Dugogodišnji filmski kritičar

Ivan Žaknić: “Danas je jako puno univerzalnih neznalica”

Siniša Pavić

Sluša se radio, samo radio se uvijek doživljava kao nekakav ozbiljan medij, a koliko je uopće ljudima stalo do ozbiljnih medija, kako u zemlji tako i u svijetu, na to ne bismo našli odgovor da pričamo do jutra



Hrvatska radio-televizija i ove će godine na Prvome programu HTV-a prenositi dodjelu Oscara, najprestižnije američke i svjetske filmske nagrade. Ivan Žaknić će opet, probdjeti noć da bi jutrom slušateljima Hrvatskog radija priopćio tko su laureati i o kakvim filmovima se radi. Jer, Žaknić je dugogodišnji novinar HR-a, filmski kritičar, ali i čovjek koji je onomad odradio veliki posao kada je 2003. godine priveo stolu Ivicu Račana i Ivu Sanadera.



Prva je želja onomad bila biti redatelj. Da se ukaže prigoda da snimite film, kakav bi to film bio s obzirom na sve o čemu smo pričali?


– Meni su najdraži filmovi koji se poigravaju žanrovima. Napravio bi film u kojem je jedna priča ispričana kroz tri žanra. Recimo, drama, horor i romantična komedija. Politički film ne bi radio, jer u Hrvatskoj ne možeš napraviti politički film, a da svi ne traže ključ koji su recimo tražili u Novinama, seriji Matanića i Đikića.





Što je nama dodjela Oscara? Zašto nam je toliko bitna i zanimljiva!?


– Oscari su meni bitni jer uoči dodjele vidim ono najvažnije što je snimano u Americi. Tokom godine nema tih filmova i onda se pojavi oskarovska gužva i ipak vidiš onu kremu u zemlji koja je kulturni imperijalist kad su filmovi u pitanju. Zato su dani od Oscara bitni, a onda naravno i zbog glamuru te već niz godina zbog politike koja, na ovaj ili onaj način, dominira Oscarima, pa će tako vjerojatno biti i ove godine.


Znači, biti će antitrumpovskih govora na pretek.


– To je sad već došlo u stadij koji, meni barem, malo ide na živce. Ne mislim ništa lijepo o Trumpu, ali mislim da se svi, pa i veliki glumci i umjetnici, moraju pomiriti s tim da je Trump američki predsjednik i da ja to jednostavno tako. Naravno, njihovo pravo je da se bune, ima to svoju težinu. Stoga pretpostavljam da će dodjela Oscara na neki način biti krešendo svih tih priča o Trumpu, i da će nakon dodjele Trump moći mirno vladati Amerikom i svijetom.



Tri najbolja hrvatska filma!?


– H8 Nikole Tanhofera, kao početak svega dobrog u hrvatskoj kinematogarfiji, Breza Ante Babaje i Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika. Tu naravno idem niz dlaku filmu koji je redovito biran našim najboljim filmom. Mislim da je Golikov film onaj slučaj kada se spoje umjetnost i to da ga ljudi vole. Ne treba uostalom zaboraviti da je film ipak izmišljen kao zabava za mase, a ne kao autorska kategorija.



Internet je promijenio radio


Onda i nije baš pravi trenutak da priznam kako od cijele dodjele ja možda najviše volim analizirati svečanu odjeću u glumaca i glumica.


– Ma i mene to sve više zanima i to zahvaljujući Nenadu Korkutu koji će, na radost svih nas, i ove godine to komentirati za HRT. Fascinira me čovjek koji sve zna o Oscarima, kako o haljinama i odjelima tako i o filmovima. Naravno, tu ne umanjujem ulogu kolega Boška Picule i Marija Kozine. Međutim, moram priznat da sam se ulovio sam sebe par puta kako gledam kako se tko obukao, a nije mi prije bilo u fokusu.


Koliko je teže biti filmski kritičar na radiju, nego li na televiziji gdje slika, pogotovo za dodjele Oscara, govori više od riječi?


– Vrlo je teško, pogotovo kad hoćeš prepričati neke duhovite replike voditelja. Na radiju to ne ispadne toliko duhovito. Sjećam se kako sam prije par godina pokušao prepričati kako se Kirk Duoglas na dodjeli Oscara našalio s Anne Hathaway, pogledao pa pitao »gdje si ti bila kad sam ja bio mlad«. Naravno da to nije tako smiješno kad ne vidite pogled u Kirka kad to govori.


Meni je radio sve draži, tim više kako nam je društveno političko stanje lošije. Nije ta radijska pozicija loša.


– Dobra je ona, ali moram citirati jednog velikana hrvatske radijske misli koji reče da se radijski program mora mijenjati i prilagođavati. Ono što mi na radiju primjećujemo je to da zadnje vrijeme puno više ljudi sluša emisije na zahtjev. Internet je definitivno promijenio radio. Sluša se radio, samo radio se uvijek doživljava kao nekakav ozbiljan medij, a koliko je uopće ljudima stalo do ozbiljnih medija, kako u zemlji tako i u svijetu, na to ne bismo našli odgovor da pričamo do jutra.


Niste samo filmski kritičar već ste odnedavno i koordinator za kulturu u Informativnom programu HR-a.


– Koordinator jedne male redakcije u kojoj nas je prije bilo jako puno. Redakcija se prepolovila, a događaji baš i nisu. Hrvatska kultura, bez obzira na sve što se događa, prilično je vitalan sektor. Naravno, pitanje je uvijek novca, publike, međutim mislim da s pojedinim djelovima kulture ne bi trebali biti nezadovoljni. Dobar dio ljudi u ovoj zemlji zarađuje svoj kruh radeći isključivo na području kulture. Pređemo li definitivno na kapitalistički model, ako država prestane financirati kulturu, ako sve bude prepušteno tržištu, mislim da će kultura u Hrvatskoj propasti. Premala smo zemlja da bi sve bilo prepušteno tržištu, pogotovo kultura. Možete napraviti ne znam kakav film, ali je činjenica da je ovo tržište od samo četiri milijuna ljudi.


Ideološka kritika


Treba li onda takvom malom tržištu tematski prilagodti filmove, ili se ambicija svake vrste ne smije sputavati?


– Činjenica je da su kod nas dva žanra vrlo gledana; komedije i filmovi za djecu. Da li odmah reći da ćemo godišnje imati tri komedije i tri filma za djecu, pa se tome posvetiti – a to recimo rade Norvežani – ili nas to dovodi u jednu dirigiranu kinematografiju!? Odluka je na filmskim autorima. Tu valja raditi po najboljim scenarijima bez obzira na žanrove. Osim toga ove godine se dogodilo čudo da je jedan od glavnih favorita za Oscara u kategoriji stranih filmova komedija koja dolazi iz Njemačke. A znamo da Nijemci i nisu baš vični komediji. Toni Erdmann je putokaz da se može i ostat autor, i napraviti filmsku komediju.


Još da je bar desetak minuta kraći.


– Pola sata! Hahaha.


A Oscara za najbolji film dobit će!?


– Sve vodi tome da će najbolji film biti »La La Land«.


Javnost se, međutim, već sada oko njega žestoko podijelila.


– Mislim da »La La Landu« dio ljudi pomalo ideološki pristupa. Ideološka kritika inače meni uopće nije strana. Dapače, mislim da je to trenutačno najvitalniji dio filmske kritike, vani pa i kod nas. Međutim, promatrati sve filmove tako, kako ih promatra Slavoj Žižek, čini mi se pretjerano. To je film koji nas na neki način vraća starom Hollywoodu i što je meni posebno drago, vraća nas francuskim glazbenim filmovima poput »Šerburskih kišobrana«, na koje najviše i podsjeća. S treće strane to je film koji govori o umjetnosti, o svemu što ljudi moraju napraviti i čega se moraju odreći u životu da bi bili veliki umjetnici. Mislim da je taj treći segment onaj koji se najviše sviđa američkim akademicima, jer i oni su ljudi koji su se vjerojatno u nekom trenutku morali odreći nečeg da bi postali američki filmski akademici. Po meni je »La La Land« najbolji film u ovoj konkurenciji koja nije loša.


Znam da ni moja, ni vaša kći nisu bile sretne krajem filma, činjenicom da kraj i nije sretan i da život i nije baš bajka.


– Dalo bio se reći da je to idealan film da se djeci objasni kako ne ide baš sve u životu kako su oni planirali. »La La Land« to čini na pjevan i plesni način. Ako treba djeci objasniti neki gubitak u životu, mislim da je »La La Land« najbezbolniji način na koji se to može napraviti. Zato smo se mi u doba našeg djetinjstva nagledali tih tužnih filmova. Ginuli su partizani uzduž i poprijeko.


Ginuli su toliko da se nekad činilo normalno.


– I to je istina, ali ja se sjećam da sam žestoko plakao dok sam gledao »Boška Buhu«, makar mi taj film nije mogao govoriti ništa što »La La Land« govori današnjoj djeci.


Jako malo filmskih kritičara


Mene je Boško Buha naučio da je sol život. Možda zato danas i imam visok tlak.


– Hahaha. Sol je život, a »La La Land« uči da je glazba život, gluma život. Prije par godina pobijedio je film »Umjetnik« također posveta klasičnom nijemom filmu i nitko nije postavljao ideološko pitanje je li taj film sporan zbog nekog rata, recimo na Bliskom istoku. Sada se sve izmješalo, Trump i sve što se u svijetu događa, pa se malo kritika koje se bave »La La Landom« bavi isključivo filmom.


Filmska kritika u nas!?


– Ima nas zapravo jako malo. Dio se preselio na internet i tu ima svakakvih čuda. Mlađa generacija kompletno ostvaruje svoje radove ili na internetu, ili kroz blogove. Filmska kritika će, moje je mišljenje, ići u usko specijalističkom smijeru i to ne samo kod nas. Mada, možda sam i u krivu. Sjećam se, naime, da su nam na fakultetu govorili kako će se novinarstvo specijalizirati, kako će imat svatko svoj sektor, a mi smo umjesto toga uistinu postali ono što su nam godinama posprdno govorili – univerzalne neznalice. Na žalost, toga je danas jako puno.


E, sada moram spomenut činjenicu da ste onomad, 2003. sučelili pred izbore Ivicu Račana i Ivu Sanadera. Prava takva debata, a onda dugo i jedina sve do nedavnog okršaja Plenkovića i Milanovića na HRT-u.


– Svako malo me netko na to podsjeti, a ja kad vidim fotografiju iz tog vremena vidim jedino da sam bio mršaviji i da nisam imao nijednu sijedu, za razliku od danas. To je bilo u terminu emisije Poligraf, emisije koja ide dan danas i koju rade Jasmina Popović i Mislav Togonal. Račan je bio nešto prehlađen, Sanader je to uvažio i nije bio onako bahat kao što je znao biti kada je postao premijer, ali znam da sam jedva čekao da se sve nekako završi jer se prevelika gungula digla oko te emisije.


Kolega Togonal je puštao kadrove iz emisije prije debate Plenkovića i Milanovića, taman da me nazovu neki prijatelji samo da bi mi rekli: »O, pa ti si nekad bio ozbiljan novinar!« Hahah. Nevjerojatno je kako ljudi kod nas načelno preziru politiku, a sve prate i imaju svoje mišljenje o tome. To me fascinira, to što su političari i dalje kod nas najveće zvijezde. Svejedno mislim da političari nama kroje zakone, ali ne kroje život.


I mi novinari smo krivi što smo ih učinili zvijezdama umjesto da ih stavimo u neke realne okvire, pa su nam zastupnici sve gori i gori. Ne znam kud sve to ide, ali je činjenica da se isto događa i u svijetu. Postali smo tako dio svijeta makar na ovaj način.