Novinar i reporter

DRAGAN NIKOLIĆ: Kao pravi mediteranski tip volio bi živjeti u Španjolskoj

P. N.

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Pariz je moja tiha patnja još od mladih dana. To je najljepši grad na svijetu, ali najugodniji život je Španjolska. To je taj Mediteran, a ja sam mediteranski tip



Premda se čini kako su prošla vremena kada su nam tiskovine i javni servis uredno čuvale pokoju stranicu u novini i poseban blok u Dnevniku s vijestima iz vanjske politike, još, na sreću, vanjska politika u našim medijima ni’ propala. Rade novinari vanjske i dalje vrijedne neke stvari, samo što ih je katkad teže pronaći među svim tim mainstream vijestima. Radi, i to posve predano, i HRT-ov čovjek za vanjsku politiku, Dragan Nikolić s kojim pričamo pred njegovo novo putovanje i to u Finsku koja slavi svojih stotinu godina


– Sedam dana Finske, Helsinki i južna Karelija, granično područje Rusijom. Radimo priče koji bi svaki javni servis trebao nuditi. Radimo finski model visokog obrazovanja, artičku poljoprivredu, odnos Finske i Rusije, migranti na sjeveru, ženska prava i rodna jednakost. Sve teme od javnog interesa, sve ono što Finci jesu napravili, a zemlja su usporediva s nama i površinom i brojem stanovnika. I povijesno okruženje je slično našem, pa ćemo stoga pokušati dati odgovor na pitanje zašto je Finska danas tu gdje je, a mi nismo.


Nećete se vi, vidim ja, ni vratiti. Ja skoro da ne bi.




– Volim ja Finsku. Sve sam četiri nordijske zemlje do sada pokrivao i uvijek se bavio socijalnom državom. Nekako, čim dođeš tamo usmjeren si na pitanja od javnog interesa. Tamo se javni servis time bavi; rodnom jednakošću, pravima manjina…


Foto Krasnodar Peršun


Foto Krasnodar Peršun



Nekvalitetno svaštarenje


A u nas, baš kao i u cijeloj nam regiji, javni servis tim ne bavi, ili malo bavi.


–Kao vanjskopolitički novinar javnog servisa uvijek sam bio za to da se takvi sadržaji ne getoiziraju. Meni je izraziti gušt kao vanjskopolitičkom novinaru recimo raditi priču o poljoprivredi. Izazov mi je pokušati novinarski napraviti nešto zanimljivo i gledljivo tamo gdje možda i nisam najveći majstor. Ali, izazov mi je i našem seljaku pokažeš kako to neki drugi rade. Ili da pokažeš priču o finskom visokom obrazovanju i sveučilištu koje je orijentirano na tržište rada, bavi se zelenom energijom, samozarađuje i samofinancira se, a nije u Helsinkiju k’o što je kod nas u Zagrebu, nego na finskoj periferiji reda veličine Vinkovaca. I onda tu priču prodaš emisiji o školstvu, ili Dnevniku. Mislim da je to način na koji kao javni servis treba, može i mora utjecati na društvo, da su to teme koje moramo nametati u javnosti. Nije javnost i nije diskurs samo bavljenje stranačkim životom, HDZ ili SDP. To sam tvrdio i prije 15, i prije pet godina i tvrdit ću to i za deset. Bitno je znati kako rade drugi da bi bio bolji i ti i cijelo tvoje društvo.



Na HTV-u ste već dvadeset godina, krenuli ste iz sportske redakcije, prošli sve, ali pamte se možda ponajbolje »Horizonti«, vanjskopolitički magazin.


– Okupili su »Horizonti« dosta kreativnih ljudi u to vrijeme na televiziji, plesali jedno ljeto, dobili ‘posthumno’ godišnju nagradu. Ali, mislim da su »Horizonti« pokazali da je tada još uvijek postojala neka kritična masa koje može raditi modernu televiziju, aktualnu, dobro potkovanu, vizualno zanimljivu. Ivana Dragičević kao suurednica, Dinko Cepak kao mag bilo kojeg grafičkog izričaja. To je izgledalo svjetski. To je izgledalo i bolje od francuske javne televizije na koju bi volio da nalikuje i naš javni servis.



Bitno bi onda bilo i imati vanjsku politiku na Prvom programu, a ne samo na Četvrtom. Sve mi se čini da onaj prosječan gledatelj i nema više nekog razloga biti ljubomoran na karijere vanjskopolitičkih novinara, k’o nekad.


– Uvijek je to bila kruna karijere, kad sazriješ, stekneš neka specifična znanja, govoriš strane jezike, znaš dati kontekst. I dalje mislim da tako treba i pokušavam čim bolje tako raditi. Učili su me starije kolege tome, ali sve je manje onih koji to rade tako. Nemam pri tom problem s mlađom generacijom, ali nekad je bilo puno više respekta prema vanjskopolitičkom sadržaju, puno si se više pripremao, a ne se bacao na glavu, pa se bavio jedan dan s Rusijom, drugi dan hibridni rat, treći SDP ili HDZ…. To ne samo da je svaštarenje, nego je nekvalitetno svaštarenje. Na žalost i način na koji se u nas bavimo vanjskom politikom je svaštarenje.




Da nam za sve nije kriv premijer!? Radio je vani, mogao nam je ‘nametnuti’ malo tih dobrih EU običaja.


– Od samih početak europskih integracija bio sam involviran. Nisam mislio da ćemo se 1. srpnja 2013. godine probuditi u ružičastom svijetu, ali jesam mislio da će nam to biti nekakav poguranac naprijed. Bio sam jedan od rijetkih, pa mi se i zamjerilo, koji je mislio da bi Hrvatska trebala imati i određenu vrstu monitoringa nakon ulaska u EU. Vidimo, uostalom, što se danas događa, primjerice, našem pravosuđu, da je sve napisano na papiru a mi se toga ne pridržavamo. Na žalost, mi smo onaj student koji uči pred ispit i radi to kampanjski. Ova zemlja, na žalost, nije osvijestila da su europske politike i hrvatske politike. Dio suvereniteta je i u europskom parlamentu. Odluke koje se tamo donose utječu i na život ovdje. Za mojih putovanja uvijek me frapira kako su neke druge zemlje sve bolje iskoristile od nas a imale su puno lošiju startnu poziciju. Rat apsolutno ne može pri tom biti argument 2017. godine. Hrvatska je bogomdana zemlja. Ali, to je to naše svojevrsno prokletstvo, da smo sami sebi najgori gospodari.


Televizija je kraljica


S kim se mi to možemo usporediti? Odnosno, gdje biste nas najviše voljeli danas, sutra vidjeti?


– Volio bi da se Hrvatska vrati Mediteranu. Neću reći da je do Mediterana pobjegla, ali nikada nije osvijestila tu svoju mediteransku verziju. Romanist sam po svjetonazoru, rođen na moru i mislim da je to vrlo bitna komponenta identiteta ove zemlje, apsolutno nevalorizirana.


Ne čini se kao skora budućnost kad ni mediteransku prehranu još nismo posve uspjeli prigrlit.


– Mediteranska prehrana je dobra, ali košta. Vjerujem da bi se ova nacija, kojoj je jedan od problema i pretilost, puno zdravije hranila da ljudi imaju novca. Vraćamo se opet na standard, ekonomiju, bavljenje ekonomijom, a ne drugim svjetskim ratom, ili bilo kojom vrstom rata.


Čini se da su uslijed svega vanjskopolitički TV novinari ‘pobjegli’ u formu dokumentaraca.


– Ja sam urednicima na HRT-u na dispoziciji, oni znaju što znam ili ne znam, ja znam što znam ili ne znam i proaktivno predlažem teme. Naravno da je dokumentarac vrsta i forma u kojoj se najviše možeš izraziti. Prošao sam i tiskano novinarstvo, počeo na radiju, ali i danas mislim da je televizija kraljica jer spaja sliku, zvuk i tekst. To je ta neka slagalica. I u dokumentarcu se zapravo igraš, slažeš slagalicu. Ali, svatko bi se najprije trebao testirati na kraćim formama. I dan danas mislim da je napraviti dobru TV anketu vrhunski izazov i umijeće.


Hvaljene »Otvorene rane«


Na tom tragu je bio vaš dokumentarac »Otvorene rane« o Kataloniji i Španjolskoj, zemlji koja vam je itekako pri srcu.


– Španjolska je apsolutno najdinamičnije europsko društvo, lakmus papir za cijeli niz procesa, fenomena koji su se kasnije dogodili na europskom kontinentu. Intenzivno se i dubinski bavim Španjolskom deset godina. To je laboratorij. To je dovoljno velika zemlja, ekonomija i društvo, dovoljno različita, da bilo koji novinar dođe tamo i svaki dan nalazi po pet, šest, osam tema.




Zemlja je to koja je nakon diktature živnula snažno i brzo.


– Sve je, kao u nekom Almodovarovom filmu, eksplodiralo kao iz ekspres lonaca. Sve izašlo van nakon svih tih godina represije. Ali i tamo je društvo napravilo nešto što, po mom sudu, ima više negativnih posljedica, a što se sada vidi i na primjeru Katalonije. Nakon pada Franca je, naime, donesen zakon o amnestiji zahvaljujući kojem se ništa se ne propituje. Španjolska je danas, nakon Kambodže, zemlja s najvećim brojem nestalih na svijetu. Dan danas su u jamama, jarcima, neoznačenim grobnicama, kosturi te gubitničke strane nakon španjolskog građanskog rata i za vrijeme Francove diktature. To je društvo nezavršenih računa, pa je i u tome vrlo slično Hrvatskoj. O tome priča film »Otvorene rane«. Svatko tko se potrudio pozorno slušati, mogao je iščitati puno stvari koje su primjenjive na sve nas.



Rođeni ste u Puli, blizak vam je Karner.


– Dok sam kao student stopirao jer sam ostao bez tih zadnjih novaca što sam ih ostavio za kartu, kad bi me u dva ujutro tegljači iskrcali iznad Zameta, bio bi doma. Imam i kvarnerske krvi. Pokojno nono bio je Kastavac, mama rođena u Rijeci. Uvijek je tu ugodno, pitomo i zgodno, makar me je život privatno izmjestio i u neke druge krajeve Hrvatske.



Voli se Španjolska, ali voli se i recimo Indija u kojoj ste nedavno također bili.


– U zadnjih 15 godina treći put sam bio u Indiji. Nekako se poklopilo da svakih pet godina idem. Smatram da je Indija apsolutno kontinent za sebe. To je najveća svjetska demokracija, uspješna sa svim svojim različitostima. To je milijarda i 200 milijuna stanovnika. Prefascinantna je to zemlja koja se u nas percipira s puno predrasuda. Ako želiš uistinu doživjeti Indiju, ne smiješ tamo ići s predrasudama. Da ima siromaštva, da ima svega što smo vidjeli u filmu »Milijunaš s ulice«, ali ima i tehnoloških parkova koji su tako uređeni da možeš jesti s tih asfaltiranih cesta između zgrada u kojima radi najveća indijska pamet koja održava na životu njemačku industriju i kalifornijsku Silicijsku dolinu. A to je samo deset kilometara zračne udaljenosti od slamova. U Indiju se ide otvorena srca.


Živio bi u Španjolskoj


Što je ostalo kao želja što se puta tiče, što poslovno, što privatno?


– Latinska Amerika! Odradio sam dva dokumentarca s Castrove Kube i jedan iz Chavezove Venezuele, ali volio bih u jednom serijalu pokazati našim ljudima koliko je taj kontinent zapravo jedan ogroman demografski i ekonomski potencijal svijeta, mjesto rasta. Svijet se uvelike mijenja. Europa slabi i zaostaje. Fokus svjetske politike, nešto i zbog dnevne politike SAD-a i Trumpa, totalno se izmješta na Pacifik i tamošnju ekonomiju, utrku Kine, Indije, Australije uz prisustvo SAD-a. Ali tu su i dva druga velika bazena gdje se događa budućnost; Latinska Amerika i crna Afrika. Mi o tome ne znamo puno, a to su dalekosežni, dugoročni procesi. Kina je prije deset godina počela kupovati plodnu zemlju za nasade u Africi. Ovih dana je u Obali Bjelokosti bio samit EU i Afrike. Tamo se rješavaju globalne stvari. I Hrvatska je dio te EU, ali ja ne znam koja je naša politika prema Africi, nema ni one prema drugoj strani Mediterana.


Foto Krasnodar Peršun


Foto Krasnodar Peršun



Ali, najugodnija zemlja za živjeti po vama je i za vas je ipak….


– Španjolska. Pariz je, doduše, moja tiha patnja još od mladih dana. To je najljepši grad na svijetu, ali najugodniji život je Španjolska. To je taj Mediteran, a ja sam mediteranski tip. To su ljudi, otvorenost, temperament – život!


A Real, ili Barcelona?


– Real.