Dan D

HRT jučer krenuo s novim konceptom središnjeg Dnevnika

Siniša Pavić

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Ima nekih stvarčica za brušenje, ali polako. Samo je bitno da je timski rad, da svi u to dajemo jednaku energiju i iz dana u dan će se vidjeti sve više rezultata, kaže Lamija Alečković



Dnevnik 2, 19.00, 02.03. 2015.! Pisalo je to na velikoj torti koja je, sljubljena s prigodnim šampanjcem, u ponedjeljak malo iza 20 sati ušetala u desk Informativnog medijskog servisa (IMS), odnosno tamo gdje je koji minut prije odjavljen novi, ili drugačiji središnji Dnevnik HRT-a, onaj koji nakon 40 godina ne počinje više u 19.30 sati već u 19 pa još traje puni sat, a ne, kao do sada, pola sata. Samo, ova priča počinje puno prije. Recimo, ako pitate djelatnike IMS-a, počinje prije jedno dva tjedna kad je započeo danonoćni rad na novom Dnevniku, ili u ponedjeljka u 18 sati ako pitate fotoreporterski dvojac ove tiskovine koji je imao rijetku prigodu nazočiti premijeri.



Miroslav Lilić, čovjek koji je odvozio mali milijun Dnevnika, s nečim je zadovoljan, a s nečim i nije. Hvali voditeljski par, kaže da iznenađujuće dobro funkcioniraju, smatra da je dobro i da ima draži to što nisu uvijek skupa u kadru. Ne smeta ga ni »stara« šipca, ali, uvijek ima – ali.  – Ali, malo mi je cijeli Dnevnik previše magazinskog tipa, posebice prvih 25 minuta. To me smeta – kazuje.  Između priloga moglo se, veli, ići s blokovima vijesti, vijestima iz svijeta, iz kulture. Dnevnih vijesti nedostaje, dva tri bloka koja bi, ne sumnja, dala dodatnu dramaturgiju i, dakako, informirala.


  Sati je 18.00. Rukovoditeljica IMS-a Lamija Alečković odgovara na još jedan poziv, valjda treći u zadnjih minut, dva. Na upit kako se osjeća ni sat prije početka, veli: »Poprilično sam mirna«.


Važan je sadržaj




– Tek sada, u ovom trenutku, počinjem razmišljati deset koraka unaprijed, što i kako treba dalje raditi. Najbitnije je da tempo koji postignemo držimo, odnosno da raste – veli nam.


  Pričamo i o gledanosti, ne poriče Alečković da je u ovom televizijskom poslu ona itekako bitna, ali ističe sadržaj. Cilj je, ističe, sadržaj učiniti kvalitetnijim. Neće sve, kazuje, biti vidljivo odmah kaže Alečković, kaže i kako treba pojačati vanjsku politiku, ne priznaje da se tu radi o kopiji onog što radi Nova TV, jer po tom principu sve je nečija kopija. Sve želje vezane za prvo izdanje novog Dnevnika stale su uz rečenicu: »Da sve prođe OK«. A sve želje nakon što prođe mjesec dana emitiranja?


  – Da sve ide u hodu, da živne kolegij, da je timski rad, jer ovaj posao jest timski rad. Da nije uvijek politika u središtu, već da pričamo priče o onima na koje politika utječe – naglašava.


  Proces je to, kazuje, pa nas vodi do deska, do studija. A tamo u 18.20, kao u košnici. Tu su i oni koji rade na Dnevniku 1, i oni koji vode Vijesti na Četvorci, urednici redakcija, fonetičari, snimatelji….


Prst sudbine


Voditeljski par Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobaca, čini se dobro raspoložen. Teško je ne primijetiti da bolja polovica para ima novu frizuru.


  – Prije 20 godina Đurica i ja smo prvi put radili u paru – prisjeća se.


  Ona u riječkom studiju, on u dubrovačkom.


  – I evo nas je sad sudbine prst ravnatelja programa Saše Runjića opet spojio, u Dnevniku koji se nakon 40 godina mijenja – kazuje Mikleušević Pavić, taman da se nasmiju oboje, što godinama, što sudbi.


  Đurica Drobaca kazat će kako mu je puls 100 u mirovanju, a onda istaknuti želju da se konačno u Dnevniku učini odmak od politike.


  – Bitan je čovjek i to kako politika djeluje na njega – poručuje.


  Sati je 18 i 33 minute. Još jednom se čisti pod u studiju što nalikuje na plavi šator. Petnaest minuta prije samog početka nervoza dosiže vrhunac. Svi koji s Dnevnikom nemaju veze, lagano moraju napustiti prostoriju. I onda, na ekranu najprije novi sat što broji sekunde do početka, a onda i voditeljski par. Decentni, ozbiljni, još nenavikli da se pogledavaju, ili kako je kazivala jedna od poruka pristigla na mobitel nižepotpisanog, svečani kao da je Nova Godina, ili neki velik državni praznik. U 19.30 ide ponovno podsjećanje na najvažnije vijesti, valjda za one koji su još u staroj vremenskoj zoni. Pred kraja prolog o modi.


Sportski blok


– Evo Mirne! – netko reče radostan što je došlo vrijeme za Mirnu Zidarić i sportski blok.



Prvi se mačići u vodu bacaju. Ali, prvi se i pamte. I po jutru se dan poznaje. Ali, na greškama se uči. Uglavnom, moglo bi se vesti u nedogled tih narodskih mudrosti i svaka bi na neki način imala veze s prvim izdanjem novog Dnevnika HRT-a.  Je li bilo kojeg krivog titla? Bilo je! Je li plava traka u dnu ekrana, ona koju zovu šlajfna, katkad pojela sliku govornika? Pojela je! Jesu li se neki prilozi činili predugi? Jesu! Nekome je možda falila i šalica s logom HRT-a na stolu onako kako voditelji na Novoj TV imaju svoje šalice, ali dojam, sad kad se promjena dogodila, da se možda dogoditi morala.  Dok autori novog Dnevnika ističu sadržaj, gledateljstvo će jamačno razglabati o vizualu. Smetat će im scenografija od koje se ona stara čini boljom, tražit će aktivniju međuigru među voditeljima makar voditelji i nisu bili loši, a bome za 45 minuta tražit će i taj sadržaj. Kako biti ozbiljan i vjerodostojan, a opet privlačan mladosti prije svega a onda i ostalim dobnim skupinama? Možda baš tako da se ne pokušavaš svidjeti baš svakome i biti poput drugih, ali da si taman toliko relevantan da ti se bezpogovorno vjeruje. No, za to treba mijenjati navike s obje strane kamere, a to jest proces u kojem nema mjesta za lažnjak. Na prvu, dojam je, moglo se i sistematičnije zagaziti u ovako krupnu promjenu. Na drugu, možda je moralo biti baš ovako, s plavom pozadinom, gdjekojim krivim titlom i formatom koji je još uvijek za nijansu predug i onima koji ga rade, i onim koji ga gledaju. Učiniti da se čini da traje kraće i kad traje 45 minuta čini se imperativom.


  – Napokon! – odgovori mu opet netko i opet s olakšanjem.


  Facebook je malo prije 20 sati miroljubiv. Problematizira se samo plavi pleksiglas čiji su dijelovi pregrubo spojeni.


  – Dobro, dobro je prošlo. Meni su se najboljima činili prilozi. Prilozi su bili odlični, Ivana Šilović s javljanjem iz Splita sjajna. Mislim da se tu vidjelo da se radilo drugačije – reče nam nakon svega Mikleušević Pavić.


  – Dobro je, odlično za prvi put. Mislim da smo uspjeli u onome što smo htjeli kao ekipa napraviti, da stvarno taj Dnevnik drži 45 minuta. U priloge je stvarno uloženo puno truda – reče, pak, Drobac.


  Još samo da se malo više počnu za Dnevnika gledat!


  – Ja sam njega gledala, on mene nije – smije se MIkleušević Pavić.


  – Pa kako, pa gledao sam je stalno – »brani« se Drobac.


  U taj čas, eto i ravnatelja programa HRT-a Saše Runjića. Njegova je ovo ideja.


  – Prezadovoljan sam. Krenulo je. Strukturirano je kako smo htjeli. I to je sada proces. Ovo je lijepi početak – kratak je bio Runjić.


  Zadovoljna i Lamija Alečković.


  – Ali, ovo je tek prvi dan. Ima nekih stvarčica za brušenje, ali polako. Samo je bitno da je timski rad, da svi u to dajemo jednaku energiju i iz dana u dan će se vidjeti sve više rezultata – rezimira Alečković.


  A onda torta i čestitari. Natrag više, barem do daljnjeg, nema. Dnevnik od ponedjeljka ide u 19 sati. Je li bilo mudro? Pokazat će i opet vrijeme.