Ugledna urednica vanjske politike na Novoj TV Ivana Petrović istaknula se svojim dinamičnim izvještajima uživo i osvrtima na najaktualnija politička i društvena događanja. Širem je gledateljstvu najpoznatija po britkim komentarima u rubrici Pregled tjedna, zatim javljanjima uživo iz Vatikana i Den Haaga gdje godinama prati rad Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te javljanjima sa svih, za Hrvatsku važnih, zbivanja u Europi i svijetu. Nakon karijere na radiju i HTV-u, na Novu TV je došla 2004.

Oštrim političkim komentarima održavate najviše standarde i kao novinarka i kao urednica. Kako vam to uspijeva?

– Uspijeva mi jer u novinarstvu radim preko dvadeset godina, a utječe i to što sam imala normalan temeljit razvojni put. Novinarstvo je u principu zanat i vještina koja se savladava. Možemo tu spomenuti primjer krojačice: ako želite biti krojačica, ne možete ući u krojački salon i odmah prvi dan ili prvih nekoliko godina raditi toaletu za dodjelu Oscara. Tako i u novinarstvu, jednostavno treba proći dosta vremena dok se ne dođe do ‘toalete za Oscara’. Na hrvatskoj medijskoj sceni previše je ”krojača toaleta nakon nekoliko godina iskustva” – zato nam javni prostor tako i izgleda. U njemu nema nikakve konzistentnosti već se sve svodi na autorsku kompetentnost i individulanu hrabrost nekoliko autora pojedinaca. Jedna od osnovnih pretpostavki je dakako da čitavo vrijeme radite na sebi, bez toga ništa. Uz to da se nikad ne ”ufurate” da ste faktor, da nikad ne budete na ”ti” s političarima osim ako ih znate iz djetinjstva ili s faksa. Pad televizijskog novinara počinje onda kada umisli da je on sam taj faktor, da je ”opinion maker”. Ljudi u Hrvatskoj imaju različita shvaćanja i, sudeći prema popisu stanovništva, slabog su obrazovanja. Ali imaju nepogrešiv zdrav razum kojim vrednuju naš rad i kažnjavaju umišljenost.

Jeste li se kao žena teže izborili za svoje pozicije?

– Pa jesam. Smatram da se u Hrvatskoj u svakom poslu žene puno teže izbore za svoju poziciju. Moraju se na svim područjima puno više dokazivati od muškaraca. I istraživanja pokazuju da su žene za isti posao manje plaćene od muškaraca.

Jedna ste od rijetkih novinarki kojoj je pošlo za rukom sresti se s nizom velikih svjetskih uglednika. Tko vas je od njih impresionirao?

– Vjerojatno sam jedna od deset novinara u Hrvatskoj koja je imala mogućnost upoznati mnogobrojne uglednike. Naprosto naš posao nam otvara tu mogućnosti. S druge strane doista sam ih upoznala mnogo, no rijetki su i stali pred kamere. Teško mi je izdvojiti tko se me se dojmio od svjetskih uglednika, ali recimo da su to Alastair Campbell, Noam Chomsky, pokojni dr. Mirko Grmek, pok. Vaclav Havel, Wiliam Enghdal, Majka Tereza… To su sve fascinantne osobnosti i kad se s njihovim stavovima slažemo i kad se ne slažemo.

Koga biste voljeli intervjuirati?

– Puno je ljudi koje bih voljela intervjuirati, a do sada nisam uspjela. Ako govorimo o političarima, pretpostavljam da bi najčešći odgovor kolega novinara bio Baracka Obamu ili Vladimira Putina. Osobno te dvije važne političke osobnosti ne bih tako žarko htjela intervjuirati. Za mene prvi izbor je Papa, a drugi je predsjednik Sjeverne Koreje Kim Jong-un. Htjela bih znati što se događa u mentalnom sklopu ljudi poput njega i do koje mjere mogu uopće ići narcisoidni poremećaji komunističkih vođa. Kada gledamo krizu oko Sjeverne Koreje, ne možemo se oteti dojmu da njihov predsjednik tamo predstavlja obrazac najvišeg stupnja dinastičkih odnosa koji su imanentni komunizmu. I sami smo se posvjedočili tim odnosima u sustavu bivše države. Samo u nekoj drugoj, u odnosu na Kima, puno laganijoj gradaciji. A posljedice osjećamo i danas. Velike prigovore i gnjevne reakcije gotovo svakodnevno čujemo od zapadnih Nijemaca koji se i nakon 23 godine teško nose s ”fiozofijom” ljudi iz nekadašnje Istočne Njemacke. Pokušavam zamisliti kako bi to izgledalo u Sjevernoj Koreji da se krene s demokratizacijom. Koliko dugo i kakve bi sve posljedice oni osjećali.

Koliko su svjetske agencije objektivne. Ima li prostora za nezavisne izvore?

– Ako govorimo o svjetskim agencijama uključujući i glasovite video servise, onda u svakom slučaju one nisu do kraja objektivne. Razlog tomu je što one događaje i vijesti plasiraju na način na koji određene događaje razumiju i interpretiraju svjetske elite. Mjesta za nezavisne izvore ima, ali ih samo treba znati naći. Za tvrdnju o nedostatku nezavisnosti agencija imam i nekoliko konkretnih primjera. Prvi primjer je rat u Siriji. S obzirom na to da Zapad zagovara pod svaku cijenu pad Bashar al-Assada i djelovanje sirijske oporbe, takve vijesti plasiraju sve svjetske agencije. No niti jedna od tih agencija nije prenijela vijest kada su pobunjeničke snage u Homsu pobile sve kršćane prije ulaska Assadove vojske, niti se itko bavi strukturom tih pobunjeničkih snaga koje kad bi došle na vlast ne bi jamčile ni minimum sekularnosti, a vjerojatno bi pobili i sve Alavite – narod kojem pripadaju Assadi i koji čini 11 posto stanovništva Sirije. Jedina agencija koja je strašni događaj u Homsu popratila bila je ‘Russia today’. Ona doista sve pokriva te imaju jako dobre analitičare. Drugi primjer je pedofilija u Katoličkoj crkvi. Poslije skandala u američkoj crkvi te za vrijeme skandala u irskoj crkvi stekao se dojam da Katoličku crkvu čine samo pedofili i ja se nisam mogla oteti dojmu da se tu doista ne izvještava o nekom zlu i problemu unutar neke strukture, nego se ide na destrukciju Katoličke crkve kao takve. Tek kada sam potražila nezavisne izvore, našla sam vrlo lako dostupno američko istraživanje o pedofiliji unutar koje je smještena i pedofilija u Katoličkoj crkvi. To je bio jedan od objektivnih točnih nezavisnih izvora koji se bavio pedofilijom i koji je u postocima dao dokaz o tome kako najviše pedofila dolazi iz krnjih obitelji, a onda po postocima i iz ostalih grupacija uključujući Katoličku crkvu i druge vjerske zajednice.

Treće je izmjena ustava u Mađarskoj. Kada je Viktor Orban promijenio Ustav, tada su sve agencije skočile i doslovno napale Orbana, a jedan skup u Budimpešti koji je uključio mali broj ljudi za tako veliki grad – napuhali su do neba. Ipak nitko nije spomenuo u cijeloj toj priči ključnu stvar, a to je da Mađarska od 1949. uopće nije mijenjala ustav, nego ga je 1991. godine samo prilagodila. Orbanov ustav, stoga, označio je i početak lustracije – neophodne u mađarskom i svim drugim postkomunističkim društvima. Taj podatak sam pronašla u jednom uglednom specijaliziranom talijanskom časopisu – u intervju s mađarskim doktorom znanosti i profesorom prava.

Slična stvar se dogodila i s Gaddafijem. Tek sam u talijanskoj ozbiljnoj novini ‘Il Folio’ pronašla priču o tome kako je Gaddafi korumpirao ‘London School of Economics’ te kako je korumpirao jednog od najglasovitijih sociologa Anthonyja Giddensa. Tako je i ‘London School of Economics’ smijenila cijeli svoj upravni odbor u tišini. Nijedna od agencija tu bombu vijest nije objavila.

Zaključak je da se mnoge stvari moraju dodatno provjeriti po neovisnim izvorima koji su prisutni i kojih ima.

Kako se nosite s često nedrobronamjernim kritikama?

– Nedobronamjerne kritike uglavnom upućuju neuki ljudi. Ljudi koji apsolutno ne razumiju ono što sam izrekla ili napisala. Ili pak ljudi koji gledaju svijet kroz svoje naočale, a misle ako su takvi, da onda to trebam biti i ja. U načelu se dobro nosim s kritikama. Najbolju definiciju toga sam čula nedavno na jednom predavanju o provincijalizmu kao metaforičkom pojmu. U nas je na djelu ”hrvatsko novo jednoumlje”. Inače taj pojam novog jednoumlja iz kojeg proizlaze te tzv. kritike za koje pitate može se pročitati u Le Monde diplomatoque-u iz 1995. Taj ugledni časopis još je prije 18 godina odlično definirao taj pojam.

Zbog čega volite svoj posao?

– Volim ga zbog toga jer je dinamičan, izazovan i stalno te tjera da misliš. Tjera te da otvaraš neke nove horizonte i poglede. Dakle, da ih otvaramo sami, jer oni se sami po sebi neće otvoriti ako ih mi ne ”zagrebemo”.

 Što većini prosječnih gledatelja znači televizija?

– Većini prosječnih gledatelja televizija nije samo kutija iz koje se informiraju, nego prijateljica. Odnos gledatelja i televizije je vrlo blizak. Na primjer, kada se pokvari televizor, odmah se kupuje novi. Kad dođemo doma većina nas prvo upali televizor. Zato je i u tv novinarstvu uvijek važno imati na umu da te kao novinara-izvjestitelja ljudi gledaju iz svojih domova i da smo dio njihove privatnosti. 

Što biste promijenili kada biste mogli u vanjskopolitičkom programu?

– Zasada ne bih ništa mijenjala. Ako bih nešto mijenjala, onda bih najprije promijenila recesiju.

Što volite gledati na televiziji?

– Volim gledati vijesti, informativne emisije, kao i dobar film.

Koliko vam odgovoran novinarski posao ostavlja slobodnog vremena?

– Ne baš previše, ali se vremena uvijek pronađe.

Imate li neostvarenih profesionalnih želja? Koji su vam daljnji planovi u karijeri, u životu?

Imam neostvarenih profesionalnih želja, tko ih nema! Daljnjih planova u životu i karijeri, ovog trenutka nemam, jer živimo u vremenu kada se takvi planovi ne mogu kreirati ni predviđati.

Da niste novinarka što biste voljeli biti?

– Da nisam novinarka ne znam što bih bila, možda recimo spisateljica.

Koji su vaši prioriteti u životu?

– Biti zdrava.