Novinarka RTL-a

Damira Gregoret: ‘Novinarstvo me oduvijek privlačilo, iako nitko u mojoj blizini nema veze s tim’

Siniša Pavić

Foto: Denis Lovrović

Foto: Denis Lovrović

Moji roditelji nemaju nikakve veze s novinarstvom, nitko u mojoj blizini nema, ali me oduvijek privlačilo. Upisala sam studij politologije, na trećoj godini uzela smjer novinarstvo



U malo dana dvaput sjesti sučelice premijeru da bi ga se rešetalo pitanjima, u malo dana dvaput uporno od premijera tražit konkretne odgovore, a kad ih ne daje makar jasnom grimasom pokazati poveliko negodovanje, čini se nije lako. Popriličan je to zalogaj, a novinarka RTL-a Damira Gragoret morala ga je obaviti i obavila ga je posve valjano.


Evo nas u prizemlju RTL-ova sjedišta, kraj zida na kojem je slika Ellen Degeneres u prirodnoj veličini. Palo mi na pamet da vas fotografiramo uz Ellen. Sve, naime, nešto mislim da je i vama želja da jednom vodite svoj talk show, pa da vam svi dolaze navečer na puškomet. No, vidim niječno vrtite glavom. Samo politika…


– Samo me politika zanima, što se profesije tiče!


Zašto i kako!? Pa još u ovo današnje kvarno vrijeme?




– Kreće to valjda od prvog razreda osnovne škole i novinarske grupe. Oduvijek me zanimala i politika i novinarstvo! Ne znam zašto. Moji roditelji nemaju nikakve veze s novinarstvom, nitko u mojoj blizini nema, ali me oduvijek privlačilo. Upisala sam studij politologije, na trećoj godini uzela smjer novinarstvo. Fakultet sam završila u Zagrebu, vratila se zatim u Split jer u Zagrebu nije bilo posla.


Radila sam na Radio Dalmaciji, pa na TV Dalmaciji, javila se na natječaj za dopisnika RTL-a iz Splita. I super mi je bilo u dopisništvu, ali mi je, ovako ovisnoj o politici, bio problem što sam jedan dan radila politiku, drugi prilog o vremenu, treći dan požar, četvrti neku zanimljivost. Da se razumijemo, zahvaljujući tome sam puno naučila, puno brže nego da sam odmah počela raditi u ‘centrali’. Ali, shvatila sam da me toliko privlači političko novinarstvo da tu svoju potrebu neće moći zadovoljiti u Splitu. Kada je došao poziv da dođem u Zagreb, nitko sretniji do mene!


Idealist


Išlo je to stepenicu po stepenicu, počelo recimo s kraćim saborskim prilozima. Spominjete li se kako je to kad ne samo da dođeš među zastupnike, već se nađeš među iskusnim kolegama sa milijun utakmica u nogama?


– U nekom trenutku stvarno se osjećaš kao Alisa u zemlji čudesa, ali ne želiš da se vidi i da ostavljaš takav dojam. A tko kaže da se osjećao drugačije, laže. Iskustvo je važno.


Možete li se sjetiti kakvog zadatka, zgode iz tog doba? Koja je uopće generacija zastupnika sjedila u klupama?


– Bilo je to vrijeme od mandata Jadranke Kosor, čini mi se.


Znači, odmah ste upali u kašetu brokava. Ništa se tu normalnim nije činilo.


– A što je sada normalno, haha.


Doći ćemo mi do toga, ma prvo mi recite je li vas u toj želji da se bavite novinarstvom vodio onaj mladenački poriv i potreba da popravljate svijet, da ga činite boljim?


– Ja još uvijek imam te neke idealističke porive. Ne mislim, dakako, da ću baš ja promijeniti svijet, ali gledam danas naše društvo i mislim da je ipak bolje nego što je bilo. Nekada je i to dovoljno. Ponekad frustrira činjenica da napraviš prilog u kojem ukazuješ na nepravdu, laži, a to ne rezultira onime čime bi idealnom svijetu trebale rezultirati. Ili, napraviš tisuću priloga o nekoj osobi, ili političaru koji objektivno ne zaslužuje ni dobiti drugi mandat, ni ostati u politici, ali građani tu osobu na kraju i opet odaberu da ih zastupa. To malo frustrira. To što su ljudi katkad kao filter, pa propuštaju ono što im paše, a drugo ne. A najviše me nervira kada kažu; on je krao, ali je i nama dao! Da tako dan danas netko razmišlja, s tim se ne mogu pomiriti.


Vremena su čudna. Mislim da nas za njih fakulteti i nisu spremali.


– Bome i nisu. Primjerice, dvije godine su prošle od zadnjeg HDZ-ovog Sabora. Tada je Karamarko bio predsjednik HDZ-a, a Plenković govorio kako stranka ne može biti talac samo jednog čovjeka. Dvije godine kasnije imamo koaliciju HDZ-a i HNS-a, HNS-a koji je u Sabor ušao u koaliciji s SDP-om. Dvije godine, a toliko toga! Apsolutno fascinantno.


Objektivna


Teško je, pretpostavljam, ostati hladne glave, objektivan, pogotovo ako je žestokog temperamenta, a vi ga nesumnjivo imate.


– Trudim se bit objektivna, zaista, i užasno me smeta kad se novinari dijele na lijeve i desne. Ne mogu se svrstati ni u jednu takvu grupu. Bez neke lažne skromnosti, mislim da sam objektivna. I jednako ću, kako se to lijepo kaže, skočiti u prsa ako treba i Plenkoviću, i Sinčiću, i Bernardiću. A temperament… Svjesna sama da ga je u nekim trenutcima možda i previše, ali nekad te ponese.


Meni je to na mjestu, zašto ne pokazati katkad i mrvu stava. Ne mora novinar bit beskrvno neko biće.


– Uvijek je to pitanje granice. Možda će netko za mene reći da sam u nekim situacijama nepristojna. A ja iskreno mislim da je najnepristojnije kada političar ne odgovara na pitanja, kad ga pitaš o žabi, a on priča o babi. To je nepristojnije. Jer ne treba zaboraviti da su političari ljudi koje građani plaćaju, koji trebaju biti građanima na raspolaganju, koji su im dužni odgovore. To je ogromna odgovornost i čast, i baš zbog toga bi trebali davati jasne odgovore umjesto da ih često pokušavaju izbjeći.


Meni se čini da se u novinari koji politiku prate stiješnjeni između čekića i nakovnja. S jedne strane puk koji misli da može taj posao raditi bolje, s druge strane političari koji sve pa i novinare gledaju s visoka. Nije lako ostat svoj, a možda je i teže na komercijalnoj televiziji koja ovisi o reklamama i gledanosti.


– Ovisi, ali ono što mogu i moram reći je da, bez obzira na promjene ove i one vrste, na RTL-u nikada nisam osjetila da mi je netko rekao da nešto ne smijem. S druge strane i nje toliko teško ostat svoja. Ako si čist u glavi, ako želiš sačuvat svoj obraz, onda tragaš za istinom, a ne da pristaješ na kompromise s političarima.


Je li bilo teško sjest sučelice premijeru dva puta u pet dana?


– To je bilo malo preintenzivno, haha.


S Plenkovićem ste prvo razgovarali jedan na jedan, a onda se dogodio i taj intervju gdje je s jedne strane on a s druge četiri novinara iz četiri medija. Neobično?


– Naravno da je intervju jedan na jedan svakom novinaru, pa i meni najugodniji format koji ce uvijek biti osnova. Ovaj svakako jest neobičan, rađen po uzoru na ono što u Francuskoj radi Macron, ali ne mislim da treba u startu bježati od novih formata, koji se uvijek mogu i trebaju razvijati. Bitno mi je što smo, za prvi put, mi novinari bili kolegijalni i korektni jedan prema drugom. I za 10 godina – novinarka

Kakav je, zapravo, sugovornik naš premijer?


– On je prvenstveno diplomat. Uvijek kreće od prapovijesti, kakvo god i koliko god konkretno pitanje bilo. Na taj način obrće priču, vodi je u drugom smjeru, kupuje vrijeme. I u tome je vješt. Mislim ipak da bi trebao biti konkretniji, jasniji, da mu poruke imaju jače ‘sound bitove’ jače, jer nekad jednostavno ode i često ponavlja isto.


Tko je onda onaj političar od konkretnih odgovora?


– Hmm, dobro pitanje, a ja evo ne znam što na njega odgovoriti.


Pade mi na pamet kako nismo predsjednicu spomenuli. Kako ona stoji s konkretnošću?


– Ona jednostavno nedovoljno daje izjave i nije dovoljno dostupna javnosti. To je činjenica. Smatram da bi jedna predsjednica trebala češće dati priliku novinarima da joj postavljaju pitanja. Primjerice, Istanbulska konvencije, šutjela je mjesec dana, pa se oglasila priopćenjem u kojem je sve bilo onako, ‘ni vrit ni mimo’. Bliži se kraj mandata, možda će je sada u javnosti biti češće, ali ne znam koliko će se dobro u tome snaći s obzirom da rijetko staje pred novinare.


Ajmo detektirati koga bi voljeli intervjuirati od svjetskih političara.


– Mislim da bi svatko volio razgovarati s Trumpom i Putinom. Obama više nije u fokusu, ali s njim bi voljela razgovarati.


Uzori, ima li ih, možda čak iz onog doba kad se novinarstvo samo sanjalo?


– Dan danas gledam i domaće i strane informativne programe. Od svakog poželiš nešto, uzmeš nešto, ali na koncu i opet dođem do zaključka kako nije dobro biti fokusiran na samo jednog novinara i njegov stil, jer u konačnici više nisi svoj. To me vraća na onaj moj temperament; koliko god je dobro da ga malo spustim, nije dobro ni da ga skroz ubijem, haha!



Ekipa informativnog programa RTL-a se redizajnirala, nanovo ekipirala.


– Mislim da smo ekipirani dobro. Sada nam predstoji pokazati gledateljima što do nas mogu očekivati i na to ih naviknuti. Tim je dobar.


I u timu mali milijun žena!


– Daaa! Meni se to sviđa.


I meni, iskreno.


– Glavna urednica je Željka Marijanović, dvije dnevne urednice su vrhunske profesionalke Ana Bulić i Željka Gulan, novinarki je dosta. Mi očito nemamo problem rodnom ravnopravnošću.



Gdje se vidite za deset godina?


– Sigurno u novinarstvu.


A kako vidite društvo za deset godina?


– Boljim nego li je sada.



Suprug Igor Bobić vaš je novinarski i životni suputnik. Evo ga kako na RTL-u vodi tim Potrage. Komentirate li jedno drugom uratke?


– Razmjenjujemo uvijek stavove, i dobre i negativne, ali uvijek dobronamjerne kritike. Mislim da je to dobro. Mnogi će reći da nije idealno da su supružnici iste struke, pogotovo ove specifične naše, ali ima to puno puno prednosti. Dobro je i to da sam ja u dnevnom informativnom programu, a on u istraživačkom novinarstvu. Volim pogledati Potragu, baš kao što on voli pogledati RTL Danas.


Suprug Slavonac, vi Dalmatinka. Što je na stolu kad se jesti mora, što se kćerkici nudi srdela ili slanina?


– Ma to je super kombinacija! Dajemo joj i jedno i drugo. Ali, kad je prije koji dan prvi put rekla kaj, malo smo se zabrinuli. Više ja nego on. Još mi nekako nije sjelo.



Pa makar, recimo, od Sinčića premijera morala tražiti intervju!?


– Građani biraju, ali nisam sigurna da će to bit scenarij.