Takvo to hoće, bilo da je showbizz u igri ili, recimo, nogomet; jedno je gledati sve to iz fotelje, a drugo je sve to gledati izbliza. Nekako, kad si na metar, dva, tri od natjecatelja, biva ti jasno da nije lako, bilo naganjati loptu, bilo pjevati tako da žiri oboriš s nogu. Zapravo, kad iz fotelje kreneš megdanu bliže, u pravilu si pun skepse. A onda sjedneš među razdraganu publiku, nalaktiš se, dočekaš recimo Saru Andrić da dođe na pozornicu i – smrzneš se! Godina možda, 12 ili 13, a pjeva kao da je na stotinu svjetskih scena nastupila. Taj tren postaje čovjek skeptičan naspram svoje skepse. Još da Zvjezdice ovu drugu sezonu budu emitirane u ranijem terminu, a kažu na RTL-u da hoće, i bit će to jedan posve dobar show, show u kojem djeca jednostavno lijepo pjevaju da bi, možda i tko zna, bili pobjednici k’o Mia Negovetić u prvoj sezoni.

Dječji natjecateljski pjevački show Zvjezdice jedan je od najjačih programskih aduta RTL-ova proljeća. Za to je »kriva« prva sezona odrađena tako da je u drugoj i više epizoda i nemjerljivo više prijavljenih kandidata. Pa dok je lani prijavljenih bilo 500, ove godine je njih čak 2500 željelo ući u onih 60 koji se bore za najboljega. Sve se snima u Pinkovom filmskom gradu, u studiju 6. Brojke su impresivne; 1260 metara četvornih veličine, visine 20 metara, dva kilometra razapetih kablova, 14 kamera, 110 ljudi koji na svemu tome rade. Valjda i zbog toga sve djeluje k’o dobro podmazan stroj. A možda i zbog toga lako je biti junak poput mlađahnog Dina Miklaužića pa se hvaliti kako je lijepo biti blažen među toliko kolegica. Ta djeca nisu rivali, ta su djeca, barem se s tribina čini, prijatelji. Zato žiriju nije lako ostati na mjestu i ne dići svoju crvenu stolicu –  dizajniranu kao da je malo prije izašla iz utrobe kakovom Alienu – u zrak u znak podrške i prolaza. Vanna, Alka Vuica, Luka Nižetić, Zdravko Šljivac i Enis Bešlagić s djecom su na ‘ti’. Oni su onaj strog i pravedan žiri. Ako se i mora ispasti ima tu i dobra obrazloženja i riječi utjehe, a ako se mora proći ima tu iskrena oduševljenja i dobra savjeta za dalje.

– U ovoj sezoni djeca su, rekao bih, ujednačenije kvalitete, pa je žiriju poprilično teže nego prošle godine kada su neki  malo ekstremno odskakali od ostalih – kazuje nam vazda dobro raspoložen Bešlagić.

Veli pri tom kako žiri s djecom radi taman tako da im objasni kako je taško odabrati, sve da i sami biraju.

– Ne mislim da ljudi od ovoga trebaju praviti karijeru i to smo im objasnili, da je ovo samo jedno lijepo druženje, da iz ovog trebaju ponijeti neka lijepa iskustva, prijateljstva, neke vrijednosti, a ne to da zavidiš onom tko prođe, a plačeš kad ispadneš – ističe Bešlagić.

Nego, kad već spomenusmo suze i nije ih, veli Bešlagić barem za sada puno bilo, kako u natjecatelja tako ni u žirija slomljenog pjesmom. Ali, do ruba suza se dolazi. No, ako glazbenici u žiriju vjerojatno najviše paze na lijep glas, što je jedinom glumcu u žiriju ono najvažnije što dobar natjecatelj mora imati!?

– Meni je najbitnije da pokušamo naći neku posebnost. Danas, naime, više i nema onog tko dobro ne pjeva i da se pokojni Bowie pojavi na sceni ne znam bi li dobio glas, ili dva. Ali, on je izgradio svoj imidž, svoj način pjevanja, svoju posebnost. Ja posebnost tražim, neki dobar materijal za koji vidite da može napredovati, a ne neki zakucan stil koji se ne da promijeniti – ističe Bešlagić.

Priznaje pri tom kako i njegova djeca gledaju Zvjezdice, makar ne misli da su u pjevanju takve klase da bi ih prijavio za show.

– Ono na čemu trebaju roditelji poraditi je da ukinu svoje bolesne ambicije, da ne smatraju da je njihovo dijete najbolje na svijetu u pjevanju, da ne misle da će time napraviti neke ekstra karijere. Ono što je najbitnije je da su sretni što su ovdje s nama – kaže Bešlagić.

Ono što je zanimljivo, a možda se i ne zna, jest da žiri za pjevanja kandidate ne vidi, samo ih čuje, dok kandidati u svakom trenu vide reakciju članova žirija. Zdravko Šljivac još je lani stekao titulu najstrožeg člana žirija.

– Znate, ja sam se jako puno puta, skoro uvijek podignuo prvi kod onih koji su dobili svih pet glasova. Što će reći da nisam strog. Kod ostalih sam pustio da se stvari događaju i nastojao biti doista pošten, a možda i korektiv na neki način. Ma svi smo svoji u žiriju, svatko na svoj način – smatra Šljivac.

Žiri je, reći će, bolji, povezan čvrsto u svim svojim različitostima. A zadatak težak, jer su, kako kaže, natjecatelji ove godine u prosjeku jedno 20-tak posto bolji.

– Mi prvu sezonu nismo ni znali što nas čeka, sve je bilo spontano. Ove godine ostali smo pri toj spontanosti, a makar je naše energija potpuno različita našli smo zajednički jezik i to je dobro – kazuje o žiriju Luka Nižetić.

I vidi se to i za snimanja, ne libe se članovi žirija ni polemizirati, ni šaliti, ni nasmijati. Nižetić će pri tom kazati kako nisu ništa stroži nego lani, a i pravedni su kao i prve sezone. Zato su djeca jako dobra i zapravo su najjača karika ovog showa čak i onda kad puste suzu zbog ispadanja.

– Nije se lako s njima susresti na kraju, ali oni to podnose jako dobro. Oni plaču, ali mislim da to nije tolika od tuge, nego je to velika količina emocija kriva. Tu je i tuge, i sreće, i novih prijatelja, svega i onda krenu suze. Ali, to je dobro, to i mora biti emotivan šou – uvjeren je Nižetić.

I Vanna će prije svega kazati kako su ove sezone djeca pjevači ujednačenije kvalitete. Stoga ne čudi da se, kako kaže, žiri super zabavlja sve do trena kad treba nekog eliminirati, a vi su dobri.

– Sve je ostalo jednako zabavno kao i prve sezone. Ja jako volim biti okružena pjevačima, glazbom, volim slušati kako pjevaju, volim gledati koje pjesme biraju kako ih doživljavaju. Pokušavam napraviti nekakvu pravednu razliku. Dijete od sedam godina ne može doživjeti pjesmu kao ono od 15. To uvijek imam na umu kada razmišljam koga ostaviti, a koga pustiti – kazuje Vanna. 

A Alka Vuica, baš kao i Zdravko Šljivac istaknuti će činjenicu da je ove godine u showu podosta dječaka, kojima se, zbog fiziologije ponajprije, nije lako boriti s djevojčicama.

– Meni se to jako sviđa zato što daje mogućnost djetetu da potvrdi svoj talent, potvrdi da može napredovati. Mislim i da je jako dobro kad ti roditelji pomognu da usmjeriš talent, jer često ima roditelja koji se ne bave pjevanjem i žele dijete usmjeriti u drugom smjeru. Meni je moj tata stalno govorio da zašto ne upišem stomatologiju umjesto što sam stalno u oblacima. Preambiciozni roditelji!? Ja nikada ne osuđujem roditeljsku ambicioznost jer smatram da nije bilo te ambicioznosti ne bi bilo ni Ivice ni Janice, ni Gorana Ivaniševića, ni Blanke Vlašić – ističe Vuica.

Uglavnom, pred fanovima je, čini se, još bolja sezona Zvjezdica, uzbudljiva, jer kako reče i voditeljica Doris Pinčić Rogoznica svi su natjecatelji došli jako pripremljeni. No, nije ona samo voditeljica, ona je i tješiteljica malih pjevača i pjevačica kad i ako suzu puste. 

– Ma suze su u 25-om nekom planu. Češće plaču kad prođu i kad je netko drugi ispao, nego zbog sebe samih. Mogu vam garantirati da se svi tako dobro provode i zabavljaju i da je njima sve ovo kao neka ekskurzija. Mislim da djeca kući sa sobom nose samo lijepe uspomene – zaključuje Pinčić Rogoznica.