Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
18. studenoga 2018.
Istraživačko novinarstvo

Intervju Danka Derifaj o "Potrazi": 'Ne prihvaćam miriti se s time da sustav ne funkcionira'

Foto: Denis Lovrović
Foto: Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 27. svibanj 2017. u 7:48 2017-05-27T07:48:46+02:00

Nije mi prihvatljiva opcija pomiriti se s tim da sustav ne funkcionira. Ako ništa drugo možemo svaki dan 'derati' po tome i govoriti da sustav ne funkcionira i da je taj i taj kriv ili odgovoran. Pa da vidimo tko će prvi odustati

Danka Derifaj voli istraživačko novinarstvo. Pa ga i marno radi kao novinarka i urednica RTL-ovog istraživačkog magazina »Potraga«. A mogla je mirne duše ostati dijelom ekipe RTL Direkta...

Ajmo redom. U trenu kada RTL Direkt dobiva sve moguće nagrade, vi pakirate kofere i odlazite raditi rudarski posao, emisiju »Potraga«. Ne kažem da RTL Direkt nije rudarski, ali....

– O, bome je i Direkt rudarski posao iako se radi o dva potpuno drugačija formata. Meni je Direkt bio i više rudarski u odnosu na Potragu, jer se u temama Potrage osjećam više doma. Osim što ide u specifičnom dnevnom ritmu, RTL Direkt ne samo da je informativna emisija već pri tom mora biti uzbudljiva, dinamična, zabavna. Bilo je naporno, ali dragocjeno iskustvo, jer sam imala prilike raditi nešto što nikad prije nisam radila, ni u uredničkoj, ni u novinarskoj poziciji.

Što je Potraga? Zašto Potraga? Doduše, ljudi koji prate vaš rad vjerojatno i nisu iznenađeni da ste se vratili istraživačkom novinarstvu.

– Čim sam čula za projekt, čim su ga spomenuli pojurila sam reći da hoću to raditi. Jer, kao što rekoh, nekako se osjećam više doma u ovom, koliko god pretenciozno možda zvuči, istraživačkom novinarstvu.

Stalni članovi ekipe

Koje su to tome vrijedne obrade u Potrazi, što je u fokusu?

– Problem! Od nekih banalnih administrativnih koji ljude dovedu u paradoksalne situacije i zaustave im život, do nekakvih nepravdi, korupcija, lopovluka. Sve što je anomalija i s čim se nemamo vremena baviti u dnevnom novinarstvu. Trudimo se ukazati gdje je problem.

A problem je sustav. Hoću reći, ne čini li vam se da zapravo radite Sizifov posao?

– Zvučat će možda arogantno, ali – tko će ako nećemo mi! U krajnjoj liniji to je novinarski posao. Nije mi prihvatljiva opcija pomiriti se s tim da sustav ne funkcionira. Ako ništa drugo možemo svaki dan »derati« po tome i govoriti da sustav ne funkcionira i da je taj i taj kriv ili odgovoran. Pa da vidimo tko će prvi odustati.

Dobro, ali sumnjam da svaka priča ima baš sretan kraj, pa da je zadovoljstvo rada na ovakvim temama toga tipa.

– Ma kakvi! Zapravo, sretan kraj najčešće i nemaju. Ali, taj osjećaj da si postavio pravo pitanje osobi koja je odgovorna, da si usrećio čovjeka ili obitelj koja nije mogla riješiti svoj problem, to je dobar osjećaj. Koliko god smo se srozali kao profesija, kada se nešto pojavi na televiziji napravi se određeni pritisak i stvarno se ponekad i riješe stvari. I to je veliko k'o kuća.

Svaki dana u samo deset minuta valja ispričati cijelu priču. Doduše, niste sami.

– Pet nas je u ekipi, zapravo četvoro stalnih; Amela Čilić, Ana Trcol, Josip Antolić, Igor Bobić kao urednik i ja. U pomoć nam priskoče Andrej Dimitrijević koji će, nadamo se, biti naš stalni član, pa Ana Šiljeg. Svi su super ljudi. I dobro su se snašli. Jer ovo nije lako raditi, a njima ništa nije teško, pa ni biti na poslu ako treba i 14, 15 sati. Svi su spremno prihvatili raditi ovo, možda i zato što je reportaža i najljepša novinarska forma. A ako još doneseš neku dodatnu vrijednost u smislu riješavanja problema, ili ispravljanja nepravde, to je tim bolje.

Tema ima za sve dovoljno

Je li vas bilo strah činjenice da imate malo minuta, desetak, da u njih sročite cijelu priču?

– To iziskuje ono u čemu sam najgora, dobru organizaciju, haha. Svaki je tjedan nova borba, to da sve posložiš, da možeš računati s odgovorima na upite koje si poslao, uskladiti goste koje treba snimiti. Dobro bi došlo da nas je i više. Ali, nije nas strah. Ljudi su spremni ostajati na poslu i do ponoći, za tjedan unaprijed imamo priče i uspijevamo taj ritam održati.

Drugim riječima rečeno, privatnog života i nema.

– E to je već malo zahtjevniji dio priče.

Termin, malo iza 19 sati. Napadate dva konkurentska Dnevnika. Ja još dvojim je li taj termin dobar ili loš, prednost ili teret, ako već nije samo neuobičajen za ovakvu vrstu emisije.

– Odluka je donesena na razini kuće. Ni ja se ne mogu odlučiti je li dobar, ili ne, ali se s tim i ne želim zamarati. Nekako sam, naime, uvjerena i sigurna da ljudi žele gledati to što radimo, a sve drugo je stvar navike i toga da li znaju da smo tu bez obzira u kojem terminu kretali.

Činjenica je da ste slične priče radili i na Novoj TV, u emisiji Provjereno. No, mjesta ima za sve, jer problema u nas, na koncu i na žalost, ima napretek.

– Tako nekako i ja mislim. Provjereno je neka moja prva obitelj u tom smislu, to su moje drage kolege i nikada na njih ne mogu gledati kao konkurenciju. Prirodno mi je da sam nastavila raditi to što mislim da mi u novinarskom smislu najbolje ide. A što kažete, stvarno tema ima za sve dovoljno. Svima nam je zajedničko da iznesemo problem u javnost ne bi li izvršili pritisak na nekog ili nešto da problem riješi. I što nas je više to bolje.

Što je u ovom našem društvu najveći problem? Odnosno, s čim se najčešće sudarate u svojim pričama?

– Vrlo često je u pitanju neka banalna greška, administrativna recimo, ili rupa u zakonu, ili neka očigledna nepravda, ali utemeljena u zakonu pa je treba raspetljati. Nevjerojatno je da zakonski okvir zna biti odličan, ali u provedbi se na čovjeku prelomi sve i to na nevjerojatne načine. Drugo s čim se sudaramo su ljudske prirode koje sve to zloupotrebljavaju. Uvijek je to neki 'zločesti dečako' koji super u svim tim zakonskim nedorečenostima pliva, dok s druge strane njih ne znam koliko zbog toga ispašta.

Veliki pomak

Jesmo li se išta pomakli s mjesta sve ove godine? Je li nam bolje, ili gore? Je li grč u želucu kada se nakon svih ovih reportaža zaputite na teren?

– Ja i dalje imam vjeru u ljude! Jer koliko god da su ogorčeni, nezadovoljni, obespravljeni, uvijek nekako dođeš do razumnog i racionalnog promišljanja i svim bude jasno što ne valja. A zašto na nekoj globalnoj razini nema nikakve refleksije, zašto nema energije koja zajednički nešto mijenja, to ne znam. Inače, ne vidim da je bolje, pogotovo kad gledam političku situaciju.

Gledaju li političari Potragu?

– Gledaju. Ali, kad već pričamo o ljudskoj prirodi, fascinantno mi je kako su i koliko su debele kože ljudi koji su navikli na medijsku eksponiranost, oni koji su u bilo kom smislu navikli baratati zakonima, nalaziti u njima rupe, ili su svladali vještinu bilo koje vrste muljanja. Možeš deset puta nagaziti na jednog te istog i uvijek će ponovno isplivati, i uvijek će se ponovno ponašati kao da ste najbolji prijatelji. Taj nedostatak obraza meni je fascinantan.

Kako se dobije taj debeli obraz?

– To i mene muči. Još nisam našla odgovor na pitanje da li prilika čini lopova, ili se ljudi takvima rađaju.

Koliko nama rezultati ovih lokalnih izbora sugeriraju kako nam je?

– Mene brine što imam osjećaj da su ljudi zapravo neinformirani. Stiješnjeni su svojim svakodnevnim egzistencijalnim problemima i nemaju više volje. Moramo se obrazovati, i u političkom i u društvenom smislu, još uvijek. Postoji doduše veliki pomak u zadnjih deset godina što se tiče svijesti što je građansko pravo, ali spremnost da se to pravo zatraži i realizira još je uvijek vrlo niska.

Život sa srednjoškolkom

Iz posve sebičnih razloga moram pitati je li i koliko je teško imati doma kći srednjoškolku?

– Haha, mislim da je to svakom teško. Najgore je kad uhvatiš sebe da ti iz usta izlaze riječi što su ih tebi tvoji roditelji govorili, dok s druge strane čuješ od – kako veli moj prijatelj Lado Tomičić, dušmana tinejdžera kako ti govori stvari koje si ti govorio svojim roditeljima.

Pa se ti nosi s tim i lijepo ih odgoji, a da nisi licemjeran, i da si odgovoran i još nemoj izgubiti živce. Ali, oni koji znaju i koji su preživjeli, tješe me i vele – trajat će još samo par godina!

Zovu, pišu, javljaju se

Meni se čini da bi Potraga možda mogla odraslim gledateljima biti ono što je crtić u sedam i petnaest bio djeci onomad, neko obavezno štivo.

– Ne vidim ništa loše u tome i ne bi imala ništa protiv.

Umalo zaboravih pitati, kakva je reakcija gledatelja na Potraga? Zovu li, pitaju li za pomoć?

– Zovu, pišu, javljaju se. Zapravo, zatrpani smo pozivima i još nam se nisu dogodili dani da nemamo temu. Ono što me brine, a što je novinarski nezahvalno raditi, užasno puno ljudi se javlja s obiteljskim problemima. Obiteljsko nasilje, skrbništvo nad djecom, poremećeni međuljudski odnosi. Traži se pomoć novinara, a mislim da nije naše da to rješavamo.

Na kraju, ajmo se malo vratiti na početak. Je li u Zorana Šprajca minula bol zbog rastanka, jest li kako to preboljeli?

– Ma jesmo. Ta naša suradnja je od početka bila iskrena i otvorena. Krajnje kolegijalno i prijateljski smo se rastali. On i Mojmira funkcioniraju bez problema, ne trebam im ja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka