Nemam ja ništa protiv dobrih show formata, ali s obzirom da javni servis ipak utječe na javnost mislim da bi trebali imati neku svoju granicu ispod koje nećemo ići. U redu je da se nekad povuče crta, da se nekad vratimo jednostavnim uratcima
Imam emisiju koju odgledam preko vikenda, a slušam je preko tjedna, stoji u Facebook statusu jedne vjerne gledateljice programa Hrvatske radiotelevizije. Itekako ima status smisla, jer dovoljan je jedan klik da vas odvede na mrežne stanice HRT-a pa da bude jasno na što je gledateljica mislila.
Večernja, subotnja, zabavno-glazbena emisija A-strana uistinu se subotom gleda a preko tjedna sluša, jer tu su drage neke pjesme koje je teško više igdje čuti, makar zvuče i dalje sjajno bilo da ih pjevaju Oliver Dragojević, Josipa Lisac i Zorica Kondža, ili pak mlade snage stasale u, sad se to vidi, hvalevrijednom inkubatoru mladosti dobra glasa zvanom The Voice.
Isprva mi nije bilo jasno što želimo s njim, međutim sada mi je jako drago da se emisija iskristalizirala u ovo u što se iskristalizirala, a to je jedna potpuno jednostavna, opuštena zabava, jedan lijep način razgovora bez traženja velikih istina, uradak uz koji će ljudi moći zapjevati, prisjetiti se nekih pjesma za koje te nije sram da im znaš sve tekstove.
Glazba je to koja je, hoćeš nećeš, obilježila neko naše odrastanje i odrastanje generacija prije nas, a opet je to i dobar spoj »starih« i mlade generacije, mladih pjevača koje su pjevali u dvije sezone The Voicea, koji pjevaju te pjesme na jedan potpuno drugačiji način te im daju neku novu energiju. Uglavnom, veliko je veselje raditi ovu emisiju.
Nova, dobra energija
Što veli ta mladost kada se »sudari« u studiju s doajenima!?
– Mali Čivro je pjevao pjesmu »Gdje Dunav ljubi nebo«. Pjevao ju je na potpuno svoj način. Na probi smo se pogledavali malo, jer nam se činilo da je možda negdje i pogriješio. Ali kad shvatiš s kolikim emotivnim odmakom ju je pjevao, s potpuno drugačijim pristupom i kad vidiš da mu je potporu dala i Josipa Lisac, onda znaš da je to dobro napravljen posao i da ima smisla.
Mislim da su se u poplavi reality show-ova, u poplavi raznih ocjenjivanja i izbacivanja, glumljenja nekog drugog, gledatelji zaželjeli malo iskrenosti. Ne mijenjamo svijet ovom emisijom, ovo je »tek« jedna lijepa zabavna večer subotom, ali čini mi se da su se ljudi zaželjeli upravo te jednostavnosti. Možda to nekad izvedemo bolje, nekad manje dobro, ali je zato iskren motiv zbog kojeg radimo ovo emisiju.
Javni servis je po ovakvim uratcima uostalom i bio poznat. Zašto ih je u jednom periodu nestalo, e to je sad neka druga tema.
– Ma, nemam ja ništa protiv dobrih show formata, ali s obzirom da javni servis ipak utječe na javnost mislim da bi trebali imati neku svoju granicu ispod koje nećemo ići. U redu je da se nekad povuče crta, da se nekad vratimo jednostavnim uratcima.
Puno je u vas iskustva, no svejedno mislim da ne može biti lako sjesti preko puta Olivera, ili Zorice Kondže. Što ih, na koncu, pitati novoga!?
– Normalno da je teško. A kako se čini da je sve odavno rečeno, odlučili smo se razgovarati o nekim stvarima za koje možda većina ljudi i ne zna, ili su ih zaboravili. Recimo Oliverov intervju odmah po dolasku u Dubrovačke trubadure, ili prvi nastupi Zorice u grupi Stijene. Josipa i jedan o njenih prvih intervjua dan u Opatiji sedamdeset i neke. Lijepo mi je to podsjećanje kroz jednostavnu formu razgovora. Pa ako uspijemo gosta vratiti u te neke emocije super, a ako ne bar smo probali.
Tata, nisi u skladu s vremenom
Eurosong! Vaš…
– Ovo će biti 11 godina da komentiram Eurosong. I fenomenalno je to što je moj prvi komentar bio baš iz Kijeva kada nas je onomad tamo predstavljao Boris Novković. Tako je počelo. I znate što!? Mene to baš veseli!
To je, prije svega jedan lijep televizijski festival. Nemojte me krivo shvatiti, ali pjesma je tu u drugom planu, »incidenti« su u drugom planu. No, zato na Eurosongu zaista vidite zadnju riječ televizijske produkcije.
Veliki je to posao na kojem radi preko 300 ljudi. I kada uđete u dvoranu, kad vidite tone i tone opreme, kad vidite scenu koja pred vašim očima nestaje pa se vraća, sve je to jako, jako lijepo u tom televizijskom smislu.
Gledao si, komentirao, šalio se na račun pjesama, pjevača, bedastog komentatora. I to je tako. Kao nekakav TV cirkus još uvijek ima smisla. A zašto je u nas manje šušura oko toga? Možda zato što više nema Dore, televizijskog festivala kojim smo pokušavali pokazati da možemo napraviti nešto veliko. Ljudi su tada imali osjećaj da odlučuju o našem predstavniku. Možda je zato bilo više šušura.
Nego, čast televiziji, ali radio je ipak ona prva ljubav, makar trenutno na radiju niste.
– Radio je predivna forma, čudo od medija. Ili, kako to netko lijepo reče; televizija je ozbiljan posao, radio ozbiljan gušt. Prije 15-tak godina su govorili kako će radio nestati. Radio neće nikada nestati. Radio je najbrži medij na svijetu. Između tebe i slušatelja stoji samo mikrofon i radio signal. Kad dobiješ informaciju, ona istog trena ide u eter.
Znači, treba biti i brzog uma i još bržeg jezika. Samo, dokle se tako može!?
– Znate što, postoje i neke druge lijepe forme na radija. Radio drama recimo, pa prekrasni eseji koji se čitaju, ljudi koje ti je gušt slušati pa ti bude žao što ih nemaš prilike slušati i više, poput, recimo, kolege Ivice Prtenjače. Utorkom smo ujutro radili, on na jednom, a ja na drugom programu Hrvatskog radija, i ti bi me naši razgovori jutarnji napunili dobrom energijom za čitav dan.
I onda neke radijske postaje kojima je slušanost na prvom mjestu imaju formu koja glasi; dvije pjesme za redom, između toga smiješ govoriti 15 sekundi, nakon toga ide džingl koji najavljuje tri pjesme koje će ići nakon toga, a u međuvremenu ćeš u šest sekundi reći kolika je temperatura u gradu i najaviti vijesti koje idu za 14 minuta. Huh! A radio je opušten medij i ne bi trebalo tako.
Kada sam prije skoro 29 godina počeo raditi na Radiju 101, jedan od prvih stvari koje su mi rekli je – ako nemaš što pametno reći, šuti!
Radio je moja prva ljubav
– Da. Gotova su te vremena generacije od koje smo mi učili i odrastali. Mislim tu na generaciju Olivera Mlakara, Helge Vlahović, Ksenije Urličić, Vesne Spinčić Prelog, Željke Fattorini, Jasmine Nikić. Nisu više ta imena.
Danas svaki novi posao moraš raditi kao da ti je prvi. Nema stečenih zasluga. Vremena su brža, drugačija, televizija je drugačija, mediji. Ali, postoji jedan lijep, prekrasan prostor iza kamere. E sad, mislim da bi volio godinu, dvije naći tu neki prostor u kojem bi volio raditi. Ono što me jako privlači je radio i nadam se da ću opet raditi na njemu.
Radio je moja prva ljubav, a kažu da se prvim ljubavima ljudi uvijek vraćaju. I volio bih popraviti backhand koji je loš, s obzirom da igram tu neku veteransku ligu.