelo važno za kazalište i za film, da ono nešto govori i nešto znači isto kao glas, ili neka suza. Mislim da to tijelo nešto znači u nekom kontekstu. I onda ga se izrabljuje tako što postane headline izvađen iz konteksta. Ljudi su sveli pažnju na sekundu, na kolibri let. Kako se s tim boriti, ne znam. Možda tako da se svaki pojedinac drži svojih ideala. Malo sam romantična, ali ne znam kako drugačije.

A kada glumi dođe kraj, bit će u vas mali antikvarijat, da se u njega dođe, sjedne, čita, pije čaj ili kava... Bi i Lucija Car tako okončala 'karijeru', ili ipak niste toliko iste?

– Teško da bi. Lucija se zeznula već u prvoj sezoni, tad je zapisana njena sudbina. Ali to je to, mora biti takvih pojedinaca unatoč i nekim tragičnim završetcima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš