Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Mali noćni razgovori

Daniel Rafaelić: 'Meni je film igra i veselje i to radim zato jer to volim raditi'

Foto: Denis Lovrović
Foto: Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 4. veljača 2017. u 12:44 2017-02-04T12:44:58+01:00

Živimo u svijetu u kojem se prisiljiva i potiče da mrziš, da gaziš, da pljuješ, a to da nešto voliš pa još iskreno, to nije više popularno, to nije više ‘in’. Ja, recimo, volim Monicu Bellucci i zašto bi itko to promijenio

Štono bi se reklo, došao je tiho i ušao u legendu, ili zasjeo čvrsto na onaj kauč emisije »Dobro jutro, Hrvatska«! Četvrtak više ne bi bio četvrtak da Daniel Rafaelić ne pročavrlja s voditeljima o filmu. Možeš se s njim slagati i ne moraš, ali je vazda ta priča simpatična, zdrava i vesela. No, nije to jedini televizijski, HRT-ovski Rafaelićev angažman. Mi smo ga ulovli netom nakon snimanja još jedne epizode emisije »Mali noćni razgovori« što je vodi s Milanom Vuković Runjić.

Dokumentarna serija o Egiptu

Ne znam koliko ljudi zna da ste zapravo povjesničar po struci.

– Jesam! Diplomirao na Filozofskom fakultetu na egiptološkoj temi, upisao magisterij pa doktorat i ove ću godine diplomirati u Manchesteru egiptologiju. To je ono moje najintimnije, najdraže i s tim se cijelo vrijeme bavim. Samo, s nekoliko izuzetaka, mislim da se ni povijest u nas ne prezentira dobro. Mi imamo to odvratno ustaševanje koje proizilazi od ljudi koji su jako društveno prezentni – riječ je naravno o političarima – a podloga toga je kompletni izostanak osnovnih podataka. I naša historiografija je strahovito ideološki podijeljena i jako malo je toga što je politički neopterećeno.

Ali zato ćete zahvljujući egiptologiji spojiti svoje dvije ljubavi; onu za Egiptom i onu za filmom!
– Kolega Leon Rizmaul s HRT-a i ja krećemo postaviti na noge projekt kojeg sanjam dva desetljeća, a to je dokumentarna serija o Egiptu. Da budem domaćin te emisije, da provedem gledatelje po Egiptu, zemlji u kojoj sam toliko puta bio, zemlji koju poznam, koja mi je važna i o kojoj pišem, da prođemo Egipat i da ga spojim s nama.

Jer poveznice su brojne i jake, a na njima se ne radi. Imamo, recimo, u Puli Slavoluk Sergijevaca koji je podignut nakon bitke kod Akcija u čast čovjeka koji se borio u toj bitci i porazio Kleoptaru, i ako prođeš kroz slavoluk i digneš gore glavu vidiš rimskog orla koji drobi zmiju, Oktavijana Augusta koji drobi Kleoptaru. Pa to je da se naježiš, a to ljudi ne znaju.

Sve je veći broj onih koji se četvrtkom, ako ikako mogu, namjeste pred malim ekranom i čekaju vašu filmsku kritiku. Ušla je ta kritika ljudima pod kožu. Po njoj vas, čini mi se, najviše gledatelji poznaju.

– Miljenko Jergović često piše da on nije književni kritičar, već je književni čitatelj. Tako ja za sebe kažem da sam filmski gledatelj. Kad kažete filmski kritičar to uvijek podrazumijeva i neku strogost, mrkost, ekskluzivnost, nekad i hermetičnost, a meni to ne samo da ne leži nego to nisam ja. Meni je film igra i veselje, i to radim zato jer to volim raditi.

Nema smisla biti neukusan

To se i vidi po načinu na koji govorite o filmu. Nikad vas nisam čuo da loš film do kraja gazite. I u onom najgorem vazda tražite nešto dobra.

– U četiri godina mislim da sam samo dvaput bio baš osobno iziritiran i osobno uvrijeđen time što sam vidio. To je bio film »50 nijansi sive«, a obožavam seks na filmu, i »Šegrt Hlapić«, a volim ne samo Brlić Mažuranić nego volim hrvatski film. Dakle, dva puta su me filmovi izravno uvrijedili. Inače, pokušavam naći makar jednu sekvencu, glazbu, makar što da mogu reći – to je to, to treba vidjeti. Ne mogu ljudima prodavati filmove kao da sam nekakav glasnogovornik distributera, ili PR agenacije, ali mogu pokazati svoju ljubav za filmove.

Pokušavam ljude naučiti, ako do sada naučili nisu, da trebaju voljeti i da je lijepo voljeti neke stvari. Jer, živimo u svijetu u kojem se prisiljiva i potiče da mrziš, da gaziš, da pljuješ, a to da nešto voliš pa još iskreno, to nije više popularno, to nije više ‘in’. Ja, recimo, volim Monicu Bellucci i zašto bi itko to promijenio, pa makar i ona sama s obzirom na to kako ipak stari kao i ja. Ne, ta ljubav ostaje i ne vidim zašto bi to mijenjao.

Najdraži filmovi

Nego, što ćemo s onom oskarovskom prognozom!?

– Mel Gibson najbolji redatelj, »La La Land« film, Isabelle Huppert glumica, a glumac najvjerojatnije Denzel Washington.

A tri, ako ne najdraža, ono najintimnija filma?

– Može šest!? Dick Tracy (Beatty, 1990.), Doba nevinosti (Scorsese, 1993.), Malena (Tornatore, 2000.), Macbeth (Welles, 1948.), Egipćanin (Curtiz, 1954.) i Biti ili ne biti (Lubitsch, 1942.)

Hrvatska?

– Glembajevi (Vrdoljak, 1988.), H-8...(Tanhofer, 1958.), Ne okreći se sine (Bauer, 1956.), Kontesa Dora (Berković, 1993.), Deveti krug (Štiglic, 1960.), Treća žena (Tadić, 1997.).

Lijepo je što se ta otvorenost vidi i događa i na javnom servisu. Rijetki uspijevaju spomenuti seks u rano jutro, a da ne zvuči ni malo čudno. Očito ste našli neku finu mjeru.

– Nema smisla biti neukusan. Volim neukus, prije svega u humoru, ali na televiziji ne. Poštuješ ljude koji to rade, poštuješ ljude za koje se to radi, a s druge strane ne možemo preskakati osnovnu stvar u svakog ljudskog bića, a to je seksualnost. To što smo mi imali i imamo neke ideološke pokrete, ideološko nasilje koje nas uvjerava da seksualnost nema što raditi s čovjekom, to je druga stvara, ali to se mene ne tiče. To je politika, a politika mi se gadi.

Kad već spominjete potrebu da volimo umjesto da mrzimo, moram pitati – La La Land!? Toliko polemike, toliko podijeljenosti, a moj je jedini dojam je da se radi o filmu koji nas 'tjera' da volimo.

– To ste sjajno poentirali. To je film koji potcrtava ljubav. Vidiš da ljudi koji ga rade, rade to zato jer to vole. I ako voliš tu njihovu ljubava tim bolje, a ako ne voliš opet je sve ok. Ali, otkud potreba da to gaziš!? Do te mjera je društvo postalo devijantno, zamotano u prezir i odurni, nezdravi cinizam i mržnju da kada se i jave ovakve stvari kao što je »La La Land«, koji prije svega njeguje ljubav prema filmu, sve to zna biti dočekano na nož.

Cijelo vrijeme govorim; ako ti se nešto ne sviđa, pa nemoj trošiti cijelo svoje vrijeme pljujući po tome! Pa to troši! Mislim da je to potpuno promašeno. Ali, opet kažem, ne bi ljudi bili takvi da ih se ne uči mrziti, podjelama i fašistoidnim pogledom na svijet.

Čudnovato pripovjedanje

»Gdje ste se vas dvoje i oko čega našli«, pitali smo Milanu Vuković Runjić netom nakon snimanja novog nastavka »Malih, noćnih razgovora«!?

– Našli smo se na našem zajedničkom, ishodišnom projektu, a to je da pričamo ljudima priče i da predajemo o svemu i svačemu – povijest, umjetnost, književnost, kroz krasne prizore iz filmova kojima nas Daniel opskrbljuje. I stvarno smo se već svugdje pojavili, od muzeja i galerija do škola, s tim našim nekim čudnovatim pripovijedanjem.

I najdraže nam je kad vidimo da odrasle ljude pretvorimo u znatiželjnu djecu i da smo ih uljuljali u neku našu priču. Nekim našim malim vrhuncem smatram našu priču o Carloti i Maksimilijanu na Lokrumu prošlog Dubrovačkog ljeta. Tu mi se čini da smo najuspješnije izazvali duhove ljudi i da su postali pravi spiritisti. A ova emisja čini mi se sretan nastavak svega što smo do sada radili – kazala nam je Vuković Runjić.

Imam privilegiju

Što kaže vaše filmofilsko i povjesničarsko iskustvo, možemo li to kolo mržnje zavrtjeti na drugu stranu?

– Nećemo ga zavrtjeti na drugu stranu. Nećemo, jer se svijet promijenio. Sve više je onih koji su prisiljeni raditi poslove koje ne vole. Ne koriste se ljudski potencijali. A kad je tako ljudi jednostavno počnu pružati otpor poslu, a onda i svemu drugom; ljudima koji ih okružuju, partnerima, svemu i svakome i na kraju imamo civilizaciju mržnje. Ili, kako kaže jedna moja kolegica, mi živimo kasnu antiku. Samo trebaju doći barbari koji će potaracati sve. A barbara nema jer smo mi barbari i sve se oko nas urušava.

Vi zato očito volite svoj posao

– Ma, ja sam samo jako svjestan privilegije da radim to što radim, ono što volim i želim, toliko da to ne mogu ni opisati koliko. Ne zato što nešto drugo ne bi znao, a radio sam svašta u životu, ali ovo je privilegija. A kad već imam privilegiju, koristim je da nekako ljudima i uljepšam život.

I trač je priča

Ovo nas sve vodi ka »Malim noćnim razgovorima«.

– To je ideja koju smo Milana i ja zamislili ima jedno tri godine, jer smo shvatili da se možemo jako lijepo loptati, verbalno šamarati u pravom smislu riječi. To i je klasičan slapstick, kao da gledaš filmove Franka Capre iz 30-tih gdje bi ja bio Cary Grant, a ona Katharine Hepburn. Naravno, govorim o našim idealima, haha.

To je jedno verbalno, intelektualno nadmetanje gdje se neće dogoditi ništa ako netko bude ismijan, ako se demaskira da o nečem nema pojma, ili ne zna ništa, a da iz svega toga proizilazi smijeh kod ljudi, zabava. A to smo, hvala bogu, patentirali po muzejima u Hrvatskoj, na Dubrovačkim ljetnim igrama, uopće na pozornicama i nešto malo pred kamerama. Mislim da smo jako, neću reć’ subverzivni, ali na tragu tog slapsticka, a toga, čini mi se, i nema u TV ponudi. Nema ljudi koji se na neopterećen, otvoren način malo 'šamaraju'.

Ili, kako kaže Milana, vi ste dvoje koji pričate priču.

– Kada radimo, pogotovo ove mitološke teme koje volimo, tu je taj storytelling što se kod nas se prevodi kao pripovjedanje, makar nisam baš siguran koliko je to dobar prijevod. Ljudi vole storytelling. Zato i vole filmove makar se filmovi ne gledaju kao nekada, jer im film priča priču. Zato i čitaju i dalje bez obzira što se knjige ne kupuju kao nekada. Potreba za pričom na bilo koji način je i dalje imanentna čovjeku. Konačno, pa i trač je priča. I trač vole, jer je priča! A biti storyteller je privilegija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.