Čarobnjak mogućeg

JURAJ ŠEBALJ Proslavljeni rally prvak jako dobro vozi i televizijskim prostorom

Edi Prodan



Hrvatski automobilizam, a vrlo je slično i s motociklizmom kao i s kartingom, ide u red jednog od svjetskih čuda. Ili možda bliže današnjem rječniku: hrvatski je automoblizam dosegnuo razinu samoodrživosti, nešto kao samoobnovljivi izvor energije. Iako pripada među sportove u koje se najmanje ulaže i gotovo u cijelosti ovise o sposobnosti, snalažljivosti pa i svojevrsnom mazohizmu samih natjecatelja, rezultati, masovnost, baš kao i posjećenost pojedinih natjecanja idu u red boljih kad je cjelokupni hrvatski sport u pitanju.


A jedan od tih automobilističkih “čarobnjaka mogućeg” je svakako Juraj Šebalj, danas poduzetnik solidno uronjen u peto desetljeće, riječ je o horoskopskoj “ribi” iz 1976. godine, k tome sve bliži proslavi četvrt stoljeća na automobilističkoj sceni.


Iako u, za automobilizam posebno, sasvim mladim godinama, Šebalj je jedan od najtrofejnijih hrvatskih automobilista svih vremena, s uspjesima i na kontinentalnoj sceni.




Zajedno sa suvozačem Tonijem Klincem deseterostruki je prvak Hrvatske u najtežoj, kraljevskoj disciplini, reliju. Ali… o čemu to pišete, pa ovo je tjedni prilog o televiziji, ne o automobiizmu?! Da, točno, ali to je – Juraj Šebalj, automobilist koji je i kao novinar sve teže savladiv jer već dulje vrijeme, od pojave Automarketa posebno, jako dobro “vozi” i televizijskim prostorom.


Uvijek ste se dobro snalazili pred kamerama, je li i to prirodni dar ili je riječ o nečemu što se uči?


– Jako je važno tko stoji iza kamere. Ja se zapravo obraćam Matiji, mom čupavom kamermanu koji je jako smiješan. Tako vidim publiku. I koliko se god dobro snalazio ispred kamere, imam još uvijek puno toga za naučiti.


Odlazak u automobilističke vode je jasan – zahvaljujući vašem ocu Mati nemoguće je bilo izbjeći oktanske sportove, no tko vas je doveo u novinarstvo?


– Sve su to iste vode. Volim automobile. Trkaće, sportske ili eto potpuno nove modele. Nažalost, mi nemamo automobilsku industriju, pa eto kroz novinarstvo imam stalan doticaj s novim automobilima.


U hrvatskom prostoru nevjerojatan je broj revija, priloga te čak nekoliko televizijskih emisija koje govore o automobilima. Je li to jedna od većih strasti ljudi u Hrvatskoj?


– Naravno. Automobili jesu strast. Bili su i bit će. Mogu oni ići i na benzin i na struju i na vodik, no užitak vožnje će uvijek biti isti.



U vašim prilozima često gurnete prste u auspuh. Vidjeli smo da vam publika šalje vlastite uratke s garavim prstima. o čemu se radi?


– Pred kamerom sve moraš dotaknuti prstima, tako izgleda uvjerljivije. Tako sam umjesto pokazivanja auspuha, gurao prste unutra da dokažem da je pravi. Lažni auspuh je jednostavno laž. Izgleda da nisam jedini koji ne voli te novotarije moderne autoindustrije. Publika je tu preuzela inicijativu i to je postao pravi pokret. Sada je to postala tradicija u testovima, a tradicija se mora njegovati.



Nastupima u reliju jako teško dozvoljavate da netko u Hrvatskoj bude bolji od vas? Je li tako i na televizijskom polju?


– Recimo da sam u oba slučaja prepoznao i iskoristio prilike koje su mi se pružile. Angažman na TV-u me zabavlja. Imam otvorene ruke i imao sam želju stvari napraviti po svom. To je bio i jedan od uvjeta mog pojavljivanja u Automarketu.


Radili ste za nekoliko tvrtki koje proizvode televizijski program, je li vam ovo najbolji format?


– Da, mislim da je Auto Market najbolji format. Inače u Hrvatskoj postoji nekoliko autoemisija. Svi se borimo biti što bolji, no limitirani smo brojem prodanih automobila odnosno budžetima. Priloge koje radim prilagođavam i internetu i televiziji. Trenutno smo jaki na youtubeu gdje naš kanal lijepo raste iz dana u dan.



Nezaobilazni ste i u edukativnim formatima, emisijama koje imaju cilj disciplinirati vozače, uskladiti ih s propisima. Kakav ste vi vozač, koliko je teško na cesti iz krvi izbaciti adrenalin i strast za brzinom?


– Nije teško, naročito nakon utrke. Zagazio sam dobro u četrdesetu pa mislim trezvenije u prometu. Kroz edukativne formate vidim da je vozačko znanje kod nas na jako niskim granama i jedna od mojih djelatnosti u budućnosti bit će sigurnost u prometu i edukacija.



Kakav vam je tim suradnika, koliko je u Hrvatskoj uopće moguće stvarati tehnički ovako zahtjevne emisije?


– Emisija je nastala dobrom idejom Deana Radinovića. Uz naš najljepši dio emisije – voditeljicu Jelenu Lešić, imamo odličnu novinarsku postavu – Mato Pavličević, Branimir Tomurad i Marko Marketić koji obavljaju onaj najteži, novinarski dio posla. Ukupno nas je dvanaest i tempo je tijekom sezone ubitačan s obzirom na to da emisija izlazi jednom tjedno. Bez strasti i entuzijazma ne bi bilo niti emisije. Moram spomenuti i našu postavu montažera koji su ključni za dinamične priloge. Posljednju noć smo svi budni i često se radi do jutra u montaži. To je dio posla koji nitko ne vidi. Nije sve samo uživanje i jurcanje autima.



Svojedobno ste mi rekli kako je za dio vaše obitelji potvrda uspjeha stigla tek onda kad se pojaviš u – Novom listu? Koja je vaša veza s Rijekom i Kvarnerom?


– Naravno, to je točno. Bez obitelji ništa. Ljeta provodim u jednom malom selu na Cresu, u rodnoj kući moje ujne. Tamo se svake godine okupi šira obitelj, pa guštamo u moru i miru.



Radeći najčešće kao “savjetnik za brze automobile” s vremenom ste postali i suvereni autor pojedinih priloga. Vidite li sebe još značajnije u novinarstvu ili ono ipak ostaje na razini dopunskog posla?


Na početku je to svakako bio dopunski posao koji je trebao biti gušt, no taj gušt se brzo pretvorio u odličan projekt za koji se trebalo žrtvovati. Mislim da ima smisla. Evo, upravo pripremamo promjene za novu sezonu koja kreće na jesen. Publika je dobro prihvatila emisiju i to mi daje motiva za dalje.


Kad završite sportsku karijeru, novinarstvo je logičan nastavak?


– Trenutno radim i jedno i drugo. Recimo da mi je to hobi, koji je s vremenom postao malo ozbiljniji. Nije to karijera, bar ne na našim prostorima. Tako bude opuštenije i jednostavnije. Ovo ću raditi još jako dugo jer nisam opterećen financijama.